PROF. DR. SC. KRISTIJAN KRKAČ: Demokracija ne trpi zbog “novog normalnog”

Koronakriza traje sad već više od osam mjeseci i posljedice su sve veće i teže, od zdravstvenih, preko ekonomskih, do političkih i općenito društvenih. U takvom, sve napetijem, ozračju bujaju populizam, ali i netolerancija, strah i paranoja i na društvenim mrežama.

Koliko su zapravo društvene mreže u kontekstu aktualne pandemije plodno tlo za dodatnu eskalaciju mržnje, nesnošljivosti, teorija urota, bunta prema vlasti, kriznim stožerima, mjerama ograničavanja slobode…, pitali smo prof. dr. sc. Kristijana Krkača, sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta (ZŠEM)?

– “Riječi su odjeća koju nosimo” (Beckett). Nedavno sam u suradnji s kolegicama sa ZŠEM-a M. Martinović i V. Pirić objavio članak o utjecaju društvenih mreža u političkim kampanjama u Hrvatskoj, a jedan od važnijih nalaza je kako stranke misle da se izvrsno koriste Facebookom u kampanjama, a birači misle kako se njime loše koriste (Martinović, M., Pirić, V., & Krkač, K. 2020; The Implications of Facebook in Political Marketing Campaigns in Croatia, Central European Business Review, University of Economics, Prague, 9 (4), 73-95). I eto nam uzroka teškoća. Facebook, najkorištenija društvena mreža u Hrvatskoj, usprkos komunikacijskim, medijskim i drugim posebnostima i prednostima, ipak je samo interaktivni medij kojeg se može koristiti na tehnički i vrijednosno razne načine. Na njemu često primjećujemo političku i društvenu kritiku, prosvjed, bunt i sl., no pogledajmo koliko ima ulagivanja, pretjerivanja i neutemeljene podrške podređenih društveno, politički i stranački nadređenima, što također može biti shvaćeno kao provokacija. Kao kad nadređeni ili vođa očito pogriješi pa ga zatim vojska podređenih suglasno brani ponavljajući isprazne litanije, mantre i floskule (imamo čak i maskotu vječnog ulagivanja). Ako se i radi o najštetnijim oblicima javnog govora (uvrede, prijetnje, poticaji na nasilje i sl.), još uvijek je to samo govor (iako govorni čin), a rijetko čin koji vodi k činovima različitima od jezičnih (na primjer, k pokušaju fizičkog nasrtaja). Učinak društvenih mreža nužan je jer bi te mreže inače bile neučinkovite i neprofitabilne, ali nije dostatan za proizvođenje društvene ili političke promjene, a još manje tjelesnog čina. Može biti iskra, ali ako nema zapaljive tvari, požar neće planuti. Stvaranje privida iskre, zapaljive tvari, zraka i požara druga je priča. Tko takav požar ne gasi, lud je, jer se “njegova ludost ne poklapa s ludošću većine”, da se ponovno spomenemo Beckett (mogli smo iz najvišeg vrha čuti kako je na snimci individualne pobune s upotrebom vatrenog oružja “viđena namjera”), a koliko je to pogrešno, može se čuti na mojim predavanjima iz Uvoda u filozofiju i Kritičkog mišljenja. Namjera se naime ex vi termini ne može vidjeti, a i dvojbeno je koliko suicidan i time neubrojiv čovjek već i načelno može biti svjestan.

Osim suočavanja s razmjerima koronakrize, dojam je da je i kod nas komunikacijske napetosti sve više, ali i napetosti u društvu općenito. Širi li se govor mržnje i netolerancije, napose ekstremizam svih vrsta u Hrvatskoj? Događa li nam se sloboda govora ili manipulacija govorom mržnje? Drugim riječima, koliko u tzv. novom normalnom trpi demokracija, i koliko pritom eskalira populizam, pa i radikalizam?

– Loše postupanje svih u koronakrizi ulje je na vatru. Vatra tinja desetljećima. Gorivo je u kanistrima desetljećima. Demografski, gospodarski, pravosudno, politički i medijski… Hrvatska je ne samo među najgorim članicama EU-a nego i sve više zaostaje za prosjekom EU-a desetljećima. Ne postoji porast ekstremizma ako pogledamo desetljetne statistike o tome koliko je Hrvatska sigurnija od prosjeka EU-a. No možda je presigurna, bar za neke. Možda je i premirna. Štoviše, morbidno mirna. Ekstremizam se u RH redovito pojavljuje prema političkom diktatu ili uz prešutno dopuštenje političkih sila. Nalik je na borbeno krilo središnjih političkih stranaka (kao što je nova IRA bila borbeno krilo Sinn Féina). Demokracija ne trpi zbog “novog normalnog” jer nismo li dosad prali ruke kad bismo odlazili na WC u javnosti, dolazili doma ili prije jela? Nismo li nosili zaštite maske u cijelom nizu situacija? Ako smo imali neku zaraznu bolest, nismo li se udaljavali od ukućana, susjeda i prolaznika? Nismo li se izolirali kako ne bismo zarazili druge? Zašto je to odjednom problem? Istina, na djelu je stara dilema demokracije: sloboda ili sigurnost, pri čemu je nemoguće povećati ili nadoknaditi jednu a da se ne umanji ili ne žrtvuje druga; ne samo građanska nego i gospodarska sloboda i sigurnost. Isto je tako istina da se nezadovoljnici demokracije bore protiv nje samo zato što im ona to kao snošljiva tolerira, tj. ne sprječava ih, ali i da ju i njezini navodni branitelji provokativno zlorabe. Na djelu je puno licemjerja i pretvaranja na svim uključenim stranama. Postupci pojedinaca tijekom 2020. i 2021. godine postat će im biografska sidra, kao i postupci pojedinaca 1990. ili 1991. godine.

Za svako, pa i hrvatsko, društvo iznimno je važna zrelost da se nosi s izazovima modernog doba, uključujući i one komunikacijske. Kako se s takvim izazovima globalne komunikacije 21. stoljeća nosi Hrvatska?

– Ovdje nije riječ o sporednoj stvari, nego o industriji u kojoj će vjerojatno biti izmišljene tehnike zaštite od učinaka globalnog zatopljenja i time opstanka ljudske vrste na Zemlji. Hrvatska pokazuje znakove informatičkog opismenjivanja, uglavnom zahvaljujući mlađim generacijama, njihovoj samoukosti i privatnoj telekomunikacijskoj tehnici. Napredak u informatičkoj industriji, napose nekoliko brzorastućih kompanija, samo je kap u moru globalne informatičke industrije. Razvoj i primjena u sferama robotike i umjetne inteligencije u Hrvatskoj postoji samo na deklarativnoj razini. U vrijeme opće karantene tijekom proljeća 2020., ako se ne varam, samo se jedna od mnogih kompanija koje rabe goleme skladišne prostore za rad koristila robotom i umjetnom inteligencijom (nešto što je npr. u velikim skladištima EU-a sasvim normalna pojava već desetljećima, tj. potpuna automatizacija; ta su skladišta, na primjer, u potpunom mraku jer robotima ne treba svjetlo kako bi utovarivali i istovarivali kontejnere). Kašnjenje u području informacijskih tehnologija i njihove primjene u RH je vidljivo je na svakom koraku, napose na državnoj, javnoj i lokalnoj razini, da o administraciji, pravosuđu, državnim kompanijama i demokratskom procesu i ne govorimo.

Dok se javnost u SAD-u, ali i u svijetu, u sjeni korone zabavlja komunikacijskim prepucavanjima Trumpa i Bidena u izbornim debatama, u Hrvatskoj se najzanimljivija komunikacija, također u sjeni korone, posljednjih tjedana odvija između Milanovića i Plenkovića, s tim što tu Milanović “kolo vodi”, da se tako izrazim, u količini komentara i napada na neistomišljenike, a Plenković djeluje smirenije i rijetko gubi živce. Vaš komentar na “komunikacijske tonove” dvaju predsjednika?

– Trenutačne međusobne prepirke predsjednika RH, predsjednika Vlade RH i članova oporbe, dodatno s medijima, sa starim marksističkim filozofima (s njihovim člancima o velikanima komunizma kao što je Mao Ce Tung) i ostalima uglavnom su zabavna popratna pojava koju svi plaćamo. Svaki sudionik u tim cirkuskim ribičkim prigovaranjima kao dijelom pretkampanje lokalnih izbora 2021. ima dovoljno biografskih utega koji njegove izjave čine komičnima. Nešto bitno sporedno. Sporedno u odnosu prema bitno nevažnom. “Ništa nije stvarnije od ničega” (Beckett). Predsjednik RH 2020. zna sve o svima, a 2012. najčešće je odgovarao izjavom Nemam pojma. Možda je u međuvremenu pronašao dobrog ghostwritera. Slično njemu, predsjednik Vlade, cjeloživotni branitelj snošljivosti, nenasilja i razgovora, 2020. godine predstavnicima suverena prijeti državnim progonom dosljedno pokušaju fizičkog nasrtaja na iste 2019., dušobrižničkom posjećivanju šatoraša s plinskim bocama na ulici 2014. i citiranju Kardelja i Marxa u maturalnom radu objavljenom u godini pada Berlinskog zida. Parafrazirajući Becketta posljednji put recimo: “Mi smo u Hrvatskoj. Tome nema lijeka.” Ili ima! Na primjer, u Beckettovoj briljantnoj Irskoj ili u Kurzovoj kolosalnoj Austriji.

D.J./Glas Slavonije/https://www.glas-slavonije.hr/Hrvatsko nebo