DRUŠTVO Da, mediji su naši neprijatelji

0

 

 

Uvijek me iznenađivalo kako to da su mainstream mediji tako dobronamjerni prema Theodoreu McCarricku. Zapravo, moglo se očekivati da će stati na njegovu stranu. Stariji homoseksualac koji je odvodio mladiće u svoju kuću na plaži kako bi ih zavodio. Novinari bi rekli da je bio zarobljen u „homofobičnoj“ instituciji… Čudi me da New York Times nije tražio od gospodina McCarricka da piše religijsku kolumnu.

Zapravo, njegov život zvuči poput scenarija za pravi filmski blockbuster. Hollywood je prepun ostarjelih perverznjaka koji bi, siguran sam, to rado ostvarili. Woody Allen bi mogao režirati, Harvey Weinstein bi mogao pomoći novcem, a Kevin Spacey bi mogao glumiti ujaka Teda.

Grešno ponašanje i zloupotreba moći gospodina McCarricka bilo je užasno. Tu nema dvojbe. Ipak, poanta ostaje: da je bio profesor ili umjetnik – zapravo sve samo ne katolički svećenik – Theodore McCarrick bi bio heroj današnje pop kulture.

Nemam naviku slagati se s nadbiskupom Christopheom Louisom Yvesom Georgesom Pierreom, apostolskim nuncijem u Sjedinjenim Američkim Državama. Ipak, čini se da dobro razumije zloupotrebu medija.

Na nedavnom sastanku američke konferencije katoličkih biskupa apostolski nuncij je rekao da ”nedostaje autoriteta onima koji vrše vlast, to jest nedostaje povjerenja i vjere u one koji bi trebali imati autoritet. Naglasio je da postoji manipulacija medija, koji prečesto malo mare za istinu dovodeći vjernike do nepovjerenja u autoritet Crkve. Čini se da nitko ne nudi stvarne vrijednosti ili rješenja za postizanje ozdravljenja. Ti su čimbenici stvorili krizu, kako u društvu tako i u Crkvi”.

Naravno, postoji određena ironija kada se te riječi čuju iz usta papinskog nuncija u Washingtonu. Ali, po ovom pitanju, on je potpuno u pravu. Novinari su ravnodušni prema istini.

Nitko ne umanjuje ozbiljnu štetu izazvanu skandalima seksualnog zlostavljanja, ali samo bi budala pomislila da su mediji uopće napali McCarricka. Oni slave seksualne grabežljivce poput Michela Foucaulta – sve dok su ti grabežljivci na „pravoj strani povijesti“.

Na primjer, jeste li znali da je seksualno zlostavljanje češće kod protestantskih pastora nego katoličkih svećenika? Ipak, New York Times nikada nije komentirao posthumna otkrića da je Paul Moore – liberalni aktivist koji je služio kao episkopalni biskup New Yorka tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina – bio serijski homoseksualni predator. Zašto? Ne odgovara narativu.

Jeste li znali da učitelji gotovo dvostruko češće zlostavljaju djecu nego katolički svećenici? Ipak, Boston Globe nikada nije proveo potpunu istragu dobro dokumentirane uloge učiteljskih sindikata u zaštiti grabežljivaca. Zašto? Ne odgovara narativu.

Da, progresivni mediji su neprijatelji Crkve, a katolički mediji su neprijatelji progresivnih medija. Ne postoji “mi” kada se govori o katoličkim i „progresivnim“ novinarima. To je kao da miješamo kruške i jabuke. Jednostavno ne dijelimo zajedničko zvanje. Pravi katolički mediji postoje da brane Crkvu; dok progresivni mediji postoje da je unište.

Ne morate mi vjerovati na riječ. Pape su ovu točku sasvim jasno razjasnili, kao što je papa Leo XIII. napisao u Dall’alto dell’Apostolico Seggio. Glavni razlog postojanja katoličkih medija je borba protiv anti-katolika u sekularnim medijima.

”Vidjevši da je glavni instrument koji koriste naši neprijatelji tisak, važno je da se katolici suprotstavljaju zlom tisku tiskom koji je dobar, za obranu istine, ljubavi prema religiji i podržavanju prava Crkve”.

Naravno, naša ljubav prema vjeri primorat će nas da razotkrijemo grabežljivce unutar svetog svećeništva i njihove pokrovitelje u hijerarhiji. Također nas prisiljava da svakoj optužbi pristupimo objektivno, poštujući pravo optuženika na pravično saslušanje i poštujući njegov ugled. Kao što je nedavno objasnio biskup Athanasius Schneider.

            ”U vezi zločina koje su počinili svećenici, trebamo se voditi istinom i pravdom. S druge strane, pomirenje s prošlošću ne smije se koristiti za oslobađanje dodatnih osobnih antipatija protiv određenog crkvenog poglavara ili redovničke zajednice. Emocionalna neutralnost nužna je za pravičnu prosudbu”.

Svjetovni mediji iznijet će svaku optužbu protiv bilo kojeg svećenika, ma koliko bila lažna. Njima nije važno može li se optužba opovrgnuti. Nakon što svećenik bude javno optužen za zlostavljanje svi znamo da mu status neće biti isti.

Imamo slučaj kardinala Georgea Pella. Mnogi od nas – tisuće nas – od početka su shvatili da su optužbe izrečene protiv kardinala Pella netočne. Taj su narativ neumorno gurali australski mediji, uključujući i lijevo orijentiranu javnu radioteleviziju. Za sve one koji imaju oči, anti-katolička agenda novinara bila je „transparentna“ u predstavljanju svoga cilja.

Kada je kardinal George Pell konačno proglašen nevinim, mediji se nisu ispričali. Takvi mediji ne samo da su neetični – s profesionalnog stajališta – nego nisu priznali svoju pogrešku. Nisu preispitali kako je njihovo bezumno protivljenje „konzervativnim“ (pravovjernim) biskupima nepravedno prema nevino optuženim klericima. Također, banaliziraju patnju stvarnih žrtava zlostavljanja i nanose ogromnu štetu Svetoj Majci Crkvi.

Ništa od ovoga nije važno anti-katoličkim medijima. Sretno će iskoristiti tragediju i nepravdu seksualnog zlostavljanja kako bi promovirali svoju političku agendu. U konačnici oni će baciti ljagu na svakoga tko dovede u pitanje njihove motive.

IZVOR

 

Quo vadis Croatia/https://www.quovadiscroatia.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara