ZORICA VUKOVIĆ: LJUBLJENI LIJEČNIK – SVETI LUKA

Sveti Luka jedan je od četvorice evanđelista, pisac trećeg Evanđelja koje se na svetim misama čita kroz godinu C. Osim toga on je pisac i Djela apostolskih što potvrđuju i crkveni oci Jeronim i Euzebije.

Sveti Luka bio je rodom iz sirijske Antiohije, rođen u poganskoj obitelji. Danas je to Antakija u južnoj Turskoj. O Lukinom poganskom porijeklu svjedoči Pavao u poslanici Kološanima: „Pozdravlja vas Aristarh, suuznik moj. I Marko, nećak Barnabin, o kome primiste naredbe: dođe li k vama, lijepo ga primite. Pozdravlja vas i Isus, zvani Just. Od onih koji su iz obrezanja samo su mi ovi suradnici na kraljevstvu Božjemu, oni mi bijahu utjehom.“ (Kol 4,10-11) Onda dodaje one iz neobrezanja: „Pozdravlja vas Luka, ljubljeni liječnik, i Dema.“ (Kol 4,14)  

Po zanimanju Luka je bio liječnik prosvijetljen grčkim medicinskim umijećima.  Čuvši za Krista, stigao je u Palestinu i ovdje je gorljivo prihvatio propovijed spasenja od samog Gospodina. Uvršten je među sedamdesetak učenika koje je sam Gospodin poslao propovijedati o Nebeskom Kraljevstvu. „Poslije toga Gospodin izabra drugu sedamdesetoricu te ih posla po dvojicu pred sobom u svaki grad i mjesto kamo je kanio doći. ‘Žetva je velika,’ reče im, ‘a poslenika je malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove.’“  (Lk 10,1-3)

O sv. Luki saznajemo i iz Djela apostolskih. On izvještava o mučeničkoj smrti đakona Stjepana i jedinstvenom događaju gdje Stjepan prije smrti ‘vidi otvorena nebesa i Isusa gdje stoji pored prijestolja’, kao i smrt prvog biskupa Jeruzalema – Jakova. U Djelima sv. Luka izvještava o Pavlovim misijskim putovanjima kojima je i sam sudionik od vremena Uzašašća i Duhova do odlaska u Rim. On opisuje kao sudionik i suputnik upotrebljavajući često puta ‘mi’. Točno opisuje događaje, gradove i otoke i ispravno imenuje različite službene naslove. 

„Kad je odlučeno da odjedrimo u Italiju, predadoše i Pavla i neke druge uznike satniku carske čete, imenom Juliju. Popesmo se na neku adramitsku lađu koja je imala ploviti u azijska mjesta pa otplovismo. S nama je bio Aristarh Makedonac, Solunjanin. Sutradan doplovismo u Sidon… Odande smo otplovili, jedrili uz Cipar – jer su nam vjetrovi bili protivni – pa preplovili more duž Cilicije i Pamfilije i stigli u Miru licijsku. Ondje satnik nađe neku aleksandrijsku lađu za Italiju i ukrca nas na nju.

Više smo dana plovili sporo i jedva doprli do Knida. Kako nam vjetar ne dade pristati, doplovismo pod Kretu kod Salmone pa jedva jedvice ploveći uza nju, stigosmo na neko mjesto zvano Dobra pristaništa, blizu kojega je grad Laseja.“

Kad su Pavla mnogi napustili, Luka je ostao s njim o čemu Pavao izvještava Timoteja: „Jedini je Luka sa mnom.“ (Tim 4,11)

Nakon mučeničke smrti apostolskih prvaka Petra i Pavla, sveti Luka je napustio Rim kako bi propovijedao u Aheji, Libiji, Egiptu i Tebaidima. U gradu Tebi u grčkoj pokrajini Beotiji je završio život svetim mučeništvom u 84. – toj godini života. 

Crkvena tradicija od 4. stoljeća njemu pripisuje stvaranje prvih ikona Majke Božje. „Neka milost koja je rođena od mene i moje milosrđe bude s tim ikonama,“ rekla je Blažena Djevica promatrajući ikone, izvještava jedan apokrifni spis. Sveti Luka također je nacrtao ikone Petra i Pavla te mnogobrojne minijature s prikazima iz evanđelja. 

I slika Majke Božje na Trsatu pripisuje se svetom Luki.

Mnoge su slike obožavali kao njegova djela, uključujući Crnu Madonu iz Częstochowe i Gospu Vladimirovu, izloženu u Galeriji Tretjakov u Moskvi. Da je Luka slikao ikone Marije i Isusa smatralo se osobito u istočnom pravoslavlju i kod kršćana Indije, koji tvrde da još uvijek imaju ikonu Bogorodice koju je sveti Luka slikao i koju je sveti Toma donio u Indiju.

Najpoznatija ikona na Bliskom Istoku je u mjestu Seidnaya u Siriji koje je i veliko marijansko svetište.

Čuvena je i ikona Madona di san Luca u istoimenom svetištu kod Bologne.

Stoga je slikarska tradicija srednjega vijeka uzela sv. Luku za svoga zaštitnika, a i svi veliki slikari i umjetnici poput Leonarda, Michelangela, Rafaela, Vermeera i drugih uzimali su ga za svog zaštitnika i zagovornika pa i danas u Rimu postoji slikarska i kiparska Akademija Sv. Luke.

Evanđelje je Luka napisao u Rimu oko 62 – 63 godine. Upućuje ga nekom Teofilu (Bogoljubu): 

„Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.“ (Lk 1, 1 – 4)

U Evanđelju, Luka Teofila naziva ‘vrli’ da bi ga u Djelima apostolskim, koja su mu isto tako namijenjena,  nazvao samo Teofil. Stoga se pretpostavlja da se vrli Teofil u međuvremenu obratio i postao kršćanin, brat u kristu kojega ne treba titulirati.

Luka pazi na eleganciju govora, stil, ljepotu i poklonik je drevne svetopisamske dikcije. On je sve ‘dobro proučio’ pa je događaj oko Isusova rođenja i djelovanja smjestio u povijesni okvir. Isus se rodio u doba cara Augusta (vladao od 27. god pr. Kr – 14. god po Kr), a Ivan Krstitelj je svoje javno djelovanje počeo u doba Tiberija (vladao od   14. god po Kr – 37. god po Kr.)

„U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom.  Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna.

I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.“

(Lk 2,1-7)

Prema Josipu Flaviju, Publije Sulpicije Kvirinije bio je upravitelj Sirije 6. god po Kr., ali je i prije vršio važne državne poslove u toj pokrajini. Zbog nedostatka povijesnih dokaza teško je utvrditi datum Kristova rođenja. Kad je skitski monah Dionizije Mali u 6. st. izračunavao kršćansku eru, preračunao se za nekoliko godina. Danas se zna da je Herod Veliki umro 748. / 747. godine po osnutku Rima tj. 4. god. pr. Kr., pa se Krist rodio bar dvije godine ranije.

Lukino jedinstveno prikazanje Isusova milosrđa nalazi se u osamnaest prispodoba koje se ne nalaze u ostalim evanđeljima. On priča priču o siromašnom Lazaru i bogatašu koji ga je ignorirao, te o milosrdnom ocu… Luka piše ‘Blago vama, siromasi’ umjesto ‘Blago siromasima u duhu’. 

„Nego, velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.

Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.

Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima.

Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.

Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.”

(Lk 6,27-38)

Luka ima posebnu povezanost sa ženama u Isusovu životu: javna grješnica, Elizabeta, udovica iz Naina, žene u Isusovoj pratnji…

Jedinstven odnos ima prema Isusovoj Majci. Luki moramo zahvaliti na ‘Zdravo Marijo, milosti puna’, što je izgovorio anđeo Gabriel i ‘Blagoslovljen plod utrobe Tvoje’ što je izgovorila Elizabeta, a što je postala naša svakodnevna molitva.

Tek u Lukinu evanđelju čujemo Marijin Magnificat gdje ona naviješta da Bog…

 „…Iskaza snagu mišice svoje, 

rasprši oholice umišljene.

Silne zbaci s prijestolja,

a uzvisi neznatne…“ (Lk 1,52-53)

i „…odsad će me svi naraštaji 

zvati Blaženom…“ (Lk 1,48)

Kod Luke nalazimo i crtice iz Isusove rane mladosti: „Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: ‘Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.’ A on im reče: ‘Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?’ Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.“

(Lk 2,41-51)

Tu Luka spominje Mariju kao kontemplativku: „A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.“

Neki stari tumači Evanđelja su tvrdili da je Luka sve ovo čuo iz usta Blažene Djevice. 

U crkvenoj ikonografiji sv. Luka je prikazan uz bika. 

Predaja kaže da je živio dugo. No o njegovoj smrti ne zna se pouzdano. Prema Nikephorosu Kallistosu Xanthopoulosu, grčkiom povjesničaru iz 14. stoljeća, Luka je umro u Tebi, odakle su njegove kosti 355. godine prenesene u Carigrad. 

Prema predaji kosti sv. Luke bile su i u Jajcu. Papa Pio II. podijelio je bulom od 23. ožujka 1461. godine oprost svim posjetiteljima crkve u Jajcu ‘gdje se nalaze ostaci sv. evanđeliste i mnogim čudesima odlikuju’ one koji na dan sv. Luke, sv. Jurja i sv. Stjepana posjete crkvu. Poslije su relikvije prenesene u crkvu sv. Marije, a u drugoj papinoj buli od 7. studenog oprost se dodjeljuje za Bogorodičine blagdane.  Nakon pogubljenja posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (1463.) kraljica Mara sa sobom je ponijela relikvije‚ koje su se nakon mnogih nezgoda našle u Mlecima gdje su dočekane sa velikim slavljem‚ a na čelu svečane povorke bio je osobno mletački dužd. 

Danas se njegove svete relikvije čuvaju u bazilici sv. Justine u Padovi, glava u katedrali svetog Vida u Pragu, a rebro u Tebi.

Crkva slavi sv. Luku kao mučenika 18. listopada. Zaštitnik je liječnika i umjetnika – slikara, kipara, zlatara i knjigovođa.

Molitva sv. Luki:

„Ljubljeni i sveti liječniče, bio si oživljen ljubavlju Duha Svetoga. U vjernom opisu Isusove osobe kao čovjeka, opisao si i Njegovo božansko suosjećanje za sva ljudska stvorenja. Učini naše liječnike da budu profesionalni kao što si ti bio i izmoli da budu bogati božanskim milosrđem prema svojim pacijentima. Osposobi ih da liječe bolesna tijela i bolesne duše, kojih je toliko mnogo danas. Amen.“

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo