D. Pejčinović: Kavkaski rat i hrvatska vanjska politika

0

Prilika za hrvatsku vanjsku politiku

Razbuktavanje rata na Kavkazu, koji je, prema procjeni ruskog predsjednika Putina, u samo mjesec dana odnio pet tisuća života, privuklo je znatnu pozornost domaćih foruma i portala. Unatoč simpatijama koje karabahprema slabijoj strani izražava većina promatrača, neki analitičari i „forumaši“ pokušali su azersko-turski napad na Armence predstaviti kao legitimnu vojnu operaciju, nešto nalik na kavkasku „Oluju“, pri čemu bi Gorski Karabah igrao ulogu tzv. „Republike srpske krajine“. Takve su usporedbe potpuno promašene! Ponajprije, Gorski Karabah imao je i u Sovjetskom Savezu status autonomne oblasti u sastavu Azerbajdžana, a u etničkoj strukturi dominirali su Armenci. Nasuprot tome, do Domovinskog rata „RSK“ nikada nije postojala, niti su Srbi u njoj bili većinsko stanovništvo. Čudovišne „granice“ pobunjene srpske krajine još su jedan dokaz da su njeni tvorci imali sasvim drukčije zamisli rješavanja srpskog pitanja (na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag!), koje silom prilika nisu uspjeli ostvariti. Za razliku od Srba, Armenci bi se jamačno zadovoljili i sadašnjim granicama „Republike Artsakh“, kad bi ih uspjeli obraniti!

Za našu javnost puno je primjerenija usporedba sadašnjeg stanja na Kavkazu sa Ciprom, o čemu je autor već pisao. Ali, ako već spominjemo prostor bivše Jugoslavije, moglo bi se povući i usporedbu s Kosovom! Sličnosti su brojne, od autonomnog administrativnog statusa u bivšim državama do „standardno“ zatrovanih međunacionalnih odnosa. Od razlika spomenimo samo najvažniju, a to je golemi nerazmjer u brojnosti albanskih „separatista“ na Kosovu, i deset puta malobrojnijih „pobunjenika“ u Gorskom Karabahu. Demografska komponenta sadašnjeg rata na Kavkazu mogla bi imati važnu ulogu u konačnom ishodu sukoba između Azera i Armenaca, što potvrđuju i statistički podaci.

Armenija vs. Azerbajdžan

Prema sovjetskom popisu stanovništva iz 1970. godine Armenija je imala 2.492.000 stanovnika, raspoređenih na površini od 29.800 četvornih kilometara. Susjedni Azerbajdžan imao je dvostruko više stanovnika – 5.117.000, i površinu od 86.600 km2. U sastavu Azerbajdžana nalazile su se i Nahičevanska autonomna republika s mješovitim sastavom stanovništva, te Nagorno-Karabahska autonomna oblast u kojoj su uglavnom živjeli Armenci. (Atlas svijeta, JLZ, Zagreb 1974.) Pedeset godina kasnije stanje se znatno promijenilo na štetu Armenaca; Azerbajdžan danas ima Karabahdeset milijuna stanovnika, a Armenija tri puta manje, odnosno tri milijuna. Loše demografsko stanje u Armeniji posljedica je niskog nataliteta u postsovjetskoj eri, kao i masovnog iseljavanja.

Prema Wikipediji, između 1991. i 2001. godine gotovo četvrtina stanovništva (oko 800.000) se iselila, uglavnom u Rusiju. Stanje je još gore ako se zna da u odmetnutoj pokrajini (tzv. „Republika Artsakh“) živi samo 150.000 Armenaca, od kojih je polovica već evakuirana s ratom zahvaćenog područja. Zamislimo na trenutak da su Armenci zadržali isti tempo uvećavanja populacije kao Azeri! Danas bi u Armeniji živjelo pet milijuna ljudi, a samim time i obrana armenskih prostora u susjedstvu bila bi znatno olakšana; veći broj poreznih obveznika pozitivno bi utjecao na veličinu vojske kao i na vojni proračun (u kojemu bi se valjda našlo mjesta i za dronove?!). Gledajući snimke s ratišta upada u oči da u obrani Gorskog Karabaha sudjeluje znatan broj muškaraca srednje dobi, vjerojatno veterana ratova devedesetih, što upućuje na činjenicu da se Armenci, kao i manje-više svi europski kršćanski narodi, suočavaju s problemom starenja i izumiranja stanovništva. Slični problemi uskoro bi mogli zahvatiti i dio muslimanskog svijeta, ali zasada demografija radi protiv kršćana, i na Kavkazu i na Balkanu!

Francuska vs. Turska

Zaoštravanje odnosa između Turske i Francuske poprimilo je takve razmjere da su čak i tradicionalno bojažljivi, Macron Edrogansrednjestrujaški mediji u Hrvatskoj (poput HTV-a) počeli o tome opširno izvještavati. Razlog za to je vjerojatno prozaičan; nakon dugog oklijevanja Njemačka se odvažila svrstati uz svog glavnog saveznika u Europskoj Uniji, pa je tako i njemački ministar vanjskih poslova dao potporu francuskom predsjedniku Macronu. Ne smijemo zaboraviti da je EU nedavno odbacila prijedlog da se Turskoj „nabiju“ sankcije; Njemačka, Italija i Španjolska bile su protiv, pa se Erdogan ponovno izvukao! Tek je jezivi zločin protiv nesretnog profesora povijesti u Parizu ponukao Nijemce da napokon odgovore na drske prijetnje turskog predsjednika. Unatoč tome stanje se u islamskom svijetu zaoštrava, mnoge zemlje pozivaju na bojkot francuske robe, pa je očito da će se čitava EU konačno morati odrediti prema naraslim problemima s (radikalnim) islamistima. Gdje je u svemu tome Hrvatska?

Ima li Hrvatska vanjsku politiku?

Nakon dugog razdoblja pasivnosti hrvatska vanjska politika danas ima sjajnu priliku pokrenuti stvari s mrtve točke i poboljšati težak položaj Hrvata u susjednoj Bosni i Hercegovini. Sve su se okolnosti posložile kako treba; Turska ratuje na Kavkazu i u Siriji, prijeti Grčkoj i Cipru, svađa se s Francuskom, nabavlja oružje od Rusije unatoč RHprotivljenju SAD-a… Ukratko, glavni pokrovitelj muslimanskih ekstremista u Sarajevu trenutno ima pune ruke posla na drugoj strani!

Na domaćoj političkoj sceni stanje se također poboljšava, dok nekadašnji muslimanski lobisti, poput Mesića, Pusićke i Kosorice, odlaze u u zasluženu mirovinu. Njihovi nasljednici, „ostaci ostataka“ promuslimanskih tupana i plaćenika na ekstremnoj ljevici i desnici, sve više gube utjecaj na javnost i državni vrh. U takvim, više nego povoljnim okolnostima Hrvatska bi trebala voditi proaktivnu vanjsku politiku, odnosno, svrstati se uz Francusku, Grčku i Cipar, te podržati nametanje sankcija Turskoj. Jasno je da u tom „paket aranžmanu“ mora biti i rješavanje statusa Hrvata u BiH.

Što su nam Turci skrivili, mogao bi netko zapitati?! Turska je do sada bezbroj puta imala priliku pokazati razumijevanje za hrvatske interese u susjednoj BiH, no, umjesto toga, uvijek je podupirala protuhrvatske fanatike – Izetbegovića, Džaferovića, Komšića i slične tipove. Umjesto konstruktivne suradnje Turci su nam nudili status „korisnih budala“ koje svjesno podupiru islamizaciju hrvatskih etničkih prostora?! S takvom samoubilačkom, kukavičkom vanjskom politikom Zagreb mora napokon prestati! Jasno je da nikakvi rezultati neće doći sami od sebe; da bismo nešto postigli u BiH moramo pronaći prave saveznike, a to sigurno nisu Turci u Ankari. Pariz i Atena ipak su bolji izbor!

 

Dinko Pejčinović/hkv.hr/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara