Gordan Lauc FB komentar: Postoje li zimski i ljetni COVID-19?

Vrijeme:6 min, 3 sec

 

 

 

Postoje li zimski i ljetni COVID-19?
Pogledamo li kretanje broja umrlih u Europi (slika 1) vrlo je jasno da je COVID-19 jako sezonalna bolest. Kao i ostale sezonalne respiratorne bolesti povukao se tijekom proljeća i ljeta i vratio se kad je došla zima. Poneki moji kolege kao Boris Lenhard tvrde da je to zbog učinka mjera na proljeće, no to je naprosto nemoguće. Ako je virusu od prvog slučaja koji je došao u Europu (vjerojatno negdje u prosincu 2019, a možda i ranije) trebalo tri do četiri mjeseca da se proširi do vrhunca prvog vala, onda bi nakon ukidanja oštrih mjera u svibnju i lipnju 2020 od tisuća zaraženih ljudi, koliko ih je u Europi bilo u to vrijeme, trebalo manje od ta dva mjeseca da dosegne ove brojke koje imamo sada, a ne više od šest mjeseci koliko je prošlo od popuštanja tih mjera. Mi smo sada blizu vrhunca zimskog vala što je razumljivo s obzirom na zimske uvjete i sve što oni znače za respiratorne bolesti (Boris Lenhard, mislim da je došlo vrijeme za još jednu ispriku).
slika 1
Igor Stagljar nas je u travnju upozoravao da će nam se „ublažavanje mjera obiti i glavu“, no mi smo tada već proveli prve analize tijeka bolesti 7,000 pacijenata u desetak bolnica u Europi i znali smo da s dolaskom proljeća opada učestalost pojave teškog oblika COVID-19. Stvarnost je i potvrdila naša predviđanja i čitavo ljeto smo mogli biti poprilično opušteni. Nažalost taj trend se okreće s dolaskom hladnijeg zimskog vremena te vidimo da sada sve veći broj zaraženih ljudi razvija teški oblik bolesti, završava s komplikacijama u bolnicama, a mnogi i umiru. Smrtnost neke bolesti često se izražava kao CFR (case fatality rate), tj. kao udjel potvrđeno zaraženih koji premine. CFR nije savršen pokazatelj jer je jako osjetljiv na način kako se određuje broj potvrđeno zaraženih (primjerice u proljeće je u nekim zemljama CFR dosegao preko 10% budući da se premalo testiralo, te je bio potvrđen samo mali broj zaraženih ljudi, dok je većina njih ostalo nedetektirano). No, ako pratimo CFR unutar jedne zemlje i u periodu kada nije bilo značajnih promjena u sustavu testiranja, CFR može biti jako indikativan. Na slikama 2 i 3 vidimo da je porast CFR u nekim europskim zemljama doista zabrinjavajuć, tj. da već danas umire tri do pet puta više zaraženih no tijekom ljeta. Nemam podatke za druge zemlje, no u Hrvatskoj to nije zbog toga što sada oboljevaju stariji, budući da se incidencija zaraze u različitim dobnim skupinama nije bitno promijenila, a podatak da se prosječna dob oboljelih ne mijenja, ili čak malo i pada, to dodatno potvrđuje.

 

slika 2
slika 3

U tom kontekstu nije u pravu Ivan Đikić kada kaže da je fake news što sam ljeti govorio da nije loše što je dio populacije prebolio COVID-19 tijekom ljeta. Svi oni koji su do sada preboljeli COVID-19 s blagim simptomima (takvih je u Hrvatskoj vjerojatno i više od milijun) zapravo su „dobili na lutriji“ u odnosu na one koji se zaraze sada. Zanimljivo je da sada vidimo velike razlike između oboljelih u Dalmaciji i onih koji žive u unutrašnjosti Hrvatske – učestalost hospitalizacije zbog komplikacija i smrtnost su oko upola manji u Dalmaciji (gdje je vrijeme sunčano i manje hladno), no na sjeveru zemlje (a nije u pitanju različita dobna struktura zaraženih, budući da tu nema velikih odstupanja po regijama – to sam objavio pred neki dan).

Povratak „zimskog“ COVID-19 znači da se sada doista ne treba zaraziti. Pojedinci zagovaraju uvođenje strožih mjera, no nažalost nametnute stroge mjere naprosto nisu rješenje. To najbolje vidimo na primjeru susjedne Slovenije koja je 19. listopada 2020. uvela vrlo stroge mjere, točno pet tjedana je u potpunom lockdownu, a broj slučajeva im se ne smanjuje i imaju gotovo dvostruku dnevnu smrtnost na milijun stanovnika u odnosu na nas. Niti u uređenoj Njemačkoj stroge mjere ne daju rezultate koji su bitno bolji od mjera koje su kod nas na snazi. U nekim zemljama doista vidimo da se nakon uvođenja strožih mjera bitno smanjuje broj slučajeva, no doista veliki pad broja slučajeva imaju uglavnom zemlje koje su kada zbrojimo prvi i drugi val pri vrhu broja umrlih, tj. imaju značajan dio populacije koji je postao otporan na virus. Dobar primjer za to je Švicarska koja i bez strogih mjera ima značajan pad broja slučajeva.

Stroge zabrane su samo iluzija činjenja kojoj političari pribjegavaju kako bi mogli reći da su napravili sve što su mogli, a zapravo su samo napravili štetu i to pokrili kreditima koje će otplaćivati mlada generacija, naša djeca. Hrvatska je već uvela sve zabrane koje su dokazano učinkovite i sada samo svatko od nas svojim opreznim i odgovornim ponašanjem može zaštiti sebe od zaraze, a i druge ljude od virusa koji je možda u nama, a da to niti ne znamo. Ideja da će stroge mjere riješiti problem je samo iluzija. Nažalost jedino dugotrajni lockdown Wuhanskog tipa može zaustaviti širenje SARS-CoV-2 zimi, a to niti jedna zemlja u Europi naprosto ne može provesti i/ili preživjeti.

Kada je vani hladno u većini grijanih prostora relativna vlažnost zraka je vrlo niska. Kod mene i u kući i u uredu pada na oko 30% bez aktivnog ovlaživanja. Pri vlazi zraka ispod 40% virus brže prelazi u aerosol, dulje lebdi u zraku, lakše prolazi kroz našu mukoznu brijeru, koju je suhi zrak inaktivirao, te posljedično imamo puno veću infektivnost i gori tijek bolesti. Ljeto ne možemo vratiti, no jednu važnu komponentu ljeta možemo – visoku relativnu vlažnost zraka. Za više detalja pogledajte moj post iz ožujka

 

I za kraj ću napisati činjenicu koju većina ljudi teško prihvaća, te će me zbog iznošenja ove činjenice pojedinci ponovo optužiti za manjak empatije. No svatko ima izbor upotrijebiti svoju inteligenciju i pokušati razumjeti, a ljutnju, bijes i mržnju ostaviti po strani jer ona ničemu ne vodi. Živimo u društvu u kojem smo zaboravili da su još do nedavno zarazne bolesti ubijale polovinu djece prije puberteta. Pogodila nas je pandemija koja je bila neminovna jer pandemije se događaju. No, ova pandemija bi nas trebala podsjetiti da se pravi rat na ovoj planeti vodi između patogenih bakterija i virusa i čovjeka, te da taj rat traje od kada je čovjeka, dakle milijunima godina. Ponavljam, ovo nije nova situacija, ovo je nešto što je bilo očekivano, a i osobno sam to govorio generacijama studenata. U tom ratu država, političari, mjere i slično nam mogu vrlo malo pomoći. Najveći teret tog rata mora podnijeti naš imuni sustav i on je jedini koji može poraziti virus. Nažalost, većina ljudi upravo ubija imuni sustav krivim ponašanjem – prejedanjem te izborom loše hrane koje vodi pretilosti, nedovoljnom fizičkom aktivnošću, te lošim mislima, izlaganjem kontinuiranom strahu, stresu, mržnji ili agresiji. Sve navedeno šteti imunom sustavu, i ne samo njemu već mijenja ekspresiju brojnih gena kroz epigenetičke mehanizme, te na duže staze vodi ka razvoju bolesti koje će te osobe prijevremeno ubiti (kardiovaskularne i metaboličke bolesti te rak).
Gordan Lauc/FB/https://www.facebook.com/gordan.lauc /Hrvatsko nebo