Šiljo: Kina ante portas!

Sve u svemu, Kina je, poput Hanibala 21. stoljeća, pred vratima „Rima“, pred vratima cijeloga svijeta, pa i razmjerno male i slabe Australije. Pred daljnjim potezima komunističkih vlasti u Beijingu mnogi ovdje strepe. Jednako kao što strepe pred odgovorima na njih i drugdje, i veći, i jači od nas. Pa mijenjaju i politike i predsjednike za koje ocijene da na kineske izazove nisu našli prave odgovore. Smišljaju nove koristoljubive kompromise, trguju, pogađaju se i povijaju svoje šije pred novim partnerom i osvajačem. I „usput“ sve to iskorištavaju za obračun s tradicionalnim vrijednostima i identitetima u vlastitim zemljama. Da su se tako ponašali rimski senatori, Hanibal bi zasigurno bio osvojio Rim!

Sydney – Hrvatski klub Kralj Tomislav, 23. studenoga 2020

Za ljude u Australiji, pa i za ljude ovdje koji se etnički osjećaju Hrvatima i hrvatskim rodoljubima, Kina je iznimno važna zemlja. Kao prvo, nije odavde predaleko i jako je zainteresirana za ovaj najmanji kontinent. Kao drugo, Kineza ima milijardu i četiristo milijuna, a nas Australaca svega 25 milijuna. Zbog toga je naša vlada već odavno ograničavala priljev imigranata, ne samo onih iz Kine, kako bi dugoročno spriječila meku okupaciju – bitnu promjenu strukture stanovništva. Kao treće, Australija ima veliku trgovinsku razmjenu s Kinom, njezino gospodarstvo podosta ovisi o velikom kineskom izvoznom tržištu. Kao četvrto, Kina je vojno sve jača, njezina pomorska flota i zrakoplovstvo sve su jači, a nastojanje da proširi kontrolu nad Južnim kineskim morem i osnaži utjecaj u Pacifiku sve izraženiji.

Kineska vlada pokazuje veću drskost nego prije

U posljednje vrijeme kineska vlada pokazuje veću drskost nego prije, kada joj je bilo stalo samo do razvoja trgovine i do toga da se ne miješamo u njihove unutarnje odnose. Sada je kineska diplomacija postavila pred Canberru listu sa četrnaest zahtjeva, koji zadiru i u ključne vrijednosti naše demokracije. To se ovdje doživljava kao prijetnja Kine, koja je pak „bijesna“ te nam u svom stilu poručuje: „Ako od Kine načinite neprijatelja, Kina će biti neprijatelj.“ Tako je ovih dana rekla našim medijima jedna diplomatkinja iz kineskog veleposlanstva u Canberri. Novinare je sazvala da bi im objasnila zašto su, po mišljenju Beijinga (Pekinga), odnosi Australije i Kine tako loši i dala im je popis s 14 točaka koje kineskim vlastima najviše smetaju.

Nešto od toga bilo je otprije poznato: Beijing se odavno žali na to što Canberra iz razloga nacionalne sigurnosti neprestano zabranjuje izravne kineske investicije i što je kineskoga informatičkog giganta Huawei isključila iz australske mreže 5G. Osim toga, Beijing optužuje australsku vladu i da se miješa u unutarnje kineske stvari tako što predvodi međunarodnu kampanju u prilog od Kine odmetnutog otoka-države Tajvana, zatim Hong Konga, koji je (nekoć i naš, zajednički) britanski imperij ugovorom vratio pod suverenitet Kine te u pogledu kineske pokrajine Xinjang, u kojoj u logorima za preodgajanje kineske vlasti provode torturu nad tamošnjim muslimanskim stanovništvom. Kinezima smeta i australsko stajalište spram kineskih posezanja za područjima u Južnom kineskom moru, na štetu više drugih zemalja koje s više argumenata polažu prava na neke tamošnje otoke i grebene.

Zanimljivo je sada to da kinesko veleposlanstvo ne stupa u službeni kontakt s ovdašnjim ministarstvom vanjskih poslova, nego preko medija pokušava vršiti pritisak na vladu Scotta Morrisona. A ona se istodobno žali na to da Peking ne odgovara na njezine telefonske pozive. 

Što je u Kini „normalno“, ovdje nije normalno

Ove godine Kina je uvela uvozna ograničenja na našu robu, od vina preko drva i ugljena do jastoga. Dosad je Beijing uvijek, očito kao prozirnu izliku, navodio da za takva ograničenja postoje trgovinski i zdravstveni razlozi. Sada se prestao prenemagati, pokazavši da su ta ograničenja kaznene mjere za ponašanje Canberre. Zahtijeva da Australija prestane s 14 navedenih aktivnosti. To bi „pridonijelo boljem ozračju“, kažu na svom još uvijek dosta zamršenom jeziku. Na što se pritom misli? 

Vlada bi konkretno trebala zaustaviti financiranje jednog think-tanka (instituta), koji je, eto, kritičan prema Kini, prema unutarnjoj i vanjskoj politici koju vodi kineska komunistička partija. Vlastima drevne i ponosne civilizacije smeta i „neljubazno i antagonistično pisanje o Kini“ u ovdašnjim medijima. Njihova diplomacija ide tako daleko da i za izjave pojedinih zastupnika u našem parlamentu smatra odgovornom vladu premijera Morrisona.

U unutarkineskim odnosima „normalno“ je tako se ponašati. Komunistička partija Kine strogo kontrolira medije, sveučilišta i vlastite članove. No za nas su političke slobode, neovisnost medija te općenito slobodno izražavanje mišljenja ključni elementi demokracije. Sada pak ispada da je australska vlada kriva što ne drži medije pod kontrolom. A pritom ne primjećuju kako se i sam premijer Morrison i njegovi ministri neprestano žale da neki mediji, a osobito javna radiotelevizija ABC, ne postupa prema njima fair. (Koliko čujemo i vidimo – a mi stvari koje nas kao gorljive hrvatske nacionaliste zanimaju pratimo pozornije od mnogih u Hrvatskoj – s time „premijer“ Plenković nema problema. Osobito ne na javnoj, a ni na glavnim „privatnim“ televizijama ni u najjačim medijima niti na mnogim portalima.)

U prvoj javnoj reakciji na kineska „zanovijetanja“ naš je premijer izjavio: „Po toj listi mediji i izabrani političari ne smiju slobodno izražavati mišljenje – ali mi to u Australiji sigurno ne ćemo promijeniti.“ I političari iz cijelog političkog spektra od laburista do liberala i konzervativaca daju slične izjave. 

„Down Under“ želi popraviti hladne odnose s Kinom

Reakcije bi bile i žešće da kineske kritike imaju samo propagandni domet. U „Down Under“ (južna područja, Australija i Novi Zeland) mnogima je stalo do toga da se hladni odnosi s Kinom unatoč svemu nekako poprave. Što nije nimalo čudno: 40 posto australskog izvoza ide u Kinu. Svako 13. radno mjesto ovisi o Kini. A Australija je, kao što znamo, pragmatična zemlja. Za razliku od Hrvatske, u kojoj ne vrijede takva pravila, ovdje se zna cijeniti i procijeniti „vrijednost robe“. Ovdje se cijeni koliko si poslovno uspješan, koliko korektan u biznisu, koliko ostvaruješ predizborna obećanja u politici, a uglavnom se ne honorira to koliko si na riječima i demagoški uspješan. 

Ovdje su i znanstvene ustanove podvrgnute kriteriju korisnosti, a nisu same sebi svrha niti služe zapošljavanju po stranačko-ideološkoj podobnosti, kao u avnojskoj Hrvatskoj. Sve služi prosperitetu zemlje. Tako je i Institut Lowy analizirao slučajeve Norveške i Južne Koreje, koje su već prije dospjele na kinesku ’listu za odstrjel’. I, što je otkrio? Oslo je kažnjeno zato što je odbor za dodjelu Nobelove nagrade prije deset godina Nobelovu nagradu za mir dao kineskom disidentu Liu Xiaobou. A Seul je na crnu listu došao zato što je instalirao američki sustav proturaketne obrane. I obje te zemlje, iako ekonomski vrlo razvijene i uspješne, morale su nakon godina loših odnosa pristati na ponižavajuće kompromise. Tako tvrdi Institut Lowy. Koji iz toga zaključuje da ni za Australiju ne će biti dosta da se, poput Plenkovića ili Grlića Radmana, razbacuju iskazima prijateljstva, dobrih namjera ili „potpore“ ovima ili onima. Prazne riječi ni tobože dobre namjere nisu dovoljne. Nisu ni prihvatljive.

Kina pruža šapu prema drugim kontinentima

„Kina ne će tako skoro od neprijatelja opet postati prijatelj“, svjesni su ovdje mnogi. A svjesni su i onoga što ne će – takav ovdje prevladava mentalitet, takva je tu politička mudrost – javno izgovoriti. A to je ono što je rečeno na početku ove kolumne. Kina je vrlo opasna i dugo (zlo)pamti. Mnogi već unaprijed dvadeset prvo stoljeće proglasili „stoljeće (svjetske hegemonije) Kine“. Za razliku od dvadesetoga, koje je nedvojbeno bilo „stoljeće (svjetske hegemonije) SAD-a“. Treba se na vrijeme pozitivno postaviti prema novom hegemonu!

U takvoj situaciji i do nas je doprla najnovija izjava Henryja Kissingera. On je onaj američki političar koji je kao Nixonov savjetnik za nacionalnu sigurnost i poslije kao ministar vanjskih poslova ’izmudrovao’ i trasirao poboljšavanje američko-kineskih odnosa. Još u srpnju 1971., kao savjetnik za nacionalnu (tj. državnu) sigurnost Henry Kissinger tajno je posjetio Peking, dok je službeno bio na putu u Pakistan, te je dogovorio sve za posjet predsjednika Nixona i susret s već umirućim Mao Zedongom (Ce-tungom), do kojega je došlo dogodine. Za dvije godine slavit će, valjda, pedesetu obljetnicu. 

Kissinger je veliki strateg ne samo poboljšavanja američko-kineskih odnosa (u godinama u kojima su svi mislili da je glavni problem Zapada boljševički SSSR), već i globalnoga jačanja Kine. Njegova strategija imala je za posljedicu njezino uključivanje u svjetsku investicijsku i tržišnu razmjenu, te u transfer napredne zapadne tehnologije. Dogodila su se naime golema zapadna ulaganja u Kinu i, posljedično, nevjerojatno nagal razvoj kineskoga gospodarstva, koje je svojim jeftinim proizvodima zapljusnulo, pa i preplavilo tržišta širom svijeta. A što je omogućilo svekoliko jačanje sve konkurentnije Kine, koje je već odavno prestalo biti samo ekonomsko, a postalo i znanstveno-tehnološko (za što su „kineski virus“, Huawei, 5G i napredna informatika na polju umjetne inteligencije najnovije potvrde!), i političko, i u međunarodnim organizacijama kao što je UN, i vojno, i informacijsko, i obavještajno, i propagandno, i kulturalno, pa i ideološko. Kina se sve češće prkosno postavlja prema svima koji joj ’stanu na put’ ili koji joj ’stave prst pod nos’. Moderni „Put svile“ i „Jedan pojas – jedan put“, u koje Kina ulaže silne milijarde dolara, pokazuju koliko joj je stalo da pruži šapu i prema drugim kontinentima.

Kissinger očekuje od Bidena za poboljša američko-kineske odnose i tako spriječi rat

Dakle, taj i dalje vitalni 97-godišnjak govorio je na Novom ekonomskom forumu što ga je u Beijingu prije nekoliko dana organizirao američki Bloomberg, jedna od moćnih ustanova ’novoga svjetskog poretka’. Preporučio je vladi dolazećeg predsjednika Bidena da žurno obnovi linije komunikacije s Kinom, koje su zaleđene u Trumpovu mandatu, ili da riskira prerastanje sadašnje krize u oružani sukob. 

„Ne bude li određene osnove za određeno kooperativno djelovanje, svijet će kliznuti u katastrofu usporedivo s I. svjetskim ratom“, rekao je Kissinger na uvodnog sjednici Bloombergova „Novog (!) gospodarskog foruma“. A vojne tehnike i tehnologije, dodao je, koje su dostupne danas učinile bi da je takvu krizu „i teže kontrolirati“ od onih u prijašnjim dobima.

„Kina je glavna ekonomska sila. Poput nas. Mi smo osuđeni koračati jedni uz druge u svijetu“, rekao je Kissinger, čime je Kini priznao da je dorasla Americi i da svijet nije više „unipolaran“, nego da je „bipolaran“. Ali je i nastavio: „Amerika i Kina sada plutaju prema sve većem sukobljavanju, a i svoju diplomaciju vode na način sukobljavanja. Opasnost je u tomu što se može pojaviti neka kriza koja će prijeći granice retorike i pretvoriti se u pravi vojni sukob.“

Da su se tako ponašali rimski senatori…

Sve u svemu, Kina je, poput Hanibala 21. stoljeća, pred vratima „Rima“, pred vratima cijeloga svijeta, pa i razmjerno male i slabe Australije. Pred daljnjim potezima komunističkih vlasti u Beijingu mnogi ovdje strepe. Jednako kao što strepe pred odgovorima na njih i drugdje, i veći, i jači od nas. Pa mijenjaju i politike i predsjednike za koje ocijene da na kineske izazove nisu našli prave odgovore. Smišljaju nove koristoljubive kompromise, trguju, pogađaju se i povijaju svoje šije pred novim partnerom i osvajačem. I „usput“ sve to iskorištavaju za obračun s tradicionalnim vrijednostima i identitetima u vlastitim zemljama. Da su se tako ponašali rimski senatori, Hanibal bi zasigurno bio osvojio Rim!

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo