Šiljo: Same kuće nisu dovoljne

1

 

 

Usporedi li se dakle gustoća stanovništva, proizlazi da je ona u Zagrebu i četirima gradovima u njegovoj blizini, u prosjeku, 16 puta veća nego u sisačko-moslavačkoj županiji. Šesnaest puta! I neka nitko ne kaže da je riječ o „pasivnim“ i zabačenim „ruralnim“ krajevima; gradovi Sisak, Petrinja, Glina, Hrvatska Kostajnica, Novska, Kutina i drugi imaju svoju povijest. Problem je to što razvoj Hrvatske nije nimalo uravnotežen. Sjeverozapadni dio Hrvatske usisava ljude iz tih (i drugih) područja, koja razmjerno zaostaju i tonu u provincijsko sivilo. Taj višestruko štetni proces moralo bi se već jednom zaustaviti. To je temeljno pitanje nacionalne sigurnosti i nacionalne razvojne strategije. Obnova petrinjsko-sisačkog područja, a isto tako i grada Zagreba, od potresa (koji je, evo, upravo nešto poslije 18 sati još jednom pogodio oba ta područja i pojačao ionako veliku paniku) jedinstvena je šansa i dovoljno ozbiljan povod da se obnovu sagleda i sustavno provede s ljudima koji imaju stvarna znanje i ideje te u mnogo širem vidokrugu od vidokruga sve arogantnijeg „premijera“ Plenkovića, njemu podobnih i većinom premalo stručnih ili posve nestručnih dužnosnika te birokrata, a isto tako i ocvalog gradonačelnika Bandića i većine njegovih suradnika i ortaka.

Sisak – Ulica braće Radića, 6. siječnja 2021.

 

Poratna obnova i izgradnja kuća i stanova u Vukovaru i drugdje pokazala je da nije dovoljno samo obnoviti ili izgraditi kuće i stanove kako bi se prebivalstvo zadržalo na određenom ozemlju. Čvrst krov nad glavom i određeni stambeni komfor jesu temeljna čovjekova potreba, ali oni sami po sebi nisu dovoljni da bi se imalo od čega i živjeti. 

Živjeti bez stalnoga rada i zarade mogu samo umirovljenici te osobe koje se uzdržavaju od ušteđevine, dividendi, najma… ili koje tko drugi uzdržava. Svi ostali moraju imati određene i redovite prihode od kojih mogu živjeti, uzdržavati svoje obitelji i pridonositi mjesnoj i nacionalnoj zajednici. Osjećati se korisnima i potrebnima, a ne suvišnima ili od sviju zanemarenima. 

Na to bi se i o tom bi se moralo jako mnogo misliti prije nego što počne sustavna obnova područja stradalih u potresu na ovom tu području hrvatske Banovine odnosno Banske krajine, a i drugdje, pa tako i u samom Zagrebu. No koliko je njih, od potpredsjednika Vlade Tome Medveda – šefa ovdašnjega čudnog „stožera“, prekjučer uspostavljenog izvan zakona i mimo sustava civilne i ostalih zaštita, i praktički bez ikakvih izravnih zakonskih ovlasti – pa naniže, uopće u stanju strateški i kompetentno misliti, pravu strategiju odabrati i onda ju uspješno provoditi, to je više nego upitno.

Učiniti prebivalstvo na ovom ozemlju samoodrživim

Svaka politička zajednica i njezine vlasti, službe i ustanove moraju imati za cilj učiniti prebivalstvo na određenom ozemlju samoodrživim. U kriznim situacijama i kada se dogodi kakva velika nesreća ili katastrofa nacionalna zajednica, druge zemlje, ustanove i osobe pomažu pogođenom kraju, daruju tamošnjim ljudima koliko mogu ili hoće. No nužno je misliti na to da ti ljudi, kako im se kuće i ono u kućama i ostalo što im je potrebno bude zanavljalo ili nadoknadilo uz pomoć drugih, mogu i sami privrjeđivati, proizvoditi, stvarati neku vrijednost. A ne ostati u stanju koje je takvo da će im stalno netko trebati pomagati, ili će se odatle morati iseljavati, u potrazi za mjestima ili zemljama u kojima mogu zarađivati za život svoj i svojih najbližih.

Riječ „zarađivati“ nastala je od glagola „raditi“, a on od imenice „rad“. Koliko god Marx i njegovi sljedbenici svojedobno fantazirali govoreći da je rad „otuđenje“, da nije dostojan čovjeka, nego da je čovjeka dostojna samo „pro-izvodnja“, stvaranje iz osobnog zadovoljstva, stvaranje u kojem čovjek-stvaralac u sve utiskuje svoj osobni i osobit pečat, povijest je otad stalno iznova potvrđivala da je rad redovna mirnodopska osnova opstanka. 

Bez rada se ne može opstati 

Bez rada nema prihoda, bez prihoda nema hranjenja ni građenja, školovanje ni zdravstva, nema ni mirovine, nema ni potrošnje onoga što će drugi proizvesti ili usluga koje će ponuditi. Bio rad „stvaralački“ ili „otuđujući“, radilo se rado ili nerado, uzgajalo se, kopalo, crpilo, prerađivalo, proizvodilo ili davale usluge drugima, bez neke vrste rada ne može se opstati. A kamoli stvarati uvjete za razmnožavanje života i, općenito, za blagostanje. No što ako čovjek nema što raditi od čega bi mogao zarađivati za život?

Da bi dakle većina ljudi mogla ostati u svojim obnovljenim ili iznova izgrađenim stambenim jedinicama, ostati u svom mjestu i zavičaju, potrebno je mnogo više od samih stambenih jedinica. Potrebna je komunalna infrastuktura, potrebne su razne službe i mreža potrebnih usluga, ali ponajprije potrebno je – imati što, gdje i na čemu raditi, i to raditi tako da se to što se radom načini ima komu po isplativoj cijeni prodati.

Ni država ni državljani ne smiju ignorirati Ustav!

Kada tako stvari postavimo, sjetit ćemo se odmah da i bez potresa, poplave, suše, požara, epidemije i drugih prirodnih nepogoda mnogi ljudi u suvremenoj Hrvatskoj nisu uspjeli ostvariti temeljno pravo na rad.  Ustav u Članku 54. određuje: 

Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.

Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.

To je, naravno, samo općenita odredba, koja ne obvezuje državu, županiju, grad, općinu ili poduzeće da mu jamči ili osigura konkretno radno mjesto. Takvo „pravo“ za sve ne može nijedna država na svijetu omogućiti, ako se zanemare socijalistički pokušaji „punog zapošljavanja“, koji su bili isforsirani i praktički neodrživi, odnosno održivi tako da se prelijevaju sva moguća i nemoguća sredstva u plaće zaposlenih i socijalna prava njihovih obitelji odnosno da se država sve više zadužuje ili da toliko obara standard ljudi te ni osigurana, ali mizerna plaća nije više bila dovoljna za opstanak. Kada država hoće ostvariti punu zaposlenost, ona ne stavlja u prvi plan rad ni tržište, nego načelo „prava na zapošljavanje“. No svako je pravo iluzorno bez političke i ekonomske i ljudske podloge. Zato je bitno stvoriti realnu podlogu za ostvarivanje toga i ostalih prava.

Pa ipak, „pravo na rad“ ustavna je kategorija. Ona stoga obvezuje sve ustavne čimbenike (u prvom redu vladu i nacionalni sabor) da ju koliko je moguće ostvaruju za što veći broj državljana, pa i stranaca  koji u njoj borave. Na to stoga i njih i sve ostale treba stalno iznova podsjećati. Na to treba podsjećati i čitavu javnost, čitav narod, kojega jedan dio živi na vrlo visokoj, drugi na visokoj, treći na srednje visokoj, a četvrti, peti i šesti na srednje niskoj, najnižoj ili ni na kakvoj „nozi“. Nije dovoljno samo priskočiti u pomoć kada gdje „gori“; potrebno je društvo stalno uređivati i preuređivati tako da svakom pripadniku omogućuje ostvarivanje ustavnih prava, makar u minimalnoj mjeri opstanka i ravnopravnosti s drugima, a svakako u mjeri poštovanja njegova osobnog i obiteljskog dostojanstva. 

Upravo o tom govori sljedeći, 55. članak Ustava:

Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.

Budući da nigdje na svijetu nisu svi ljudi zaposleni (od djece i hendikepiranih pa nadalje), svaka država vodi takvu socijalnu politiku kojom će kao nadomjestak za izostalu zaradu nezaposlenima omogućiti neke prihode odnosno subvencije kojima će im omogućiti život dostojan čovjeka.

I o tomu govori Ustav naše Republike:

Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva. (Članak 49)

Slabim, nemoćnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba.

Posebnu skrb država posvećuje zaštiti invalidnih osoba i njihovu uključivanju u društveni život.

Ne može se zabraniti primanje humanitarne pomoći iz inozemstva. (Članak 57.)

Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom. (Članak 58.)

Što to znači za obnovu potresom pogođenih područja?

Obnovi potresom pogođenih područja svaka odgovorna i razumna i poštena vlast mora pristupiti tako da ima na umu širi kontekst odnosno cjelinu života, zajednice i suvremenog svijeta. Osim  kuća i stanova, mora se misliti na jako mnogo drugih stvari, a ponajprije od čega će ubuduće prebivalci živjeti, to jest što će moći raditi tako da od svoga rada mogu zaraditi za ’zadovoljenje osnovnih potreba’. 

Stoga je obnova nekretnina samo neposredni cilj, no osim nje moraju se postaviti i mnogi drugi ciljevi. Dapače, obnova određenog ozemlja iziskuje da se uzmu u obzir svi izvori, sve mogućnosti, sve otvorene šanse uspješnog gospodarenja, poslovanja i organiziranja na tom području. Je li to zemlja, voda, livade, oranice, šume, divljač, riba, biljni svijet, znanja i umijeća, prometnice, izvori energije, raspoloživa oprema, strojevi, uređaji, alati ili što drugo, to trebaju utvrditi stručnjaci s raznih područja. Bitno je sve raspoložive ’poluge’ i ’izvore’ staviti u funkciji obnove, ali ujedno i razvoja. I ovisno o tim potencijalima treba planirati obnovu. Pa i pod cijenu da se izvrše nužna prekrajanja stambenih naselja, komasacije i melioracije, ako nikako drukčije, a ono zakonom koji bi i javne subjekte i privatne vlasnike prisilio da okrupne i ojačaju i stave u najbolju moguću funkciju prirodne potencijale kojima njihov kraj i tamošnji ljudi raspolažu. Radi budućeg opstanka i blagostanja sviju i svakoga osobno. A i radi dobrobiti domovine i države.

Navedimo kao primjer troje: izgradnju moderne komunalne infrastrukture (vodovod i odvodnja, navodnjavanje i odvodnja odnosno zaštita od poplava, zaštita od budućih potresa, kvalitetna električna mreža i mreža fiksne i/li/ mobilne telefonije odnosno interneta); energetsku učinkovitost (gradnja energetski štedljivih ili ’pametnih’ kuća i sela, kakvih ima recimo u susjednoj Mađarskoj, te možda sustavna ugradnja solarnih ćelija na nekretnine koje se bude obnavljalo ili gradilo); planiranje nove i racionalne mreže onoga što je prebivalstvu na tom području potrebno (pogoni, podružnice, trgovine, ljekarne, vrtići, škole, ambulante i veterinarske stanice, ispostave pošta, banaka, otkupne stanice, policijske postaje itd.) 

Ne graditi „Potemkinova sela“ odnosno „primaće sobe“ za pokazivanje!

Da bi se u takve projekte moglo ući, mora se moći planirati koliko će ljudi minimalno trajno živjeti na tom području. I mora se planirati glavne i dodatne izvore očekivanih prihoda za one koji tamo žive. I mora se utvrditi u što će se oni realno moći pouzdavati. I država mora pomoći odgovarajućim dugoročnim planiranjem to da recimo u poljoprivredi uzgoj određenih kultura (stočarstvo i prerada mesa, razvijena već u Petrinji, mljekarstvo, sirarstvo, šumarstvo i prerada drva, vinogradarstvo, voćarstvo, pčelarstvo, uzgoj raznih biljnih kultura itd.) može biti isplativ, a otkup na neki način zajamčen. To otvara teška pitanja unutarnjega hrvatskog tržišta, zadrugarstva, subvencioniranja, kreditiranja, oporezivanja, vladavine prava i mnogo toga drugoga. 

Istina je da u tržišnom gospodarstvu država ima u tom pogledu uvelike vezane ruke. No ne treba robovati ničemu, pa ni svakom aksiomu liberalnog kapitalizma. Poznato je da i Europska unija i njezine države članice i europske regije na razne načine štite i podupiru vlastitu proizvodnju hrane i drugih proizvoda unatoč svekolikim načelnim odredbama o tržišnoj nediskriminaciji. Komu je do nečega jako stalo, kada je što njegov ’vitalni interes’, naći će i načina kako određene modele državnog intervencionizma u manjoj ili većoj mjeri legalno i smisliti i u praksi ostvariti.

Drugo područje na koje se mora misliti jest obrtništvo, zanatstvo, malo i srednje, pa i krupnije poduzetništvo. U procesu obnove ljude koji imaju određena znanja i volju treba osposobiti i financijski i zakonski i programski i opremom potrebnom da pokrenu vlastite obrte ili poduzeća, kako bi mogli raditi i zapošljavati druge. Bez toga će svaka obnova porušenih nekretnina biti samo gradnja novih „Potemkinovih sela“: gradit će se kuće za pokazivanje, a u njima ljudi ne će imati od čega živjeti, pogotovu ne dostojno čovjeka ni s perspektivom za ostanak mlađih naraštaja. Onako kao što se 1960-ih i 1970-ih masovno imalo u novim ili proširenim kućama i takozvane „primaće sobe“, obično s kaučem, dvjema foteljama, stolićem i vitrinom s izloženim čašama, zdjelama, šalicama i ukrasima, sa zidnom jeftinom slikom ili tapiserijom i s blistavim lusterom. No u te „primaće sobe“ u pravilu se nije nikoga „primalo“. Gostima bi se samo s nogu pokazalo „kako imamo lijepu primaću sobu“, a zatim bi ih se na kavu i rakiju ili vino ili pivo ili sok odvelo i posjelo u – staru i neveliku kuhinju. Sa stisnutom kutnom garniturom i majušnim neudobnim ’hoklicama’. Ili u još užu ’verandu’. 

Za sustavnu i inovativnu obnovu strateški važne Banovine

Zbog svega toga, u svaki stožer koji bude koordinirao obnovu i aktivnosti s njom povezane moralo bi se već dosad uključiti najbolje stručnjake, ljudi iz prakse, ljude s naprednim iskustvima, pravim znanjima i novim idejama, ljude koji misle dublje i vide dalje. Budu li stožeri vršili i provodili planove sastavljeni samo od javnih dužnosnika i birokrata – korupciju i stranačku podobnost i klijentelizam i pogodovanja i namještene natječaje i ’fušanja’ i ostale napasti da uopće i ne spominjemo –, jao majko! Naravno, i dužnosnici i birokrati i vijećnici i odbornici potrebni su, bez njih se ne može, i od njih treba „izmusti“ maksimum što ga uopće mogu dati kada već raspolažu odgovarajućim znanjima i ovlastima. No ova obnova ne smije biti samo obična, po ustaljenoj ’špranci’ iz prošlog stoljeća, nego mora biti izvanredna i inovativna i kreativna! Zašto?

Zato što je riječ o ’mekom trbuhu Hrvatske’, koji s jedne strane ima svoja brojna prirodna i druga bogatstva i neiskorištene potencijale, a koji je tijekom dosadašnje zlehude povijesti stalno postajao sve pustiji i sve zaostaliji za nedalekim razvijenijim područjima grada Zagreba i mjesta oko Zagreba. Zato što je Banovina jedna od pokrajina s posebnim strateškim i sigurnosnim značenjem za Hrvatsku, pa i za sam Zagreb, što je pokazao i posljednji rat, kada se s tog okupiranog područja moglo raketama i dalekometnim topovima gađati i sam Zagreb odnosno prigradska područja i infrastrukturu. I ne samo zbog toga. 

Šesnaest puta manja gustoća stanovništva nego u obližnjem Zagrebu i četirima gradovima oko njega!

Veliko i poviješću bremenito područje Banske krajine i susjednih područja unutar današnje sisačko-moslavačke županije zaslužuje i socijalnu obnovu i demografsko napučivanje. Nitko nema pravo tvrditi kako je normalno da u Zagrebu s okolicom (Velika Gorica, Zaprešić, Samobor…) živi blizu milijun ljudi, dok na susjednom širokom području između Zagreba i Une, dakle i granice s Bosnom i Hercegovinom, živi manje od 150.000 stanovnika. Površina Zagreba iznosi 641 km², Velike Gorice 552 km², Samobora 385 km², Zaprešića 251,2 km², a Dugog Sela 54 km². Dakle svih tih pet gradova zajedno raspolažu s 1.883 četvorna kilometra površine, a Sisačko-moslavačka županija raspolaže sa 4.468 km² površine (trinaestina kopnenog ozemlja Republike). Omjer je dakle 2,4 : 1 u korist Sisačko-moslavačke županije. A što se tiče prebivalstva (stanovništva), u spomenutim peterim gradovima prebiva više od 950.000 ljudi. Omjer je dakle što se ljudi tiče 950.000 : 150.000, odnosno 6,3 : 1 na štetu sisačko-moslavačke županije. Gustoća stanovništva, ona uprosječena, u onih pet gradova iznosi 505 ljudi na jedan četvorni kilometar, dok u županiji sa sjedištem u gradu sv. Kvirina ta gustoća iznosi 33 stanovnika. 

Usporedi li se dakle gustoća stanovništva, proizlazi da je ona u Zagrebu i četirima gradovima u njegovoj blizini, u prosjeku, 16 puta veća nego u sisačko-moslavačkoj županiji. Šesnaest puta! I neka nitko ne kaže da je riječ o „pasivnim“ i zabačenim „ruralnim“ krajevima; gradovi Sisak, Petrinja, Glina, Hrvatska Kostajnica, Novska, Kutina i drugi imaju svoju povijest. Problem je to što razvoj Hrvatske nije nimalo uravnotežen. Sjeverozapadni dio Hrvatske usisava ljude iz tih (i drugih) područja, koja razmjerno zaostaju i tonu u provincijsko sivilo. Taj višestruko štetni proces moralo bi se već jednom zaustaviti. To je temeljno pitanje nacionalne sigurnosti i nacionalne razvojne strategije. Obnova petrinjsko-sisačkog područja, a isto tako i grada Zagreba, od potresa (koji je, evo, upravo nešto poslije 18 sati još jednom pogodio oba ta područja i pojačao ionako veliku paniku) jedinstvena je šansa i dovoljno ozbiljan povod da se obnovu sagleda i sustavno provede s ljudima koji imaju stvarna znanje i ideje te u mnogo širem vidokrugu od vidokruga sve arogantnijeg „premijera“ Plenkovića, njemu podobnih i većinom premalo stručnih ili posve nestručnih dužnosnika te birokrata, a isto tako i ocvalog gradonačelnika Bandića i većine njegovih suradnika i ortaka.

 

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara