Vukovar vapi za istinom

Europske vrijednosti na ispitu u Vukovaru naziv je predavanja koje je održao fra Zlatko Špehar na Drugom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Vukovaru 16. i 17. lipnja 2001. godine, a predavanja su objavljena u Zborniku ‘Vukovar 2001. – Da se ne zaboravi’ tiskanom u Zagrebu 2002. godine na 488. stranica. Dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik HŽD-a bio je organizator i predsjednik Kongresa, a majka Kata Šoljić, počasna predsjednica Kongresa. Fra Zlatko tada je bio gvardijan Franjevačkoga samostana u Vukovaru i domaćin kongresa.

U nastavku ovoga teksta donosimo izlaganje fra Zlatka Špehara: ‘Suvremena visoko kompleksna europska industrija napravila je društva sve svjesnija razvoja vlastite dinamike koja postaje upravljački i politički relevantna, iako su svjesni da na taj način mijenjaju kvalitetu ljudskih odnosa. Vjerojatno se zato moglo dopustiti i protuteži europske političke i moralne dvoličnosti u odnosu na agresiju mržnje na sve što je čovjeku sveto i što mu kao ljudskoj osobi pripada, u Vukovaru i u cijeloj našoj Domovini Hrvatskoj. Kao da su neke vrijednosti predodređene samo za neke, dok se vlastita nesposobnost europskih protuha pretvorila u gluhoga promatrača kako se uništava čovjeka i njegov kulturni i ekološki ambijent. Može li se uopće govoriti o nekim temeljnim vrijednostima koje su vlastite ljudskom biću i pripadaju svakom čovjeku po naravi, ako su one ‘vlastite’ samo pojedinim narodima ili političkim opcijama vladajućih?
U Vukovaru se ratni zločinci mirno šeću

Vukovar je na sve ovo otvoreno pitanje: kako se Europa mogla solidarizirati s nasiljem i zločinima? Kako si je mogla dopustiti tragičnu odluku da se, na pragu trećega tisućljeća, agresora ne će uznemirivati zbog zločina i međunarodnog genocida izvršenoga na ovim našim prostorima? Iz svega toga, kao logičan slijed bila je i odluka Europe da žrtva agresije ne će dobiti mogućnost samoobrane, jer nam je tada stavila embargo na uvoz oružja u tu svrhu (na prijedlog bivšega jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara i sadašnjega nagrađivanog hrvatskog građanina, op. A. B.). Da je Amerika 1941. g. proglasila embargo na oružje za cijelu Europu, trijumfirao bi nacionalsocijalizam i fašizam u Europi! Gubitak moralne odgovornosti i etika interesa izgubile su i ispravan odnos politike Europe prema ovim našim prostorima uopće: dok je u njihovim zemljama njihova politika usmjerena prema općem dobru njihovih građana, prema nama je drukčija i inferiornija. Europski propovjednici onoga što u svojim 3 zemljama nisu kadri provesti, na silu nama nameću, što se može jednostavno okarakterizirati kao ‘politika razbijanja otvorenih vrata’, a vrhunac sveopćeg zla do kojeg je dovela ova razbijačka politika nalazi se i u ovoj tvrdnji: ‘Zapad štiti ljudska prava tamo gdje su zapadni interesi, jer da ima zaštite ljudskih prava, Vukovar bi bio čitav’. (Kako je rekao- Z. Tomac na 1. programu emisija ‘TV parlament’, 28. 2.1995. g.) Očito razotkrivanje je u tom pogledu učinio Papa (Ivan Pavao II. op. A. B.) u Sarajevu, rekavši da je Europa ‘u tome sudjelovala kao svjedok’, te je odmah postavio i pitanje: ‘Je li bila uvijek potpuno odgovorni svjedok ?’ (Katolička tiskovna agencija – Bilet KTA, 1997., 11) Crkva po svom naravnom i božanskom pravu štiti ljudsku osobu od samoga njezina začeća pa sve do fizičke smrti. Vjerujući u uskrsnuće, ne može ne štititi i častan spomen na umrle, masakrirane i pobijene.

Stoga je prigodom velikoga pohoda Vukovaru svih župa đakovačke i srijemske biskupije, poručeno i domaćoj i svjetskoj javnosti pred velikim križem na groblju branitelja: ‘AKO VAS ZABORAVLJAJU, MI, CRKVA, NE ĆEMO!’ Uništiti spomen na počinjeni odobreni zločin i genocid koji se dogodio u Vukovaru, u interesu ‘etike interesa’ Zapada, tj. Europe, koja je sudjelovala aktivno i prešutno u pomoru nekoliko tisuća djece, žena, starica i staraca te svih ljudi nesrba. Dok potomci žrtava II. sv. rata traže odštetu od francuske željeznice koja je, po naređenju (okupacijskih vlasti Hitlerove Njemačke, op. A. B.) prevozeći njihove pretke, zaradila na tome, u Vukovaru se ne postavlja pitanje o bilo kakvoj naknadi za oteto, opljačkano, odneseno i izvezeno u zemlju agresije, a kamoli za pobijene, njihovu pretrpljenu fizičku i psihičku bol, za djecu koja su ostala bez roditelja, koja ne poznaju oca, jer od njega niti fotografiju nisu uspjeli spasiti.

Od 66 prvopričesnika ove godine (2001. u Vukovaru), šestero djece je, umjesto prikazanih darova cvijeća, prinijelo pred oltar zapaljene svijeće – za svoje očeve. Troje nikada nije vidjelo oca, a niti ikakva spomena na njega imaju. Međunarodni su promatrači aktivni u zaštiti ‘manjinskih prava’ bespravno useljenih u stanove i privatne kuće prognanih, dok ne mare za maltretiranje nemoćnih povratnika (Hrvata), kojima njihovi susjedi prijete da će i oni proći na isti način kao što su učinili s njihovim muževima ili djecom! Nama se u Vukovaru nameće pitanje i odgovornost opraštanja. Tumači se kao obvezatno i neophodno za mirovni proces i ‘suživot’, kao pokazatelj dobre volje s hrvatske strane da oprosti agresoru, a u isto vrijeme štiti se stav agresora: ‘Bog prašta, Srbi ne’, kako su sami urezali grafit u zid crkve sv. Filipa i Jakova.

Još uvijek Europa sebi ne postavlja pitanje moralne odgovornosti za sve ono što je dopustila ili dopušta da se događa. Je li njihova politička praksa etike interesa neki ‘novi zapadni bizantizam ili blokovska etika interesa krda? Ako jest, onda je takva politika interesa posljedica gubitka moralne odgovornosti, pojave od ranije poznate kao zapadna kriza morala’. Nitko se još nije zapitao što se dogodilo s okolišem, tim prirodnim životnim ambijentom čovjeka, nad kojim se iskalila mržnja i zlo nebrojenih eksplozija, granata, bombi i raketa? Otrova? Dok se u Zapadnoj Europi spašava vrapčić, u Vukovaru deset godina nakon rata ptice nisu pjevale!

U Zapadnoj Europi čovjek odgovara za svaki i najmanji počinjeni prekršaj, a u Vukovaru se ratni zločinci, pod zaštitom europskih promatrača, mirno šeću. U Europi se sve brižno bilježi, a nama se nameće zaborav, iskrivljuju se povijesne činjenice, nameće se metoda uspostavljanja kontrole međunarodne zajednice…’

Ovo predavanje kao da je pisano 2020. godine uz razliku današnjega potpunog prihvata od strane vladajućih u Hrvatskoj, ondašnjih, pa i današnjih, tzv. ‘europskih vrijednosti’ na Hrvatsku i hrvatski narod, uz činjenicu da je Hrvatska od 2013. godine članica EU.

Početak razaranja Vukovara

Ubijeni ili poginuli? naslov je predavanja prof. Davora Runtića, novinara publicista, ratnoga izvjestitelja iz istočnoga dijela Hrvatske i autora velikoga broja knjiga među kojima su Rat prije rata, Rat, Vukovar – Vinkovci, Rat poslije rata, Vrijeme modrih kaciga, Tako smo branili Vukovar, Bitka za Vukovar, 1991. Vukovar – Vinkovci… s tematikom o srbijanskog-crnogorskog JNA i domaćoj velikospskoj agresiji na Vukovar i susjedstvu.

U nastavku teksta donosimo njegovo skraćeno predavanja: ‘Poznato je da se termin poginuli koristi u slučajevima kada netko nije namjerno ubijen i, kako se kod nas tu ne pravi razlika, postoji opasnost da nije moguće nikoga optužiti za ratni zločin jer poginuli su posljedica ratnoga sukoba. Poginuli su i oni koji stradaju u prometu, no kada se netko zaleti automobilom s ciljem da pregazi nekoga pješaka, onda je netko ubijen, i to je kriminalno djelo, odnosno zločin. Ako pogledamo naša službena izvješća i statistike, vidjet ćemo gotovo isključivo termin poginuli. Da će tzv. JNA, srbijansko-crnogorski rezervisti i suvremeni četnici ubijati, oni nisu krili, već su to u nizu slučajeva otvoreno najavljivali. Godinama sam nakon 1971. godine prolazio kroz Mirkovce gdje je na trafostanici bio ispisan grafit te najave. Pisalo je ‘Oj Hrvati, alaj ćemo vas klati, kad vam Tito počne umirati’. Agresori će ovu poruku na razne načine pokušati najaviti i realizirati. Kada su s vojvođanske lijeve obale Dunava topovima iz tenkova početkom srpnja pripadnici oklopno mehaniziranog bataljuna tzv. JNA iz Vršca pucali na vježbalište hrvatske policije u Erdutu i ubili i ranili hrvatske policajce, tada je izrečena prijetnja i najavljeno novo ubijanje. Zapovjednik te postrojbe, dopukovnik Aleksandar Cvetković, pred kamerama TV postaja Novi Sad i Beograd reći će kako je to samo opomena, a sljedeći put će biti mnogo žešće. Sljedeći put bit će upravo tako kako je Aleksandar Cvetković najavio.

Napadom na Dalj 1. kolovoza 1991. godine, te na Aljmaš i Erdut, tzv. JNA će istjerati sve nesrbe iz njihovih domova, a u napadu na policijsku postaju hrvatske policije u Dalju ubit će policajce. Kada su se 11. rujna ’91. poslijepodne hrvatskim policajcima i pripadnicima ZNG na rampi željezničke pruge između Mirkovaca i Vinkovaca predali rezervisti tzv. JNA mađarske nacionalnosti iz vinkovačke vojarne ‘Đuro Salaj’, Vinkovcima je upućen ultimatum. Pripadnici tzv. JNA mađarske nacionalnosti nakon predaje piscu ovih redaka izjavili su kako su dva dana ranije dobili pozive na kojima je pisalo da su pozvani na vojnu vježbu u Suboticu u trajanju od 30 dana. Umjesto u Suboticu, iz Bačke Topole, gdje su im podijeljeni pozivi, odvezeni su u Šid. Sve vrijeme bili su u kamionima sa zatvorenim ceradama sa strogom zapovijedi da ne smiju gledati kuda idu, zbog tobožnje vojne tajne. Kada su shvatili kamo zapravo idu, našli su se na ulazu u Vinkovce, u Ulici Bana Jelačića, na punktu hrvatske policije. Kada su ugledali ploču s natpisom Vinkovci, bili su šokirani i odmah spremni na predaju. Njihovu su želju hrvatski policajci prihvatili odmah, bez obzira na protivljenje oficira tzv. JNA koji su bili u pratnji. Dovedeni su u 5 Veliku vijećnicu Skupštine Općine Vinkovci gdje su dobili okrjepu i civilnu odjeću, a u dogovoru s mađarskom državom, otpremljeni su po njihovoj želji u Mađarsku. Predalo se tada 30 Mađara i jedan Srbin. Na vijest o toj predaji, iz vinkovačke vojarne upućen je ultimatum da će Vinkovce sravniti sa zemljom. Prijetnja se započela ostvarivati istoga dana, 11. rujna 1991. godine u 18 sati i 15 minuta i sljedeće četiri godine tzv. JNA sustavno ju je ostvarivala ubivši pritom više od 600 ljudi te čineći nemjerljiva i namjerna materijalna razaranje.

Činili su to po svojoj doktrini spaljene zemlje. Vukovarska vojarna bila je osnova uz naselje Petrova Gora (Švapsko Brdo) za sve napade na Vukovar uz postrojbe tzv. JNA kojih je broj na kraju bio 81.884. Od 24. kolovoza do 20. studenoga, prema ranije smišljenome planu sustavno je napadan grad u kome je bilo oko 15.000 civila i 1803 branitelja. Do 20. studenoga ubijeno je u napadima 573 ljudi od kojih su 170 bili branitelji, dakle oni koji su imali oružje i pružali otpor. Grad, čija se obrana sastojala od obrane sela Bogdanovci, Borovo Naselje i Vukovar napadani su s kopna, vode i iz zraka. Napadan je s desne obale Dunava s teritorija zemlje agresora teškim topništvom i višecijevnim raketnim bacačima, Posebno teški napadi dolazili su od riječne ratne flotile koja je djelovala s Dunava kod Borova Sela. Obrane Vukovara i Vinkovaca objedinjene su 12. listopada u zajedničku obranu pod zapovjedništvom Mile Dedakovića -Jastreba, zapovjednika obrane Vukovara i Operativne skupine Vukovar. Operativnu skupinu Vukovar sredinom studenoga činile su 204. vukovarska brigada s 1803 branitelja, 109. vinkovačka brigada s 2200 branitelja, 131. brigada iz Županje s 1100 branitelja. Tu je 83. zagrebački samostalni bataljun s 350 boraca i 2. bataljun 3. brigade ZNG s 220 boraca, te policija s 1100 boraca. Obrambene snage imale su, dakle, 6773 branitelja, te 15 tenkova, 11 oklopnih transportera, 84 topa, 1 VBR i 68 minobacača. Neprijatelj, odnosno agresor, napadao je s 21 motoriziranom , odnosno oklopno-mehaniziranom brigadom, te inženjerskim i topničkim postrojbama ukupnoga broja 81.884 boraca od kojih su 18.500 činile paravojne postrojbe. Neprijatelj je imao 1097 tenkova, 994 oklopna transportera, 1036 topova, 84 VBR-a i 874 minobacača.

Ubijene bagerom zatrpali na Bugarskome groblju

U vrijeme pripremanja optužnice protiv vukovarskih krvnika Šljivančanina, Mrkšića i Radića, suci istražitelji Međunarodnoga suda u Haagu tvrdili su Mili Dedakoviću -Jastrebu da je već sam odnos snaga upotrijebljen protiv obrane Vukovara ratni zločin. Nakon ulaska neprijateljskih postrojba u Vukovar, prema svim saznanjima, većinom onih koji su bili slučajno preživjele žrtve, započela je nečuvena, unaprijed pripremljena odmazda. Pripremljena su u dijelovima grada i neposrednoj okolici mjesta gdje su odvajani zarobljenici s ciljem da se ubije toliki broj ljudi koliki su gubitci agresora u Bitki za Vukovar. Mjesto najveće vukovarske, ali i hrvatske tragedije skladišta su Veleprometa u dijelu Vukovara koji su branitelji izgubili sredinom rujna.

Ranjenici iz vukovarske bolnice, njih 300, odvedeni su na Ovčaru, gdje su pogubljeni i zakopani u unaprijed iskopane grobnice koje su imale i drenažu da se ne bi ispunile vodom. Objašnjenje ovoga dano je u srbijanskome tisku u izjavi jednoga od sudionika koji je rekao da je 6 to učinjeno zato da im se ne dogodi da se tijela ustaša pojave na površini, kako im se to dogodilo 1945. godine. Jedan od svjedoka događaja u vukovarskoj bolnici i na Ovčari, Dragutin Berghofer -Beli, reći će: ‘Ujutro 20. studenoga u sobu dr. Ivankovića ulazi oficir jugovojske, kojega sam kasnije prepoznao na TV snimku kao majora Veselina Šljivančanina i strogim oficirskim glasom viče: ‘Šta se čeka, doktore?! Razdvajajte, rat je!’ Dalje on ponavlja dr. Ivankoviću precizno: ‘Što se čeka?! Ratno je stanje!’ Berghofer će tvrditi da je odvođenje ljudi koji su se sklonili u bolnicu bilo već 19. studenoga u skladišta Veleprometa. U dvorištu bolnice razdvajanjem je upravljao major Veselin Šljivančanin. On će u svaki autobus raspoređivati tko kamo ide i dodjeljuje kao pratnju vojne policajce. Istovremeno su i domaći ekstremni Srbi, četnici, vršili svojevrsno izdvajanje onih ljudi koji su njihove žrtve. Berghofer nastavlja: ‘U vukovarskoj je vojarni sedam autobusa, a iz njih vukovarski Srbi Đuro Latinović i Darko Gradina izvlače Slavka Posojnjaka i ubijaju ga. Tu je i Bulidža, poznati zlikovac. Ovi četnici za izvršenje zločina koriste sve što im padne u ruku, pa i lopate i budake iz protupožarnih ormarića. Tu smo u vojarni u autobusima svi koje nisu izveli čekali pet sati. Tih izvedenih i izabranih je jedan cijeli autobus koji će prvi otići iz vojarne.

Za tim autobusom polaze četnici u jednom plavom stojadinu. Kada smo stigli ostalim autobusima na Ovčaru, vidjeli smo da su ljudi iz tog autobusa svi odreda krvavi i pretučeni. Autobuse je na Ovčari dočekao Mugosa zvani Kuštro, koji ljudima oduzima sve iz džepova i slaže na hrpu. Nakon njega, šestorica batinaša tuku sve zvjerski i nemilosrdno. Nakon batinanja uvode ljude u hangar. Vidio sam Slavka Dokmanovića, predsjednika Općine Vukovar, gdje među ovima koji tuku ljude on isto to čini, no on udara nogom kao nogometaš. Najviše je tukao jedan Meho koji je bio trener nogometnog kluba ‘Ovčara’.’ Ovčaru je preživjelo desetak ljudi čije je svjedočenje bilo dragocjeno za podizanje haaške optužnice protiv Šljivančanina, Mrkšića i Radića. Kapetan Radić je prema svjedočenju pripadnika tzv. JNA Muslimana zapovijedao postrojbom koja je izvršila smaknuće ranjenika iz vukovarske bolnice. Berghofer je svjedočio i o mučilištu i mjestu likvidacije, poznatom ‘Modetexu’. Prvih dana privremenoga zaposjedanja Vukovara vladao je potpuni nered i jedini sustav koji je funkcionirao bio je sustav izvršenja zločina. Željko Štefančić dao je dragocjeno svjedočenje o tim danima. Nakon što je u nevjerojatnom spletu okolnosti preživio smaknuće u Borovu Selu kada su mu ubijeni majka i nećakinja, bit će određen da skuplja mrtve.

Prvo skupljaju mrtve iz podruma kuća u Borovu Naselju. Te kuće neprijatelj je zauzimao tako što bi u podrum prvo bacio bombe, pa tek onda vidio tko je ondje. Tako je ubijeno i na desetke Srba koji su se s Hrvatima krili po podrumima. Željko Štefančić kaže: ‘Nailazimo na cijele ubijene obitelji u podrumima na Borovskoj cesti, Ulici Nikole Demonje i Kozaračkoj ulici, ali i drugim ulicama. Prvo su nam zapovjedili da mrtve slažemo kao drva na hrpe, te ih polijevamo benzinom i palimo. Ubrzo je došla druga zapovijed, pa smo ih nakon skupljanja tovarili na kamione, a odvezeni su kod ciglane gdje je trebala biti obdukcija. Većinu tih ljudi koje smo skupljali nije bilo moguće prepoznati. Obdukciju su vršili vojni liječnici, a mi smo nakon toga ubijene stavljali u crne najlon vreće. Znam da je na vrećama natpis ‘ZOV’, a da je na mjestu gdje je lice bio proziran najlon. Te obducirane smo tovarili na kamion, a odvoženi su na Bugarsko groblje. Na Bugarskom groblju bager je iskopao kanale širine koliko je visina čovjeka, a dužine oko 70 metara. Tu smo slagali ljude, a znam da je takvih grobnica najmanje deset.’ Ovo svjedočenje će se pokazati potpuno istinitim i na osnovu njega bit će 7 locirano i kasnije otkopano blizu tisuću ubijenih. Svjedočenje sam zapisao 1993. godine i objavio 1995. godine u svojoj knjizi ‘Tako smo branili Vukovar’.

Svjedočenja preživjelih zarobljenika

Josip Tomašić-Osa, koji je zarobljen u proboju iz Vukovara u blizini Marinaca, kaže: ‘Vode me u Marince i ondje su me htjeli strijeljati. Spasio me zastavnik Filip koji je bio u početku s nama na sastancima HDZ-a u Vukovaru. Sada ga tu nalazim. Poznavao je moga oca i možda je to bio razlog što me je spasio. Odvode me u Petrovce gdje me s ostalima drže dva dana u podrumu. Izvest će nas kameni četnik sa Sajmišta i odvesti nas u Bogdanovce. Tu su nas natjerali da skupljamo mrtve branitelje i civile. Slažemo ih na hrpu, polijevamo benzinom i palimo.’ Postoje svjedočenja da su dio mrtvih pojele podivljale svinje pa je sigurno da uz ove spaljene postoji neutvrđeni broj ubijenih koje nikad ne ćemo pronaći jer nije postojala nikakva evidencija ni tragovi o tome. Prema prikupljenim iskazima od sudionika obrane Vukovara i Vinkovaca može se tvrditi da su Hrvati, iako su se našli u okruženju, sustavno uz dokumentaciju pokapali ljude. Stipo Kuljić, branitelj Bogdanovaca, kaže: ‘Sve one koji su ubijeni u napadima neprijatelja, mi smo pokopali, a uz svakog smo njegove podatke stavili u staklenu bocu. Računali smo da kada se budu pokapali na groblju da će se tako znati točno tko je to.’ Svjedočenja preživjelih govorila su da je istina upravo suprotna jer su Srbi, i to prije svih domaći, činili sve da prokažu Hrvate koji su ih do dan ranije hranili.

O primjeru takvoga prokazivanja i upiranja prstom svjedoči nam pokojni Željko Buljan, svjedok događajima u skladištima Veleprometa riječima: ‘Tu sam vidio mnoge tzv. ugledne vukovarske Srbe koji su tu činili nevjerojatne stvari. Dragu Musića, direktora Luke Vukovar, koji je agronom po struci, dok je prolazio pitala je žena koja je s njim radila da joj spasi oca koji je star sedamdeset godina. On je na to, a da nije ni trepnuo, rekao: ‘Kolegice, izvinite, ali ja tu imam toliko posla, ne mogu.’ Mene je u stanicu smrti vodio moj bivši kolega s kojim sam radio dvadeset godina, Milan Obradović. Rekao sam mu da mi pomogne, na što se on idiotski nasmijao gledajući kroz mene kao kroz staklo, kao da me nikad nije vidio.’ Željko Buljan dalje kaže: ‘Dok smo čekali na svoju sudbinu, molio sam Boga da me ubiju pucnjem u glavu, samo da to ne bude nož. Dok tako razmišljam, dovode jednog mladića s Lužca. Doveli su ga svega krvavog i u strašnome šoku. Saznali smo da su ga skinuli gologa i zavezali za onaj stol za svinjokolje. Oko njega su postavili jelo i piće i tako oko njega plesali, pjevali, jeli i pili. Polako su jeli i pili, a potom razbijenim bocama ga boli i parali po tijelu. Doveli su i svoju djecu iz Negoslavaca da u tome sudjeluju. Na sreću je na početku tog rituala u tu sobu upao jedan oficir tzv. JNA i to prekinuo.’

Ono što je posebno na Željka Buljana ostavilo dojam nelagode i što si do smrti nije mogao objasniti, bilo je ponašanje pripadnika međunarodnoga Crvenog križa, za koje kaže: ‘Koliko nas je tu bilo u tim hangarima, dokaz je da smo nakon odvajanja od žena prelazili na drugu stranu ceste puna dva sata. Išli smo po dvojica u koloni, a na ulazu u drugu stranu stajala su dva terenska vozila međunarodnoga Crvenog križa. Kako sam prošao na samo dva metra od njih, vidio sam kako jedu sendviče i smiju se kao da se tu ništa ne događa. To što se nama događa, njih uopće nije zanimalo. Kasnije 8 sam vidio da je samo na pedeset metara od njih bilo masovno gubilište, a oni su sa zločincima jeli sendviče. Bilo je to 19. studenoga u 21,30 i oni su dakle bili tu na stratištu, sve su čuli i vidjeli, a danas nemaju što reći, što se nama dogodilo i tko je tu tko.’ Danas se može tvrditi da je broj ubijenih na području Operativne skupine Vukovar, gdje su se branili Vukovar, Vinkovci i Županja gotovo 5000 ljudi. Bilo bi potrebno za sve ubijene, kada se saznaju svi podatci, odgovoriti na pitanja koja će objasniti starosnu dob, pod kojim okolnostima i gdje su ubijeni, jesu li civili ili branitelji itd. Na primjeru 259 ubijenih koji su prošli kroz patologiju vinkovačke bolnice dat ćemo neke odgovore.

Prvo je pitanje dob ubijenih, a onih koji su rođeni do 1945. ubijeno je 55, od 1945. do 1955. ih je 34, od 1955. do 1965. ih je 78, od 1965. do 1970. ih je 60, od 1970. i mlađih je 20, a nepoznate dobi 19. Na drugo pitanje, od kuda su ubijeni, dobiven je sljedeći odgovor: iz Vinkovaca 110, Štitara 1, Otoka 7, Nuštra 18, Ivankova 5, Nijemaca 3, Tovarnika 2, Županje 1, Novih Jankovaca 8, Jarmine 4, Srijemskih Laza 1, Mirkovaca 3, Borova Naselja 2, Cerne 3, Posavskih Podgajaca 3, Gunje 4, Bošnjaka 1, Biograda Na Moru 1, Đurđanca 2, Starih Jankovaca 6, Tordinaca 4, Slavonskog Broda 5, Zagreba 8, Marinaca 4, Slakovaca 3, Sibinja 1, Komletinaca 2, Bosanskog Broda 1, Antina 2, Donje Mahale 1, Vođinaca 1, Cerića 6, Babine Grede 1, Andrijaševaca 2, Vukovara 1, Donjeg Novog Sela 1, Varaždina 1, Borova 1, Ruščice 1, Slobodnice 1, Rokovaca 3, Starih Mikanovaca 1, Čepina 1, Šida 1, Soljana 1, Brčkog 2, Josipovca 1, Splita 1, Drenovaca 1, Petrovaca 1, Đeletovaca 1, Pule 1, Starih Perkovaca 1, Vrbanje 1, Novog Marofa 1, Stupničkih Kuta 1, Osijeka 2, te nepoznatih mjesta 7. Razdoblje na koje se odnosi ova statistika je od 2. svibnja 1991. do 3. siječnja 1992. godine. Bilo bi zanimljivo postaviti još neka pitanja i tražiti još neke odgovore, posebice za ubijene u Vukovaru nakon pada ovoga nesretnog grada u ruke neprijatelja.’

Žrtve vape za istinom i pravdom

Dr. Tomislav Mišir, osječki liječnik i pisac, u predavanju pod naslovom Kad žrtva postaje krivac? Jagnje vuku vodu muti parafrazira odnos ‘službenih vlasti’ u Hrvatskoj poslije 2000. godine prema hrvatskim braniteljima i hrvatskim civilnim žrtvama. Zanimljiva bi bila usporedba s današnjim stanjem poslije 20 godina!? U nastavku donosimo tekst: Jagnje je pilo vodu deset metara nizvodno od vuka. Vuk ga je opomenuo da mu ne muti vodu, a jagnje je dokazivalo da ono pije vodu deset metara nizvodno. Argument nije vrijedio. Vuk je imao svoje viđenje opisane situacije, optužio je jagnje, presudio mu i izvršio kaznu: pojeo ga je. S vučjega stanovišta, procedura je bila u redu, a jagnje se nije žalilo, što bi se moglo protumačiti kao posredno priznanje krivnje, dakle i s tog stanovišta još jednom zaključiti da je sve kako treba. Žrtva je uvijek žrtva. Međutim, banalna ili nemoralna ljudska prosudba često pokušava uniziti uzvišenost žrtve.

Kada i kako? 1) To je žrtva koja ostaje na svome. Drugo mišljenje: ‘Bolje bi bilo da je pobjega’. 2) Žrtva koja se brani. Drugo mišljenje: ‘Zašto? Znali su da ne mogu pobijediti.’ 3) Žrtva koja ne pripada podobnoj skupini. Drugo mišljenje: ‘Mogao se posrbiti’. 4) Žrtva koja je bez pomoći sa strane, poslije tri mjeseca izgubila bitku protiv treće armije u Europi. Čuli smo na TV-u od jednoga visokog 9 dužnosnika: ‘Da su se bolje borili, ne bi izgubili. 5) Žrtva kao tjelesni invalid. Čitali smo: ‘On dolazi u kolicima na protestni skup da kapitalizira svoju invalidnost’. 6) Žrtva kao socijalni problem. Čuli smo i čitali: ‘Na birou za zapošljavanje su lijenčine koje ne žele raditi’. Ili pak: ‘Ne treba čekati sve od države. Ima puno ljudi koji su si sami stvorili radno mjesto’. 7) Žrtva koja ne oprašta. Puno ljudi će se složiti: ‘To ne pripada kršćanskoj uljudbi’. 8) Žrtva koja diže glas. Jedan od najviših dužnosnika izjavio je na TV-u: ‘Biskupi neka se mole Bogu. Oni ne trebaju potpisivati peticije. Nogometaši neka trče za loptom. Ni oni ne trebaju potpisivati peticije. Generali neka vježbaju vojsku, jer kad oni potpišu peticiju, to je pokušaj državnog udara’. A publika u antifašističkom Splitu je ‘fašistička’, jer je zviždala jednom velikom dužnosniku. 9) Žrtva koja ne zaboravlja. ‘Da… u redu je naša pravedna borba. Ali ne smijemo živjeti u prošlosti. Mislimo na budućnost’. I to je izjavio jedan vrlo visoki dužnosnik. 10) Žrtva s posljedicom psihotraume (PTSP, alkoholizam, droga, agresivnost). Tu dosta ljudi govori: ‘To je za psihijatre. Što mi imamo s tim?’ 11) Žrtva koja se osvećuje. Makar to i bila posljedica psihotraume, za to nitko neće imati razumijevanja. Svi će reći: ‘To je čisto zlo. Protivno Bogu i zakonu.’ 12) Žrtva prognanik koja se ne može vratiti. Gotovo da i nema novina koje nisu pisale: ‘Hoteli trpe gubitke’. 13) Žrtva koja se ne želi vratiti među abolirane susjede zločince. I tu slijedi osuda: ‘Država im je izgradila kuće, a oni se ne vraćaju. Da … ne vraćaju se zato što nemaju radna mjesta.’ I nema nikoga tko bi rekao istinu. 14) Silovana žrtva. Hrvatica S. D. pisala je kako su silovane žene u logorima možda i same djelomično krive za svoju nesreću, jer su možda svojim ponašanjem provocirale svoje silovatelje. 15) Žrtva-heroj. Najveća veličina u zadnjih tisuću godina. Tu spadaju i pobjednički hrvatski generali. Ljudi koji mogu stati uz sam bok Nikole Šubića Zrinjskog. U 7. mjesecu 2001. g. njih jedan od najviših dužnosnika naziva ‘građanima’ (ako su oni ‘građani’, a što sam onda ja u svojoj običnosti?). Hoćemo li ih izručiti Haagu? Da… hoćemo. Inače ćemo dobiti sankcije. Tako kaže jedan vrlo visoki dužnosnik. Ili drukčije rečeno: ‘Ako damo generale, dobiti ćemo novaca’. Za razliku od toga ulična prostitutka ne želi novac od svakoga. Ona neće poći s onim za koga sluti da bi je mogao istući, iznakaziti, poniziti. Ona će novac dobiti od nekog drugog. Hrvatska ne treba heroje, može se diviti visokim dužnosnicima. Jednoga generala Haag optužuje za ‘pretjeranu upotrebu topništva’. Sud će davati vojne prosudbe?! A tko je odgovarao za pretjeranu upotrebu atomske bombe?! (Ili pretjerano granatiranje Vukovara?!, op. A. B.) Kraljević Marko je bio pijanac, ništarija, bludnik i vjeroloman čovjek. Napijao je putujuće guslare, a oni su o njemu pjevali kao o polubogu. Za razliku od guslarskih mitomana, mi svoje realne, živuće heroje proglašavamo ništarijama. 16) Žrtva koja je razvila osjećaj vlastite krivnje zbog činjenoga joj zla (i to je bolest). Čuli smo takve ljude kako kažu: ‘Ipak sam trebao pobjeći’. A na upit o zločincima, žrtva odgovara: ‘Bili su izmanipulirani i zaluđeni.’ Kad se dogodi nešto od ovoga, žrtva je po drugi puta žrtvovana.

Ona onda postane krivac kojega drugi osuđuju. Koji ljudi? Oni koji unize sve što ih nadvisuje. Iz navedenih predavanja s Kongresa u Vukovaru vidljivo je tadašnje stanje u R. Hrvatskoj vezano uz Domovinski rat, hrvatske branitelje i njihove žrtve, žrtve hrvatskoga civilnog pučanstva i odnos prema njima u vrijeme 2000.-2002. i danas 20. godina kasnije. Žrtve vape za istinom, pravdom i pravnom državom u kojoj ‘zločini protiv čovječnosti’ moraju biti procesuirani i kažnjavani, oni ne zastarijevaju, a njihovo procesuiranje nalažu i države članice UN-a na to obvezuju i konvencija UN-a za sve njihove 10 članice, pa tako i Hrvatsku. Sudjelovanje u kršenju ili kršenje tih univerzalnih civilizacijskih normi današnjeg svijeta neminovno nameće omču vlastitom narodu i državi. Citirajmo hrvatskoga književnika Antuna Šoljana (rođen 1. prosinca 1932. u Beogradu, a preminuo 12. srpnja 1993. u Zagrebu): Antun Šoljan je i autor pjesme ‘Gospodine generale’. Jer sad znam: taj će, budem li ga zagrlio,/ vikati da ga davim, da je ugrožen!/ Taj će, budem li mu pružio knjigu, reći da nije na ćirilici, da je ugrožen!/ Taj će, budem li zahtijevao da radi, reći da on ne zna raditi, ali da se zna tući! / Taj će, budem li ga kršćanski pokopao, iz groba vikati: ‘Ovo je Srbija!’ (Antun Šoljan)

Vodotoranj pogođen s preko 600 granata

Načelo istine i načelo pravednosti u međunarodnim odnosima naziv je predavanja dr. Zvonimira Šeparovića, stručnjaka na području prava, koji se posebno osvrnuo na ove dvije kategorije o kojima je rekao: ‘Na kraju postavlja se pitanje o načelu istine: Prema Ciceronu (prvo stoljeće prije Krista) za povjesničara vrijede tri zakona: prvi, da se nikada ne smije zapisati nešto što je lažno, drugi, da se nikada ne smije prikriti istinu, treći, da njegov rad ne smije izazvati sumnju, kako se nekoga favorizira, ili kako se spram nečega ima predrasude. Polazimo od tih visokih načela’. I načelo pravednosti: Zločin bez kazne najteža je bolest civilizacije našega doba. Da bi se zaustavilo zlo, mora se kazniti zločin. Agresor mora platiti ratnu štetu. Prognani se imaju pravo vratiti na svoje. Valja uspostaviti PRAVEDAN MIR. Žrtva opravdano očekuje da se ostvari pravda, da se potvrdi načelo pravednosti. Zločin nad Vukovarom zločin je nad zločinima, zločin protiv čovječnosti i mira. On je mrak i metafora ovoga rata. Vukovar nije pao, jer su njegovi ljudi ostali uspravni. Promjenu i pozitivan pristup prema hrvatskim žrtvama Vukovara i općenito žrtvama u cijeloj Hrvatskoj napravio je gradonačelnik Ivan Penava od 2014. godine.

Gradonačelnik Penava i njegovi suradnici iz braniteljskih udruga i 6 987 darovatelja, fizičkih i pravnih osoba iz čitavog svijeta, zaslužni su za obranu dostojanstva hrvatske žrtve i obnovu simbola ‘hrvatskog zajedništva’ vukovarskog Vodotornja, drugoga po veličini u svijetu koji je agresor uporno žalio srušiti zbog blokiranja vodoopskrbe pučanstvu Vukovara u vrijeme opsade i zločinačkog rušenja grada (sam toranj pogođen je s preko šest stotina granata). Unatoč granatiranju, hrvatski su branitelji u znak prkosa i ponosa, uz veliki rizik za vlastiti život, svaki dan iznosili hrvatsku zastavu uz stube vodotornja visokog 50 metara (211 stepenica) i ponovno je postavljali na jarbol na vrhu tornja. U obnovu je uloženo oko 46 milijuna kuna. Na svečanom otvaranju obnovljenog Vodotornja i sadašnjega memorijalnog središta – simbola hrvatskoga zajedništva, zastavu je u petak 30. listopada 2020. godine izvjesio na jarbol Krešimir Džalto, sin pok. hrvatskoga branitelja Hrvoja Džalte, a zastavu mu je predala majka pok. Ivice Ivanike Ana Bzdek. Zanimljivost vukovarskog Vodotornja – muzeja podsjeća nas na četiri elementa stare grčke filozofije od kojih je voda bila jedan od četiriju osnovnih elemenata – zemlje, zraka, vode i vatre – koji su konstanta ljudskoga bića ili preneseno na poimanje ljudskoga postojanja kao tijelo, razum, svijest i osjećaj. Na 11 svemu ovome velika čestitka gradonačelniku Ivanu Penavi, vukovarskim i svim hrvatskim braniteljima i podupirateljima iz čitavoga svijeta na njihovu iskazanu poštovanju hrvatskim žrtvama.

Ante Beljo/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo