Damir Pešorda: Vještice iz Rija i šeširdžija iz Prološca

0

 

 

Nema se baš previše smisla osvrtati na kolumne Ante Tomića. Predvidiv je do klišeja, kako u izražajnom tako i u idejnom – da ne kažem ideološkom – pogledu. Međutim, s vremena na vrijeme treba podsjetiti na obrazac po kojem se prave tekstovi poput Tomićevih jer je to postupak karakterističan ne samo za njega, nego i za cijelu jednu skupinu propagandista jugoslavenske obnove. Obrazac je otprilike ovakav: prvo se labradorskim i sličnim metodama inscenira neki eksces, pripiše ga se naknadno hrvatskim nacionalistima, a onda ga se do u beskraj eksploatira za verbalno šibanje hrvatske zaostalosti, fašistoidnosti, ksenofobije itd. Taj obrazac slično funkcionira i na razini konstrukcije stvarnosti i na razini konstrukcije teksta, a nerijetko se te dvije razine isprepliću.

   U svojoj posljednjoj kolumni Tomić piše o nedavno preminuloj novinarki i aktivistici Vesni Kesić, no ne ide odmah u glavu, nego onako izokola, prvo trkelja nešto o crnogorskom ”čojstvu i junaštvu”, švercu u Crnoj Gori, nečitanju Njegoša i sličnim bedastoćama potpuno irelevantnim za suvremenu hrvatsku stvarnost, pa i za feminizam kojim se pokojna novinarka i aktivistica navodno bavila. Onda u jednom trenutku postaje jasno da on sve to čini kako bi izrazio svoje duboko divljenje stanovitoj Oliveri Lakić, hrabroj novinarki koja se jedina u Crnoj Gori usudila pisati o duhanskoj mafiji te je dvaput napadnuta, prvi put premlaćena, drugi put propucana kroz nogu. Hajde, pomisli čovjek, jest da nas se puno ne tiče što se to događa u pitoresknoj do jučer Milinoj državici, ali primjer hrabre novinarke može stimulativno djelovati na naše nadrinovinare kojima je glavni alat za proizvodnju blesavih člančića Google prevoditelj, no nije Šeširdžija iz Prološca imao na umu to, ne, njemu je slučaj crnogorske novinarke poslužio samo za stvaranje regionske atmosfere i kao uvod za govor o Vesni Kesić.

  Međutim, ubrzo shvaćamo da prava tema nije ni život i djelo preminule novinarke, nego da je i ona tu tek kao oprimjerenje zloćudne hrvatske zatucanosti, nacionalizma i tako dalje. To je zapravo opsesivna Tomićeva tema i o čemu god piše, on uistinu samo o tomu piše. I, naravno, jugonostalgija, priprostim humorom protkano jugotužje. Problem je što to jugotužje s povoljnim za njega razvojem situacije iz defenzive prelazi u ofenzivu, iz nostalgije prerasta u program. Koji, ostvari li se, jamči nove katastrofe i krvoprolića. No vratimo se Tomićevu tekstu radi eksplikacije spomenutog obrasca. Dakle, tekst u spomen preminuloj novinarki poslužio je Tomiću da se prisjeti zloglasne globusovske, da ne kažem göbelsovske, podvale – članka ”Hrvatske feministice siluju Hrvatsku” poznatijem kao ”Vještice iz Rija”. Članak je objavljen 1992. u Globusu, tjedniku koji je i pokrenut kako bi destruirao Tuđmanovu viziju Hrvatske dočim su se stare snage nakon prvog šoka malo pribrale, kao autor članka potpisan je Globusov  investigativni tim, a kasnije je utvrđeno (prema toj ekipi nikada ne treba do kraja vjerovati) da je tekst sročio pokojni Slaven Letica, a urednički odobrio i opremio također pokojni Denis Kuljiš.

   Iako je Slaven Letica, kao i mnogi drugi uostalom, kasnije učinio zaokret prema konzervativizmu i nacionalnoj osviještenosti, činjenica je da je on, kao i novine za koje je u to vrijeme pisao, tada pripadao lijevom dijelu hrvatske političke scene, oporbenom naspram tadašnjem Tuđmanovom HDZ-u. Uostalom, iako je  Feral Tribune najbolje razgaljivao srca radikalnijih jugoslavenskih nacionalista, glavni su dio posla oko ”proregionskog” preuzimanja medija i kulture u Hrvatskoj odradili EPH-ovi mediji, a Globus je bio začetak toga medijskog carstva. Što se tiče ”vještica iz Rija”, one su desetljećima vukle nemale dividende iz tog, kako to Globus  nazva, ”silovanja Hrvatske” i lijepu odštetu od navodne štete pretrpljene uslijed prijateljske vatre. Uglavnom, u cijeloj toj ujdurmi hrvatski nacionalosti ”ni jeli ni luk mirisali”, a opet su, po Tomiću, krivi, ništa manje nego oni atentatori u Crnoj Gori koji su novinarku koja gura nos u njihove švercerske poslove upucali.

  Nakon spornog članka EPH-ovi mediji učinili su mnogi na afirmaciji takozvanih ”vještica iz Rija”, a jedna od njih, jedina kojoj je novinarstvo bilo glavno zanimanje, čak je prešla pisati u EPH-a za honorar višestruko veći od onoga koji je imala u novinama za koje je pisala prije prelaska. Što se samog Tomića tiče, on je gotovo sve svoje honorare, ne računamo li ono što mu je dala država koju ne voli za filmove u kojima se to vidi, zaradio upravo u tome EPH-u. Koji je, doduše, promijenio ime u Hanza Media, ali ćud nije. Dakle, isti je financijer  Vještica iz Rija jučer i Tomićevih pisanija danas. To i jest ono najtužnije u hrvatskoj stvarnosti: isti majstori mraka stvaraju kaos i pomutnju te s pravedničkih visina osuđuju ”zatucane ustaše” zbog toga kaosa i pomutnje. 

   U završnoj rečenici Tomić konstatira: ”Od Olivere Lakić u Podgorici, preko zagrebačkih Vještica do beogradskih Žena u crnom, Nataše Kandić, Sonje Biserko i nezaboravne, divne Borke Pavićević, valja se pokloniti i reći: žene su naši najbolji ljudi.” Otkrivajući tako da je taj jugoslavenski okvir ono što ga motivira, a ne feminizam, ženski aktivizam, hrabrost i slične stvari. Sličnim duhom prožet je i još jedan netalentirani jaslar, Ognjen Sviličić. On za Jutarnji list izjavljuje:  ”Odsad ću svojim zagrebačkim studentima predavati isključivo na srpskom jeziku, i baš me zanima što će mi se dogoditi. To je moja posveta Mili Novakoviću, nekadašnjem nastavniku iz Darde, koji je dobio otkaz nakon što je prosvjetna inspekcija ocijenila da nije kompetentan za predavača jer predaje na srpskom, a ne hrvatskom jeziku. E, pa, sada ću i ja predavati na čistom srpskom”. To je taj obrazac! Režiser čije filmove uglavnom nitko ne gleda, uhljebljen na ADU-u gdje ima svih sedam studenata, provocira ionako smušenu državu da ili da reagira i dadne mu otkaz ili da ne reagira i tako prekrši vlastiti Ustav. A, iskreno, i rezon svoga postojanja.

    Ako država kojim slučajem postupi po zakonu i dadne Sviličiću otkaz, još bolje! Tada će sva napredna javnost s Tomićem, preživjelim vješticama iz Rija i inim znamenitim naprednjacima na čelu graknuti kako fašistoidna hrvatska vlast ugnjetava slobodoumne umjetnike. Već zamišljam inspiriranog Šeširdžiju iz Prološca kako u ognjici stvaranja nagnut nad tipkovnicom ispisuje tekst koji je kombinacija razorne kritike hrvatske stvarnosti i ushićene pohvale Sviličićeve genijalnosti, a s udarničkog mu čela curi znoj i još nešto puno starije, gušće i mirisom intenzivnije… I taj miris na neki čudesni način biva transponiran u njegov tekst tako da ga i čitatelj izoštrena njuha može otkriti. San je svakog pisca da se u njegovu pismu osjeti nešto autentično, neponovljivo, njegovo. Tomiću je to uspjelo. Doduše, uz malu pomoć anonimnog splitskog poljevača. 

 

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

   

Facebook komentari

komentara