Šiljo: Plenkovićeva vukovarska „pomirba“

0

 

 

 

Tko se danas i s kime treba miriti? Branitelji s agresorima? Žrtve s nepriznatim i neosuđenim zločincima? Hrvatska s JNA. Predsjednik Milanović s predsjednikom Vučićem? Političar Glavašević s generalom Vasiljevićem? Admiral Domazet-Lošo s obitelji pokojnog generala Kadijevića? HDZ s (bivšom) jugoslavenskom komunističkom partijom? Hrvatska vojska s jugoslavenskom armijom? Hrvatska SOA sa srbijanskom BIA-om i (bivšim) KOS-om? Branitelji s napadačima? Hosovci s četnicima? Hrvati s Jugoslavenima? Hrvati, Srbi i ostali s komunistima? Branitelji Srbi i Srbi stradali u Vukovaru sa srbijanskim i domaćim napadačima? Hrvatski domoljub i „su-pomiritelj“ Milorad Pupovac s akademicima SANU i SPC-om? S kime se to Vukovarci, s kime se to građani Hrvatske koji su preživjeli agresiju i ratne strahote, i s kime se to njihova djeca i unuci trebaju miriti, „pomiritelju“ Plenkoviću? Tko s kime? I kako?

Vukovar – Vodotoranj, 17. studenoga 2020.

 

Večer uoči žalosnog dana pada Vukovara i onoga što je zatim slijedilo, dok po Vukovaru, Škabrnji, Zagrebu i mnogim drugim mjestima gore nebrojeni lampioni, nije pravi trenutak za politička zatezanja ni natezanja. No što se može kada nam i svaku komemoraciju vladajući sve više politiziraju i nagrđuju? I to ne tako da narodu donose mir, nego da mu uglavnom donose novi nemir, izazivaju nevjericu, pojačavaju nezadovoljstvo i ogorčenost. Tako se na žalost dogodilo i danas, u tvornici Borovo, gdje je predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković komentirao i izjavu tamošnjeg gradonačelnika i narodnog zastupnika Ivana Penave, koji je rekao da se u Vukovaru danas „izjednačava krivnja“.

„Ne gledam te izjave, mi smo došli odati počast žrtvama Vukovara i palim braniteljima. Mi radimo i na pomirenju i nema tog procesa koji će promijeniti taj smjer kojeg ćemo se držati. Važno je da se uz poštovanje digniteta Domovinskog rata ide naprijed u duhu pomirbe“, izjavio je Plenković.

 

Tko su sudionici rata protiv Vukovara i Hrvatske?

Ako tko to još nije uočio, ključna je riječ „pomirenje“ odnosno „pomirba“. Ona je ovo ljeta opet ušla u modu, ali ne kao unutarhrvatska, nego kao neka druga „pomirba“. Koja?

Kad smo na Vukovaru, predsjednik Vlade, koji je onamo došao na dva dana, morao bi hrvatskom narodu i „svim građanima“ objasniti tko bi se to ovdje na zapadnoj obali Dunava imao s kime miriti. Prisjetimo li se onih mjeseci koji su prethodili padu Vukovara nakon junačke obrane, zatim i samoga pada i onoga što se nakon njega događalo, vidjet ćemo da je u tom ratu protiv Vukovara i Hrvatske sudjelovalo više različitih sudionika. Pokušajmo ih, da se podsjetimo, pobrojiti:

1) „Jugoslavenska narodna armija“, uglavnom posrbljena. Njezin glavni šef bio je ministar obrane, koji je tada imao službeni naslov „savezni sekretar za narodnu obranu“, formalno podređen Predsjedništvu SFRJ i Saveznom izvršnom vijeću (vladi), kojem je na čelu do 20. prosinca 1991. bio Ante Marković (umro u Zagrebu 2011.). Bio je to dugo vremena general armije Veljko Kadijević, čovjek dogmatsko-jugoslavenske, rigidno komunističke i prosovjetske orijentacije. Rođen u Imotskom 1925. iz srpsko-hrvatskog braka, nepopravljivo formiran u duhu titoizma, bio je sve više poslušan tadašnjem predsjedniku Srbije i srbijanskog Saveza komunista Slobodanu Miloševiću. Kadijević je, neoptužen i neosuđen, umro u Moskvi 2014. Za tu Armiju hrvatski povjesničar Davor Marijan na kraju svoga članka „Jugoslavenska narodna armija – važnija obilježja“ [Polemos 9 (2006.) 1: 25-43, ISSN 1331-5595] zaključuje: „Vojska nastala u krvi antifašističke borbe ’svih naroda i narodnosti’ protiv nacističke politike krvi i tla, nestala je pola stoljeća kasnije aktivno podupirući velikosrpsku politiku ’krvi i tla’. Stoga, mišljenja prema kojima je JNA glavni krivac za rat, nisu daleko od istine.“

2) Vrhovni zapovjednik JNA bilo je Predsjedništvo SFRJ, koje je od 1990. bilo u sebi nepomirljivo podijeljeno između velikosrbijansko-komunističke, projugoslavenske i slovensko-hrvatske sastavnice, koja je zastupala ideju o novom dogovoru jugoslavenskih naroda ili razlazu jugoslavenskih republika. Na čelu mu je u tim čudnim okolnostima bio formalno do listopada 1991. Stjepan Mesić. Zatim je bez njega i bez predstavnika Slovenija to tijelo postalo „krnje Predsjedništvo“, kojem se na čelu našao Branko Kostić, crnogorski član Predsjedništva, čovjek rigidno prosrpske i promiloševićevske orijentacije (umro je 20. kolovoza 2020., neosuđen, u Podgorici). 

3) U vojno-operativnom smislu Armijom je upravljao „Generalštab“, sa sjedištem u Beogradu. Njemu je na čelu od rujna 1989. do kraja veljače 1992. bio general-pukovnik Blagoje Adžić (umro g. 2012. u Beogradu), rigidni jugoslavensko-komunističko-srpski kadar, koji je slovio kao „jastreb“. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu vodio je istragu protiv generala Adžića, ali nikada nije podignuo optužnicu. Spomenut je tek kao dio „udruženoga zločinačkog pothvata“ u presudi toga suda protiv Milana Martića. Županijski sud u Osijeku raspisao je tjeralicu zbog počinjenja kaznenog djela genocida, ratnog zločina protiv civilnog pučanstva, ratnih zarobljenika, ranjenika i bolesnika. Ipak, vlasti Srbije nikad ga nisu uhitile. Umro je na slobodi u Beogradu 1. ožujka 2012. Na terenu je zapovjednik snaga JNA koje su napadale Vukovar bio general-major Mladen Bratić, „komandant“ novosadskog korpusa. On je zapovijedao sjevernim dijelom vojne operacije napada na Vukovar, dok je južnim dijelom napada zapovijedao general-major Mile Mrkšić. Bratić je poginuo 2. studenoga 1991. godine kod Borova naselja dok je zapovijedao vojnim operacijama s ciljem osvajanja Vukovara. Njemu je 8. studenoga prošle godine u spomen-sobi u vojnom kompleksu u Dunavskoj 33 u Novom Sadu otkrivena spomen-ploča. Osuđen je g. 2007. od Haaškog tribunala na 20 godina zatvora zbog pomaganja u podupiranja mučenja, okrutnog postupanja i ubojstva 194 hrvatska zarobljenika na farmi Ovčara 20. studenoga 1991.

4) Unutar JNA djelovala je partijska organizacija. Ona je cijelo vrijeme postojanja JNA bila vrlo važan čimbenik, u neku ruku još važniji no što je SKJ bio na razini federativne države. Dok je SKJ bio doista savez, sastavljen od šest republičkih organizacija, „Konferencija Organizacije SKJ u JNA“ bila je nadrepublička i djelovala je kao zasebno tijelo u jugoslavenskoj komunističkoj partiji. Ona je bila idejno-političko i organizacijsko tkivo koje je profesionalnoj vojsci, zaposlenima i vojnicima na odsluženju vojnoga roka davalo pečat ideološkog pravovjerja i političku orijentaciju. Bila je to važna i čvrsta struktura, a o njezinoj ulozi u zbivanjima 1991. premalo se zna. Nikada nije objavljeno je li se organizacija SK u JNA ikada raspustila. Gotovo sav profesionalni oficirski kadar u JNA, a osobito oni koji su nosili više i najviše činove, bio je u njezinu članstvu. Primjerice, sredinom 1981., u Organizaciji SKJ u JNA bilo je 99 % oficira, 95 % mlađih oficira, 48% civila i 17% vojnika. Ukupno je u JNA tada bilo 110.000 komunista, ili 5,2 % od cjelokupnog broja komunista u Jugoslaviji. U Strategiji oružane borbe, internom dokumentu Generalštaba JNA iz 1983., piše: „Komunisti, organizacija i organi Saveza komunista u Jugoslavenskoj narodnoj armiji razvijaju idejno-političku i vaspitnu [odgojno-obrazovnu] aktivnost na jačanju borbene spremnosti, morala i odlučnosti jedinica, komandi i svih pripadnika Armije u oružanoj borbi. Oni i u najtežim uslovima obezbeđuju organizovanost i borbenu sposobnost svake jedinice, komande i ustanove.“

5) Unutar ministarstva obrane odnosno JNA osobitu ulogu ne samo u internom špijuniranju i obavještajnom nadzoru i ’vrbovanju’, nego i u vođenju vojnih operacija i poduzimanju subverzivnih i terorističkih akcija „u neprijateljskim redovima“, dakle u ovom slučaju u Hrvatskoj, imala je „Uprava bezbednosti“ odnosno Kontraobavještajna služba, poznata pod kraticom KOS. Bila je ona snaga paralelna službi državne sigurnosti (kolokvijalno: Udbi), s njom višestruko povezana, a u nekim bitnim pitanjima njoj i nadređena, kao što je vojska bila u bitnomu „nadređena“ miliciji, tj. policiji odnosno unutarnjim poslovima. Naravno da su praktički gotovo svi „kosovci“ na imalo višim položajima bili ujedno i članovi partijske organizacije. Na dužnosti šefa „Uprave bezbednosti“ bio je do 8. svibnja 1992. general Aleksandar Vasiljević. O njemu će u ovom članku još biti riječi.

6) Slobodan Milošević bio je od sredine 1980-ih apsolutni šef u Srbiji i nositelj neojugoslavensko-unitarističke, centralističke i velikosrbijanske politike. Kontrolirao je mnoge poluge u politici, JNA i njezinim sigurnosnim službama, u jugoslavenskoj i srbijanskoj i drugim udbama i drugim „organiziranim socijalističkim snagama“. O njegovim političkim ciljevima može se raspravljati, no on je nedvojbeno bio motor i koordinator svih previranja na prijelazu u posljednje desetljeće prošlog stoljeća, svih tadašnjih zbivanja, dakle i agresije JNA i Srbije na Hrvatsku nakon što je ova proglasila samostalnost, zatim i na BiH, a zapravo još i prije toga, napose od prvih cestovnih barikada postavljenih kod Knina, u Republici Hrvatskoj, 17. kolovoza 1990. O njegovoj ulozi dovoljno se zna i nije potrebno opisivati ju. U svakom slučaju, Srbija pod njegovim vodstvom bila je kriva i (su)odgovorna za agresiju na Hrvatsku, za mnoge terorističke i vojne akcije i zločine ovdje počinjene, a i za držanje zarobljenih Vukovaraca u srbijanskim logorima. 

7) Prije i tijekom i poslije rata aktivne su bile i razne stranačke i paramilitarne i četničke organizacije kojim se upravljalo iz Srbije, najčešće povezane sa sigurnosnim službama Jugoslavije, Srbije, drugih republika i JNA, u kojima su kao „vojvode“ i drugi vođe i „kumovi“ figurirale zločinačke spodobe poput kriminalca i suradnika tih službi Željka Ražnjatovića – Arkana, „kapetana Dragana“, Vojislava Šešelja i brojnih drugih, kojima je tada mladi Aleksandar Vučić, dok su oni živote kosili, uglavnom „vodu nosio“, šireći velikosrbijansku demagogiju i držeći vatrene govore o velikoj Srbiji na okupiranim područjima Hrvatske. On je već godinama predsjednik vlade odnosno predsjednik države Srbije. I Plenkovićev partner u EPP-u.

8) Poseban slučaj jesu velikosrbijanski „pobunjenici“, četnici, „krajišnici“ i ostali koji su u Hrvatskoj preuzimali faktičku vlast u mjestima s apsolutnom ili relativnom većinom Srba od kolovoza 1990. nadalje, a poslije se organizirali u paravojne postrojbe, dizali pobune i bavili se terorizmom, nasiljem i etničkim „čišćenjem“. Jovan Rašković kao intelektualac (psihijatar u Šibeniku), pa primitivni „grmalji“ Milan Martić, Goran Hadžić i slični imena su koja dovoljno simboliziraju mnoge takve. Možemo im pribrojiti i liječnika Vojislava Stanimirovića i brojne takve bradate ili ćosave tipove koji su dali svoj doprinos nacionalnoj mržnji među Srbima, terorizmu, pobuni, napadima i ratnim djelovanjima koji su se u Hrvatskoj rasplamsali u drugoj polovini 1991. Oni su strašili lokalne sunarodnjake „ustaškom vlašću“ u Zagrebu, „obnovom NDH“, tako ih mobilizirali i širili zaslijepljenost i mržnju prema svemu hrvatskomu, a ponajviše prema samostalnoj hrvatskoj državi u njezinim dotadašnjim republičkim granicama. A zatim se uključili u uzurpatorsku vlast. Dio dotad etabliranih, povlaštenih i solidno živećih Srba nije zbog protuhrvatske propagande ili „umreženosti“ ili zaslijepljenosti opasnom floskulom o „svima Srbima u jednoj državi“ prihvaćao nikakvu Hrvatsku, ni onu u kojoj bi uživao svu zaštitu i sve moguće povlastice. Njihova svijest bila je „zadojena“ velikosrpstvom i mržnjom, a nije bilo malo onih koji bijahu spremni ubijati i činiti etnička „čišćenja“ kako bi „dokazali“ da teritoriji čija zapadna granica seže do Virovitice, Siska, Petrinje, Karlovca, Gospića i Karlobaga fizički i faktički pripadaju odnosno moraju pripasti budućoj „velikoj Srbiji“.

9) U svemu skupa osobitu je ulogu imala srbijansko-srpska inteligencija i kvaziinteligencija, znatan dio nje. Ona je posredstvom svoga utjecaja, moći i putem medija oblikovala desetljećima, a osobito nakon Titove smrti, tijekom 1980-ih, šovinističku svijest među Srbadijom, pri čemu je ishodište bio prijepor s Albancima na Kosovu, koji se pretvorio u razornu kritiku odnošaja u tadašnjoj Federaciji, a napose položaja, držanja i politike Slovenije i Hrvatske. Sve ono do čega je došlo 1990. i sljedećih godina bilo je uglavnom posljedica bezočne indoktrinacije koja je izvirala iz većeg dijela srpske intelektualne „elite“. Nije potrebno posebno podsjećati da su u svemu tomu ključnu ulogu širitelja mržnje i prema ne-Srbima u tadašnjoj Federaciji i njihova okrivljivanja za tobožnju „tragediju srpskog naroda“ u XX. stoljeću, pa i u Titovoj Jugoslaviji, imali Srpska pravoslavna Crkva i Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU), poznata po zloglasnom Memorandumu SANU iz rujna 1986. (a i po nekim kasnijim, nimalo manje zloćudnim „memorandumima“).

 

Srbijanska „demokratska“ vlast i general Vasiljević „skuhali“ Carlu del Ponte

Moglo bi se nastaviti nabrajati negativne sudionike i čimbenike tadašnjih zbivanja, no i ovo je sasvim dosta za podsjećanje. Ali se svakako mora reći nešto bitno o onomu što se događalo početkom ovog stoljeća. Tada je naime tužiteljstvo Haaškog tribunala pod vodstvom Carle del Ponte, pošto je Milošević svrgnut, uhvaćen u svojoj kući i ilegalno prebačen u Den Haag, kakva god ona bila, počeo pripremati brojne optužnice protiv odgovornih krivaca za ratne i zločine protiv čovječanstva na srbijansko-srpskoj strani. No dogodilo se je to da je novoizabrana „demokratska“ vlast u Srbiji u režiji generala Vasiljevića „skuhala“ Carlu del Ponte (što ne znači da se ona nije rado ili ne posve nerado dopustila „skuhati“). Teško je u nekoliko rečenica sve to sažeti, no uz rizik krivog razumijevanja mora se reći makar ponešto konkretno i poimence. 

Rezultate istrage voditelja istražiteljskog tima, Amerikanca Johna Cencicha, tužiteljica del Ponte bila je u cijelosti prihvatila, a sud je prihvatio njezinu optužnicu. Bilo je to prvi put da je Haaški sud primijenio koncept „udruženog zločinačkog pothvata“ (UZP). Osim optuženog Miloševića kao pripadnici UZP-a imenovani su: Borisav Jović, Branko Kostić, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Milan Babić, Milan Martić, Goran Hadžić, Jovica Stanišić (Udba), Franko Šimatović Frenki (Udba), Tomislav Simović (srbijanski ministar obrane), Vojislav Šešelj, Momir Bulatović (predsjednik Crne Gore), Aleksandar Vasiljević (šef KOS-a), Radovan Stojičić Badža (srbijanski policijski general i Udba), Željko Ražnatović Arkan i drugi. Bili su tu gotovo svi iz prvog ešalona koje je doista trebalo optužiti: politički vrh krnje SFRJ, vrh JNA, sigurnosno-policijski sektor Srbije i vođe srpskih paravojski i političke vođe srpskih pobunjenika u Hrvatskoj. U optužnici protiv Miloševića za zločine u Hrvatskoj Aleksandar Vasiljević izrijekom je imenovan kao jedan od sudionika UZP-a. Za njega je u točki 13. pisalo da je “na dužnosti šefa Uprave bezbednosti JNA…, osobito vojne kontraobavještajne službe (KOS), sudjelovao u aktivnostima usmjerenim ka raspirivanju mržnje, straha i nasilja, koje su u značajnoj mjeri pridonijele ostvarenju ukupnih ciljeva zajedničkog zločinačkog pothvata”. Za Vasiljevića je bilo vrlo nezgodno što je pisalo i ovo: “Agenti KOS-a upravljali su političkim vođama lokalnih Srba, policije i vojnih snaga uključujući i snage Teritorijalne obrane i dobrovoljce iz Srbije i podupirali ih”. 

Da su svi optuženi bili zajedno izvedeni na optuženičku klupu, vidjelo bi se da je velik broj tih ratnih i političkih lokalnih vođa bio u suradničkom odnosu s KOS-om. Za Vasiljevića su bile vrlo neugodne i optužbe za zločine u srbijanskim logorima za hrvatske ratne zarobljenike i civile u Srbiji (Stajićevo, Begejci, Zrenjanin, Srijemska Mitrovica), Crnoj Gori (Morinje, Kumbor), BiH (Bileća) i na okupiranim područjima Hrvatske (Knin, Dalj, Lovas, Erdut). Osobito su ga pogađale optužbe koje su se odnosile na vukovarsku bolnicu, zato što su na svim točkama odlučivanja o sudbini ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, pogubljenih na Ovčari, bili njegovi oficiri KOS-a, a i on je osobno noć uoči evakuacije bolnice bio u njihovu zapovjedništvu u Negoslavcima, kada se dogovaralo razvrstavanje i evakuacija.

No zaslugom spletkama vazda sklonih, vičnih i „prevejanih“ srbijanskih političara i obavještajaca došlo je do obrata. A. Vasiljević umjesto u optuženika koji će biti kažnjen desetljećima teške „robije“ prometnuo se u suradnika Haaškog tribunala i povlaštenog svjedoka. Da bi na taj način preokrenuo tijek sudskih postupaka. Na kocki je naime bila ne samo sudbina desetaka krivaca, nego i teške političke i pravosudne posljedice za Srbiju. Da bi se uklonila odgovornost od vrha SFRJ, JNA i Srbije, bilo je važno da se u sljedećim haaškim optužnicama i sudskim procesima razdvoji rat za veliku Srbiju u Hrvatskoj i BiH, da se sve to ne tretira kao jedna velikosrbijanska ’ujdurma’, nego kao dva odvojena rata. A njih je oba trebalo svesti na unutarnje građanske ratove i lokalne pobune.

Jedan od prvih lukavih poteza Vasiljevića i srpske države bilo je uklanjanje odgovornosti za ubojstva ranjenika i zarobljenika iz vukovarske bolnice te prebacivanje odgovornosti na paravojske i lokalne vlasti. Nova vlast u Beogradu od 2000. nadalje pravila se je „kooperativna“, tobože spremna na suradnju i suočavanje sa zločinima počinjenima u prethodnom desetljeću. I tako, organizirano je fingirano suđenje za počinitelje zločina nad ranjenicima i ratnim zarobljenicima odvedenima iz vukovarske bolnice pred beogradskim sudom. Organizirano je tako da taj postupak „osvjetla lice“ Srbiji i odgovornim vrhovima u Beogradu, da skine odgovornost s JNA i KOS-a i prebaci ju na niže razine, na pojedine obične izvršitelje, na lokalnu vlast u Kninu i drugdje i na poneke iz paravojnih postrojba…

 

Tko se to danas i s kime to treba „miriti“? I kako?

Tu ćemo stati, iako je nastavak vrlo zanimljiv. Koga to sve zanima, neka zaviri u knjige i druge radove o tim temama. A ako ne može do knjiga, može primjerice pročitati opširan prikaz na međumrežju (odakle smo i preuzeli dio sažetih informacija):

https://portal.braniteljski-forum.com/blog/novosti/kako-je-sef-kos-a-postao-glavni-suradnik-haskog-tuziteljstva-a-srbija-i-jna-oslobodeni-bilo-kakve-odgovornosti

Mora se nakon svega rečenoga zapitati „premijera“ Plenkovića: Na koga se odnosi to „pomirenje“ o kojem on posljednjih mjeseci tako odlučno govori? Tko se to u Vukovaru, i tko se to drugdje po Hrvatskoj, treba i s kime „pomiriti“? S kime se to tadašnji ranjenici, tadašnje vojne i civilne žrtve tromjesečnog brutalnog i totalnog razaranja grada Vukovara i okolnih mjesta, srodnici i prijatelji poginulih u tim napadima, s kime se to srodnici i žrtve skupno i pojedinačno pobijenih na Ovčari i na drugim mjestima, oni koji su odvedeni u srbijanske logore, mučeni i zlostavljani, s kime bi se to oni trebali pomiriti? I kako? S potomcima, prijateljima i pristašama obitelji Miloševića, Kadijevića, Vasiljevića, Arkana…, s onima koji su potaknuli zločine, naredili ih, činili ili zataškavali, sa zločincima koji nikada nigdje nisu otkriveni, optuženi ni osuđeni, s onima koji nisu priznali nikakvu krivnju, pokajali se, zatražili oproštenje, obratili se od svojih negdašnjih mržnja i zlodjela? S onima koji nisu odgovarali za agresiju? S onima koji nisu dali nikakvo obeštećenje ni za što? S onima koji sada sve što se dogodilo hoće prikriti u ime podijeljene, podjednake krivnje „obiju strana“? Kojih to, majku mu milu, „strana“? Kako su se one kad se Vukovar branio i kad je padao i pao zvale? I što su činile?

Tko se danas i s kime treba miriti? Branitelji s agresorima? Žrtve s nepriznatim i neosuđenim zločincima? Hrvatska s JNA. Predsjednik Milanović s predsjednikom Vučićem? Političar Glavašević s generalom Vasiljevićem? General Domazet-Lošo s obitelji pokojnog generala Kadijevića? HDZ s (bivšom) jugoslavenskom komunističkom partijom? Hrvatska vojska s jugoslavenskom armijom? Hrvatska SOA sa srbijanskom BIA-om i (bivšim) KOS-om? Branitelji s napadačima? Hosovci s četnicima? Hrvati s Jugoslavenima? Hrvati, Srbi i ostali s komunistima? Branitelji Srbi i Srbi stradali u Vukovaru sa srbijanskim i domaćim napadačima? Hrvatski domoljub i „su-pomiritelj“ Milorad Pupovac s akademicima SANU i SPC-om? S kime se to Vukovarci, s kime se to građani Hrvatske koji su preživjeli agresiju i ratne strahote, i s kime se to njihova djeca i unuci trebaju miriti, „pomiritelju“ Plenkoviću? Tko s kime? I kako?

 

Šiljo/Hrvatsko nebo/PHB

 

Facebook komentari

komentara