Šiljo: Hrvatska vapi za unutarnjom obnovom

0

 

 

 

Ah, ne, vlast u Hrvatskoj de facto ne proizlazi „iz naroda“! Ona proizlazi iz petine naroda. Iz one petine koja je interesno i ideološki i po raspodjeli moći i bogatstva povezana i dobro organizirana. Zato svaka obnova naroda može krenuti jedino pod uvjetom da proizađe iz većine naroda. Time bi sve te povlaštene i jako dobro organizirane manjine koje poput unutarnjeg okupatora vladaju četirima petinama naroda bile svedene na mjeru koja im po demokratskom načelu ravnopravnosti doista i pripada.

Zagreb – Nova Ves; Glina – predgrađe, 2. siječnja 2021.

 

„Pozivam sve, a posebno odgovorne, da se organizirano pristupi obnovi koja traži brzinu, ustrajnost i djelotvoran nadzor, kako bi se pogođene zaštitilo od onih koji su uvijek spremni iskoristiti tuđe nesreće.“ To je danas u propovijedi u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja na zagrebačkoj Novoj Vesi rekao, između ostaloga, nadbiskup zagrebački i stožernik Opće Crkve Josip Bozanić. Rekao je to u euharistijskom slavlju u kojemu se molilo za poginule i sve stradale u potresima koji su 28. i 29. prosinca nanijeli golemu materijalnu štetu i patnju ljudima u Sisku, Petrinji, Glini i u drugim mjestima, ali i ponovno nanijeli nove štete i pogoršali stanje kakvo je ostalo nakon potresa u ožujku u Zagrebu i zagrebačkoj nadbiskupiji.

Upozorenje protiv mogućeg nereda, korupcije, pljačke

Ključna riječ koju je kardinal izgovorio bila je „obnova“, a uz nju je biranim riječima išlo i upozorenje protiv mogućeg nereda, korupcije, pljačke iz sredstava koja budu pristizala za obnovu stradalih područja.

Doista, pogođenim krajevima, gradovima, mjestima, kućama, obiteljima, ljudima, imanjima i onima što je na njima najpotrebnija je sada žurna, temeljita, sustavna, poštena i pravedna obnova. Ponašanja ljudi s nekih visokih i službenih razina odgovornosti i nekih javnih službi prvih sati i dana nakon razorna potresa pokazala su već dosad brojne slabosti i neusklađenosti, izostanak koordinacije, zbrku u nadležnostima. 

I u tom se vidjelo kako Hrvatska ima slabu vladu odnosno birokratiziranu središnju izvršnu vlast, a i nesređene situacije na županijskim i mjesnim razinama vlasti. Vlada ni ovaj put nije učinila ono što bi po logici stvari morala: nije formirala krizni stožer kojem bi na čelu bio predsjednik ili neki od potpredsjednika Vlade, a u kojem bi se sa svima usklađivalo što tko treba ili ne treba činiti. Stanje na terenu bilo je prva 2-3 dana konfuzno, a mnogi koji su ostali bez krova nad glavom sami su se snalazili bez gotovo ičije pomoći, spavajući u svojim autima ili grijući se uz vatru na otvorenomu. Ili jednostavno kisnući mrznući se, gladni i žedni. Mnogima u prava 2-3 dana nitko nije svratio, pitao što im treba ili donio prijeko potrebnu pomoć.

Dapače, mnogi koji su htjeli i osobno pomoći nisu bili organizirani, nisu bili informirani što činiti, pa je nastala zbrka i gotovo kaos. Na to se danas referirao šef Civilne zaštite Damir Trut, okrivivši navijače športskih klubova da su na terenu stvarali kaos. A oni su požrtvovno pošli onamo pomoći ljudima, od kojih mnogima nitko nije ni na koji način „službeno“ odnosno organizirano pomagao. To što navijače vođene čovjekoljubnim  srcem nitko nije rasporedio, što nije bilo plana kako sustavno i s točno određenim rasporedom poslova i lokacija organizirati dragovoljce i ostale subjekte i službe koje su tada djelovale (spasilačke ekipe, vatrogasce, pripadnike civilne zaštite, volontere Crvenoga križa i Caritasa, pripadnike vojske i druge), to kazuje da nije problem u njima, nego u Trutu i raznim državnim i ostalim birokratiziranim i tromim ’trutovima’. 

Golemi propusti i praznine u reagiranju na prirodnu katastrofu – odraz ponašanja „glave“

Sklonost improvizaciji jest značajka hrvatskog naroda, to si moramo priznati. ’Nismo mi Nijemci’, reći će vam mnogi. No ako i ’nismo Nijemci’, Hrvatska bi trebala više sličiti na Njemačku nego na neojugoslavensku ili balkansku provinciju. Jedno su osobne značajke ili slabosti, a drugo upravljanje složenim sustavima, u kojemu ne smije biti nemara, neorganiziranosti, sporosti, diletantizma. Mnogi koji su bili na terenu i poslije poplave u Gunji i poslije ovog potresa na Banovini privatno svjedoče o golemim propustima i prazninama u reagiranju na prirodnu katastrofu kakva se dogodila.

U neku ruku, takva ponašanja odraz su ponašanje „glave“, dakle Vlade i njezina predsjednika. Čija je vlada proglasila dan žalosti, ali nije proglasila stanje pogođenosti katastrofom. Danom žalosti pokazala je suosjećanje; neproglašenjem stanja katastrofe izvukla je sebe iz odgovornosti za reagiranje na katastrofu i za koordiniranje daljnjih aktivnosti u zbrinjavanju, planiranju i obnovi.

Plenkovićeva vlada skupa s medijima koje kontrolira uvijek prvo misli na to kako će situaciju prikazati što pozitivnijom za sebe. Ono što se u takvu jako uljepšanu sliku ne uklapa – to se ne priznaje, to se prešućuje, to se demantira, ili se za to koga drugoga optužuje, kao što je danas šef Civilne zaštite Republike Hrvatske optužio bedblubojse i torcidaše. Umjesto da je govorio o nespremnosti njega, Vlade i drugih službenih tijela da organiziraju pravodobno i optimalno reagiranje na katastrofu. To su naime takve situacije u kojima se broje minute i sati, a ne 3-4 dana, koliko je trebalo da bi se uskladilo sve (?) koji priskaču u pomoć ljudima na pogođenom terenu i da bi se potrebitima rasporedila i dostavila pomoć, koja je odmah počela pristizati sa svih strana.

Simptom mnogo krupnijih slabosti i zatajenja u upravljanju Hrvatskom

Krupne slabosti i zatajenja koja su se sada pokazala samo su simptom mnogo krupnijih slabosti i zatajenja u upravljanju Hrvatskom kao cjelinom i u upravljanju njezinih dijelovima, isječcima i dimenzijama njezina života. Potres na Banovini posvijestio nam je siromaštvo i zapuštenost tog područja, koje je u dosadašnjim ratovima, tako i u Domovinskom ratu, doživljavalo teške i fatalne udarce, podnosilo užasne žrtve i bilo pustošeno demografski i ekonomski. Iako nadomak Zagreba, ali već u „mekom trbuhu Hrvatske“, takva jadna, siromašna i gospodarski zaostala Banovina od rata naovamo uglavnom je zapostavljena. Dok se u Zagrebu pa i u rijetkim povlaštenim središtima na Banovini „okreću“ veliki novci i dijele „lena“, „položaji“ i poslovi te programiraju i raspoređuju sredstva nacionalna i europska, u tom području vladala je i prije potresa uvelike sumračna atmosfera. 

Točnije rečeno: najgore je opet prošla sirotinja. Najteže su stradale stare i nesolidno, sirotinjski građene kuće. Najgore su prošli oni koji nisu prešli prag ’situiranosti’ ili se oteli siromaštini. Slikovito rečeno: oni koji možda nemaju ni traktora ni automobila ni mobitela. Ili imaju njih, ali nemaju nešto drugo – nemaju ništa osim toga. A nisu ni „umreženi“. Dok se po Zagrebu i drugim mjestima oni koji su se na razne načine domogli golemih novaca „pušu“ skupim luksuznim automobilima i uživaju u luksuzima svih vrsta, na Banovini i u brojnim drugim područjima Hrvatske događa se ekonomsko, socijalno i demografsko odumiranje.

Nastavlja se slijevanje hrvatskog naroda u Zagreb, u gradove na obodu, ili odlaženje iz Hrvatske

Zato se i dalje nastavlja slijevanje hrvatskog naroda u Zagreb i još poneki veći grad na južnom, zapadnom ili sjevernom obodu domovine, dok srednji i mlađi naraštaji koji nisu povlašteni razmišljaju i ne mogu do Zagreba ili ponekog razvijenog županijskog središta, razmišljaju kako spas potražili u nekoj drugoj zemlji. 

Ovaj potres osvijetlio je brojne neravnine i nepravde kakve u „Lijepoj našoj“ postoje i produbljuju se još više. Javna je tajna da u procesu obnove Zagreba, a tako bi to moglo biti i s obnovom Banovine i drugih potresom pogođenih područja, mnogi na odgovarajućim položajima ili umreženi u klijentelističke mreže već smišljaju kako bi što veći dio sredstava skrenuli u svoje džepove. Ili kako bi zgrabili ove ili one isplative nekretnine odnosno lokacije. 

Vladavina zakona u Hrvatskoj je ionako na niskim granama, javni moral već je praktički nepostojeća kategorija, a politička i druga odgovornost sliči na nešto što nikada nije ni postojalo. Nitko ne „podnosi račune“ narodu, nitko dragovoljno ne podnosi ostavku ni za što. Nitko ne priznaje da je išta skrivio, pa ni oni koji su pravomoćno sudski osuđeni. A da nitko od počinitelja masovnih zločina 1945. i onih manje masovnih poslije toga ili u Domovinskom ratu (osim sada pokojnog dr. Milana Babića, krajinskog šefa) ne priznaje ni svoju ni krivnju „svojih“, to nam je već odavno poznato. I to je neizmjenjivo. Definicija čovjeka kao bića koje ima i savjest kao „božanski glas u nama“ time kao da pada u tamnu hrvatsko-nehrvatsku vodu. 

Natuknice za studiju o stanje Hrvatske i Hrvatstva danas

Ovime što je upravo rečeno nije se iscrpilo problematiku suvremene Hrvatske. To su samo fragmentarne ilustracije, samo natuknice za neku temeljitu studiju o stanju Hrvatske i Hrvatstva danas. Studiju koju nijedan institut ne će načiniti. Studiju koja je u ovakvoj Hrvatske moćnim snagama i vladajućim ešalonima ne samo nepotrebna, nego i jako nepoželjna.

Oni koji su se početkom 1990-ih borili da slobodnu, samostalnu i demokratsku Hrvatsku nisu svoje živote izlagali za to da nastane država još većih unutarnjih nejednakosti i nepravdi od one kakvu smo imali dotad. Naprotiv, vjerovali su kako se žrtvuju za ideal vrijedan žrtve, i da nastaje bolja i ponajprije pravednija država. 

U „Božićnom Ustavu“ iz prosinca 1990. napisano je da je Hrvatska „socijalna država“. U njegovim „Temeljnim odredbama“ i danas stoji u Članku 1.: „Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.“

Hrvatska nije „socijalna država“…

Nu, svatko tko išta zna, znade da u Hrvatskoj nije tako kako piše u tom i u nekim drugim člancima. Hrvatska nije „jedinstvena“, osim formalno i po jurisdikciji, zato što ju prevelike unutarnje razlike u praksi razjedinjuju. Mi danas nemamo „jedinstvenu“, nego imamo podvojenu Hrvatsku: razdijeljenu na dio koji živi visokim standardom, s prebivalištem uglavnom po nekim velikim gradovima, i na ona golema prostranstva u kojima se živi niskim i Hrvata nedostojnim standardom, ili se jedva živi, ili se nerijetko od „rada ruku čovječjih“ ni preživjeti ne može. Imamo gospodsku, komotnu, komfornu i imamo onu drugu Hrvatsku. Imamo nacionalnu, i imamo anacionalnu Hrvatsku. Imamo iskrenu, i imamo dvoličnu i perfidnu Hrvatsku. Imamo u nemoći čestitu, i imamo u moći korumpirane dijelove hrvatskog naroda. Imamo one koji redovitu oplakuju ratne žrtve, i imamo one koji bi najradije i žrtve i rat i istinu o njemu prekrili zaboravom, prešli bagerom preko nacionalne povijesti i preko stradanja onih kojih su najgore prošli.

…niti u njoj vlast proizlazi iz naroda…

Nadalje, svakomu je razvidno da vlast u Hrvatskoj ne proizlazi iz naroda. Ako vlast u Hrvatskoj ima koalicija stranaka koja je u sumi osvojila možda kojih 20-ak posto glasova svih birača, tada ni pijani ne možemo tvrdili ili povjerovati da u Lijepoj našoj „vlast proizlazi iz naroda“. A kada pogledamo kako se u nekim kritičnim trenutcima, kao što je masovno iskazivanje nezadovoljstava ili prikupljanje potpisa za referendume, vlasti odnose prema ljudima, tada nam postaje razvidno kako samo teški licemjeri, populisti i demagozi mogu tvrditi da vlast uistinu „pripada narodu“.

Ah, ne, vlast u Hrvatskoj de facto ne proizlazi „iz naroda“! Ona proizlazi iz petine naroda. Iz one petine koja je interesno i ideološki i po raspodjeli moći i bogatstva povezana i dobro organizirana. Zato svaka obnova naroda može krenuti jedino pod uvjetom da proizađe iz većine naroda. Time bi sve te povlaštene i jako dobro organizirane manjine koje poput unutarnjeg okupatora vladaju četirima petinama naroda bile svedene na mjeru koja im po demokratskom načelu ravnopravnosti doista i pripada.

…niti je „zajednica slobodnih i ravnopravnih državljana“

Isto tako, ova današnja Hrvatska nije ni „zajednica slobodnih i ravnopravnih državljana“. O jednoj dimenziji, o dimenziji hrvatsko-srpske (ne)ravnopravnosti, i to one pred zakonom, pisao je u današnjoj kolumni Nenad Piskač:

Nenad Piskač: Za dom ili za „sabirni centar“ spremni?!

No postoje i brojne druge dimenzije neravnopravnosti, od spomenutih socijalnih i biračkih pa do neravnopravnosti u dobivanju poslova i zapošljavanju, u javnim nabavama, u raspodjeljivanju poticajnih sredstava, u odnosu prema ovrhama i gonjenjima dužnika, u napredovanju, u neravnotežama među hrvatskim regijama itd.

A što reći o „slobodnim državljanima“ apostrofiranima u ustavnoj odredbi. Formalno gledano, svim smo doista slobodni, osim zakonski osuđenih na oduzimanje slobode. No stvarno je stanje takvo da bi se idući od čovjeka do čovjeka i od staleža i od djelatnosti do djelatnosti i od novinara do novinara i od medija do medija i od ustanova do ustanove… sve više otkrivalo kako je u ovoj zemlji jako malo slobodnih ljudi. Možda jesu slobodni raditi ako imaju posao, ili ne raditi ako ga nemaju, no sloboda je takva „biljka“ koja cvate u suočenju sa zloporabama, a ako ne cvate, nego se smežurava, nego sahne i ugiba, tada nje zapravo nema. A mnogi su već u sebi ubili svoju slobodu mišljenja i izražavanja mišljenja, iznošenja gledišta i stajališta, slobodu kritičkog odnošenja prema moćnima odnosno moćnijima od sebe. Poput Ezava, Izaku su za „zdjelu leće“, slikovito rečeno, prodali i samo „prvorodstvo“. Prodali svoj osobni nacionalni i moralnosni suverenitet. Da nije tako, već davno došlo bi do demokratskoga političkog prevrata. Te bi sve (do)sadašnje vodeće garniture bile pometene sa svojih povlaštenih mjesta, odnosno bio bi raskrčen prostor da započne ono što je prvo i najvažnije – a to je obnova od glave prema dolje.

Istinska obnova ne može početi posezanjem za kadrovima iz prijašnjih razdoblja

To su te glavne i dalekosežne dimenzije obnove o kojima nas razmišljati nuka banovinsko-zagrebački potres. To nam je glavna tema na početku nove godine 2021. A ne kojekakve importirane floskule.

Još nešto treba reći za kraj: Nikakvo recikliranje političkih ili vojnih ili kojih drugih kadrova ne može Hrvatskoj donijeti istinsku ni kvalitetnu obnovu. Nikakvo posezanje za ljudima kao što je Karamarko, ili Pašalić, ili Granić, ili Josipović, ili Jurčić, ili Čačić, ili Linić, ili V. Škare O., ili M. Tuđman, ili D. Domazet, ili A. Gotovina, ili toliki drugi koji su u nekom razdoblju u ovih 30 godina demokracije odigrali svoju časnu ili manje časnu ulogu, ne može riješiti problem. 

Još manje rješava problem „biranje“ između niza postojećih, uglavnom sitnih i uskogrudnih desničarskih opcija odnosno njihovih više ili manje nezasluženo razvikanih „imena“, od „Brune“ i „Hasana“ pa do „Ruže“, „Marijane“ i „Zekana“ (mostovci osim Bulja nešto su sasvim drugo, što se po kriteriju političke alternative i nacionalne desnice mora zanemariti). Neka se nitko ne vrijeđa, no istina je to da izazovi s kojima smo suočeni, a pogotovu oni koji nas tek čekaju, višestruko premašuju njihove osobne i njihovih skučenih strančica moći i kompetencije.

Obnova Hrvatske može i morala bi proizaći iz naroda, a ne ni iz koje glave, ma kako bila velika i pametna. Da oživi Franjo Tuđman, ni on ne bi bez naroda, kao ni onda, mogao učiniti ništa. Danas pogotovu ne. A niti bi on bio idealan izbor za razdoblje u kojem se više ne traži ni pomirba ni protu-pomirba, nego raščišćavanje s unutarnjim balastima koji guše narod i domovinu, a državu čine sve labilnijom kako se podloga države – narod i ozemlje – progresivno prorjeđuje, „stanjuje“ i sahne, i kao se hrvatske ljude odozgor i odozgor, izvana i iznutra, oslabljuje, sustavno kvari i onaj njegov najvitalniji dio onemogućuje ili „tjera“ u unutarnji ili vanjski egzil.

Oživiti narod prva je zadaća, počevši od njegove inteligencije pa do „posljednjeg seljaka i ribara“; ako se to dogodi, vodstvo će preuzeti ljudi izrasli iz naroda, a ne oni prema kojima nas usmjeruju medijskim inženjeringom stvarane, ili ad hoc reciklirane:

https://kamenjar.com/kazimir-mikasek-kazo-hrvatska-desnica-na-magnetnoj-rezonanci/

„veličine“. 

Hrvatska vapi za unutarnjom, a ne za izvanjskom obnovom! Ona vapi za održivom si budućnošću, a ne za vraćanjem u ove ili one ideološke ili partijsko-klanovske ili metodološke klišeje. Solidarnost koju su toliki „obični“ Hrvati iz domovine, iz Bosne i Hercegovine i među iseljenima upravo iskazali pomažući pogođenima u potresima uporište je vjere i nade da u hrvatskom narodu još ima snage i za obnovu dubljih i širih razmjera. Prije opće nacionalne katastrofe, koja nas u protivnomu neminovno čeka nastavili se Hrvatska „razvijati“ ovako kako se u posljednjih 10-15-20 godina „razvijala“. 

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara