4. nedjelja došašća (B): Ne boj se!

0

 

 

Čitanja: 2Sam 7.1-5.8b-12, 14a.16; Ps 89, 2-5.27.29; Rim 16, 25-27; Lk 1, 26-38

 


Malo se dijete boji svega nepoznatoga: stranih prostora i stranih ljudi. I kako najlakše nadvladava taj strah? Kad u roditeljskom naručju čuje riječi: „Ne boj se!“ U poznatom Lukinom izvješću o navještenju Mariji, čitamo kako anđeo Gabriel pozdravlja Mariju riječima: „Zdravo, milosti puna“, pri čemu u grčkom originalu zapravo stoji: „Raduj se, milosti puna“. Marija dakle ima nebesko viđenje. Valja pri tome uzeti u obzir da je onda u tome trenutku bila veoma mlada. Prema onda uobičajenoj dobi za zaruke, vjerojatno je imala dvanaest godina. U neprilici je. Prestrašena je. A anđeo joj govori: „Ne boj se, Marijo!“ I onda joj naviješta da ima roditi Spasitelja, Krista Gospodina.

I mi smo kojiput poput malene djece. Bojimo se novoga, nepoznatoga, stranoga, naizgled nepremostivoga. Ne odvažujemo se. Evo. Trebao bih prestati pušiti? Preteško. Završiti studij? U ovim prilikama nemoguće. Početi ozbiljno raditi? Za te novce se ne ispati. Ući u brak, roditi dijete? Još nisam spreman. Postati svećenik? Nije to za mene… I stvarno, odgađamo i odgađamo smatrajući sebe nedoraslima…

Anđeo veli: „Ne boj se!“ Marija je povjerovala. Čula je riječi da će Duh Sveti na nju sići, da će Bog biti uz nju. Čega da se boji? I stvarno, postala je najveća od svih žena. Eto. U tome je veličina svih velikih ljudi. Odvažili su se. Apostoli su bili obični ribari, a poduzeli su velebno djelo. Toliki su obični, normalni ljudi osnovali obitelj, prekrasno odgojili djecu, pronašli u sebi snage i mudrosti za koje nisu ni znali da ih posjeduju. Ne radi se o tome da smo nužno pozvani činiti spektakularne stvari. I malene stvari učinjene s duhom i ljubavlju, veličanstvene su.

Gledano vjerničkim očima, naš život je poziv. Naše životno usmjerenje jest poziv. Ne trebamo se bojati obveza. Jer, naš strah, naše oklijevanje redovito je znak lijenosti i neodgovornosti. Živjeti od danas do sutra, živjeti na odgodu, živjeti prema onome „nešto će se već dogoditi, netko će drugi riješiti“, znak je nezrelosti. Valja nam se odvažiti. I dati svoj doprinos obitelji, svojoj zajednici. Od takvih ljudi živjela je i živi i domovina i Crkva.

Župnik u Čepinu 3 i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu

 

Vjera i djela/https://www.vjeraidjela.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara