HRVATSKA U PODUNAVLJU I EUROPI Ivo Lendić (III. nastavak)
Vrijeme:16 min, 42 sec
Uvodna riječ i informacije Hrvatskog neba
Nastavljajući objavljivanje vrijednih knjiga i članaka iz povijesti hrvatske političke misli, Hrvatsko nebo nakon knjige „Kako su rušili Tuđmana“ Zdravka Gavrana objavljuje u tri nastavka politički esej „Hrvatska u Podunavlju i Europi“ Ive Lendića. Izvorno je tekst objavljen u emigrantskom glasilu „Glas Sv. Antuna“, koje je on i uređivao, u godištu 3, godini 1949., u brojevima 5, 6, i 7. Taj mjesečnik izlazio je od 1947. do 1955., i mnogi ga smatraju jednim od najkvalitetnijih časopisa što su izlazili u emigraciji u razdoblju od 1945. do 1990. – uz Hrvatsku reviju, Osobu i Duh i brojne druge. Po ideološkoj usmjerenosti, „Glas sv. Antuna“ bio je katolički, hrvatski, nestranački i antikomunistički list. Ovaj esej potpisan je pseudonimom Ante Planika, kojim se Ivo Lendić i inače služio. O njegovu životu i radu sažeta informacija može se pročitati ovdje:
https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35989
i ovdje:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Lendi%C4%87
Osobito se može preporučiti njegova knjiga „Božji kotači: otvoreno pismo msgru. Augustinu Juretiću“, u kojoj ispostavlja račun politici HSS-a:
https://ika.hkm.hr/novosti/lendicevi-bozji-kotaci-u-zagrebu/,
i zbornik radova o njemu: „Ivo Lendić – književnik, novinar i prognanik. Četvrti Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret. Zbornik radova izlaganih dne 25., 26. i 27. rujna 2008. u Metkoviću, Pločama, Opuzenu i Janjini“:
Kao 8. knjiga Biblioteke „Hrvatska katolička baština 20. stoljeća“, koju je priredio i predgovorom providio Božidar Petrač, u nakladi Glasa Koncila objavljen je g. 2008. izbor Lendićevih eseja, članaka i polemika pod naslovom „Katolicizam i kultura“.
O Lendiću i njegovu eseju koji donosimo objavio je lani opširan prikaz popraćen komentarima „Okrenite oči prema Sjeveru, prema Beču, Pešti i Varšavi“ publicist i diplomat Zdravko Gavran:
Na Hrvatskom radiju – Treći program objavio je prošle godine dr. Vladimir Lončarević, kao autor emisije „Duhovni profili“, veće dijelove Lendićeva eseja, o kojima je pritom razgovarao sa Zdravkom Gavranom.
Zbog svega navedenoga, a ponajviše zbog situacija, odnosa i procesa u srednjoj, srednjoistočnoj i jugoistočnoj Europi danas, prenosimo Lendićev esej u cijelosti. Njega se, naravno, mora razumjeti ponajprije u kontekstu i času u kojem je nastao. Mnogo toga otad se promijenilo. No povijesne geopolitičke konstante, nacionalne, kulturološke i druge stvarnosti trajnije su i od samih država, njihovih granica i uspostavljenih političkih sustava.
Urednik portala Hrvatsko nebo Darko Daran Bašić
PODUNAVSKA KONFEDERACIJA NAJBOLJE RJEŠENJE
KONFEDERACIJA SUVERENIH DRŽAVA HRVATSKE, SLOVENIJE, AUSTRIJE, MADJARSKE, SLOVAČKE I ČEŠKE
Postoje dva izrazita Evropska Jugoistoka, a ne jedan – jedan katolički, a drugi pravoslavni. Dok Grčka silom prilika spada u izrazito istočno-mediteransku geopolitičku sferu, jer je sva skoro u moru, bilo svojim otocima, bilo poluotocima, Srbija i Bugarska spadaju posve u pravoslavni kontinentalni Istok, u kojima će nužno Rusija nalaziti rezonancije za svoje akcije. Rumunjska ostaje sa svojom slabošću primjer povijesnog apsurda kao neuspjeli pokušaj sinteze između Istoka i Zapada, latinsko tijelo s grčkom dušom.
HRVATSKA PLUĆA, AUSTRIJA GLAVA, A MADJARSKA SRCE PODUNAVLJA
Jezgra je katoličkog pojasa evropskog Jugoistoka u prvom redu Hrvatska uslijed svoga geopolitičkog položaja uz Jadran, držeći ključ svih najbližih izlaza i klanaca Podunavlja na toplo i plavo Jadransko more, koje je obiljem svojih planktona i razvedenošću hrvatske obale najljepše i najplavlje more na svijetu! Ono predstavlja pluća, ključ Podunavlja, Austrija glavu, a Madjarska srce. Austrija i Madjarska postaju bez Hrvatske područje drugog reda i upravo se guše, kao što to dokazuje posljednjih trideset godina nakon prvoga svjetskog rata! Imperativ je stoga povijesne logike, ekonomije, kulture i geopolitike da se, poštujući okvir državnog suvereniteta svakog od njih, ova tri područja opet susretnu, odnosno da svako od ova tri područja uklone sa svoje strane zapreke koje se suprotstavljaju ovoj simbiozi. Ova se simbioza međutim ne može uspostaviti u neorganskom i mehaničkom obliku neke nove Male Antante bez Hrvatske, Austrije i Madjarske, jer povijest nije uopće zapamtila većeg političko-diplomatskog apsurda od Male Antante, koja je zapravo predstavljala zaokruživanje Podunavlja, t. j. kombinaciju uperenu protiv Hrvatske, protiv Austrije i protiv Madjarske, odnosno protiv njegovih pluća, srca i glave! Ova je tvorevina završila onako bijedno i neslavno kako je zaslužila, a od svih bjednije i neslavnije upravo Češka, koja joj je bila intelektualni začetnik. Češkoj, osobito nakon posljednje najkrupnije gluposti, da ne rečem zločina, koju je počinila istjerivanjem gotovo četiri milijuna Nijemaca iz vlastitih granica, preostaje unatoč svega i unatoč njenog husitskog-pokrokarskog mentaliteta jedini spas –obnovljena podunavska konfederacija na katoličko-kulturnoj podlozi, direktni i jedini oslon koji joj preostaje, oslon prema jugu na udružene katoličke nacije Austrije, Madjarske i Hrvatske, uostalom ono isto što i katoličkoj Poljskoj, koja je s Istoka okružena neprijateljstvom i mržnjom ruskog pravoslavlja, koje se udružilo u najnovije vrijeme s boljševizmom, a sa zapada bijesnim neprijateljstvom pruskoga militarizma. Ali Češka, koja je najviše pridonijela stvaranju antiaustrijske ideologije u liberalnom ruhu, iako je baš Austrija izgradila u njoj sredstvima pokupljenima u čitavom Podunavlju, kojemu je novčani i financijski centar bio Beč, u svoje vrijeme jedan od najjačih financijskih centara na svijetu, prvorazrednu industriju za cijelo Podunavlje i čija industrija ne može biti bez podunavskog tržišta, gleda i daleko prema Zapadu i daleko prema Istoku, samo ne onamo kamo treba da gleda – prema bliskom i susjednom Beču, Pešti, Zagrebu i Varšavi, koji bi joj jedini mogli biti od izravne pomoći. Vođa i otac slovačkog naroda pater Andrej Hlinka pokazao je da je bio kudikamo veća i dalekovidnija politička pamet i ličnost od svih velemudrihBeneša i Masaryka, kad je bio stavio u temelj svoga političkog pokreta – polonofilstvo. Gledao je u Varšavu. Vrlo je stoga vjerojatno, da će se Hlinkinopolonofilstvo pokazati kao neobično važan i konstruktivni element u budućoj izgradnji Podunavlja.
PODUNAVLJE I UDRUŽENA EUROPA
Govori se mnogo u novije vrijeme o Udruženim Državama Evrope ili barem Zapadne Evrope, koji bi se suprotstavio Savezu socijalističkih republika i bio pendant Sjedinjenim Državama Amerike. Za tu se kombinaciju izjašnjavaju istaknute evropske ličnosti, a među njima i Winston Churchill. Ne ulazimo u problem ispitivanja raznih planova o toj Evropskoj konfederaciji, niti u pitanje koliko su ti planovi uopće ostvarljivi, samo ističemo da bi se do ove konfederacije moglo doći samo preko regionalnih blokova država kao što su podunavski, baltički, skandinavski, balkanski, sredozemni i t.d. jer u prirodnom stanju stvari nema skokova. Ali bez obzira na realizaciju zapadnoevropske konfederacije pod vodstvom Engleske, do koje će u svakom slučaju vrlo teško doći u onom idealnom obliku kako ga zamišljaju njezini promotori, jer je na dnevnom redu i to u svom najakutnijem obliku krupni problem Njemačke, čini se ipak da nije daleko dan kad će se otvoreno iznijeti pred svjetsku javnost problem reorganizacije Podunavlja, koji se zbog evropske i svjetske ravnoteže mora osamostaliti i odtrgnuti od vječne opasnosti, bilo ruske bilo pruske dominacije. Odatle do zaključka da je potrebna nova tvorevina poput bivše podunavske monarhije koja bi imala dovoljno snage da se odupre ruskim i pruskim negativnim inicijativama i presijama u ovom delikatnom i neuralgičnom prostoru samo je jedan korak. Engleska i američka diplomacija već su podzemno neobično jake u tom pravcu. Francuska tu kombinaciju želi. Međutim što god Engleska i Amerika činile, kakve god uspjehe postigle u pravcu reorganizacije Podunavlja, neće se moći učiniti ništa ozbiljno dok se Zagreb ne pridobije za novu soluciju.
HRVATSKA KAO SVJETSKI FAKTOR
A prilike su u Hrvatskoj neobično zrele za tu soluciju. Hrvati se sada nalaze izolirani u začaranom krugu jugoslavenske državne koncepcije, koju su doduše oni sami izmislili, ali koja se pokazala pogrešnom. Oni se u jugoslavenskoj kombinaciji nalaze izvan svoga elementa kao riba izvan vode, kao roda iz basne na banketu s plitkim tanjurima u lisice. U podunavskoj pak kombinaciji nužno dolazi do izražaja sva vitalnost geopolitičke, kulturne i ekonomske funkcije hrvatskog tla i Hrvati postaju ravnopravan partner Austrije i Madjarske. Od objekta postaju subjekt. Iz izolacije koju je Srbija uspjela stvoriti u posljednjih trideset godina svojim lažima, intrigama i falsifikatima u međunarodnim krugovima oko Hrvatske, osobito u Londonu, Parizu i Washingtonu, postaje Hrvatska svjetski faktor i pred njom se otvara mnoštvo izvanredno povoljnih političkih solucija i otvorenih izlaza na sve strane čim se afirmira potreba diskusije o novoj reorganizaciji i konsolidaciji Podunavlja u autonomnom smislu, t. j. da ovo više ne bude ovisno ni od jedne u budućnosti sređene i oporavljene Njemačke – a garancije će za to biti tradicionalno mediteransko-kulturna orijentacija katoličke Austrije i njena averzija prema pruskom militarističkom sjeveru – ni od sada pobjedonosne Rusije – a garancija će za to biti tradicionalna averzija katoličkih Hrvata i Madjara prema istočnom pravoslavlju. U obzir kao važne zakonitosti vanjske politike podunavskih zemalja treba uzeti negativan stav hrvatske nacionalne i državne ideje prema talijanskom imperijalizmu, koji preko hrvatskog tla teži k penetraciji Balkana i istočnog Mediterana – tu se hrvatski interesi slažu s francuskom i engleskom politikom na Mediteranu – odnosno averziji Madjarske prema Prusiji, koja ne potječe tek od danas, nego još iz Bismarkovih vremena, a osobito u činjenici da se politička i kulturna pozicija katoličke podunavske kombinacije produžuje prema katoličkoj Varšavi, čiju averziju prema militarističkoj Prusiji i pravoslavnoj Rusiji nije potrebno posebno ni isticati, toliko je jasna. Ne treba pritom misliti da bi ovaj političko-podunavski blok imao samo defenzivnu funkciju protiv Prusije, Rusije i Italije. Njegov bi smisao bio daleko pozitivniji ako bi dakako posjedovao i tu defenzivnu funkciju, smisao ravnoteže u evropskom okviru. Ovaj blok bi bio značio izolaciju dinamike sile zapada (Njemačka, Italija) u prodoru prema istoku te izolaciju Rusije u prodoru prema Zapadu; kad bi se stvar tako promatrala, onda se ne bi trebalo bojati da bi ova nova sistematizacija pojasa katoličkih graničarskih naroda od Baltika do Jadrana bila poprište i žarište novih ratova, bilo protiv Rusije, bilo protiv Njemačke.
Iz svega dosadanjega razlaganja u ovoj našoj diskusiji o Podunavlju jasno proizlazi da u novoj reorganizaciji Podunavlja ovisi rješenje mnogih svjetskih problema te i hrvatskog problema također.
Samo mi Hrvati ne smijemo prema svemu tome biti ponovno naivni i dati se staviti u podređeni položaj, bilo prema Beču, bilo prema Pešti, jer konačno ta podređenost nije uvjetovana nikakvim realnim razlozima, a najmanje dinamičkim odnosima snaga.
Ovo je najbolje rješenje
Po našem bi sudu mogla podunavska kombinacija biti prihvaćena sa strane Hrvata jedino uz ove predpostavke:
a) Da se ova reorganizacija provede na čisto homogenoj kulturnoj zoni katoličkih područja Hrvatske i Austrije i Madjarske i u vertikalnom i u horizontalnom smislu, t. j. da iz nje otpadnu s jedne strane sve državnopravne kombinacije s Rusijom i balkanskim pravoslavnim zemljama, a s druge strane s militarističkom Prusijom. Pravoslavni bi elementi morali nužno ostati izvan ove podunavske kombinacije ako se teži da ova nova formacija bude zaista realna i homogena snaga i prava konsolidacija pojasa između Baltika i Jadrana. Svako očijukanje sa Srbima u svrhu oslabljivanja hrvatskih pozicija, svako imperijalističko usmjeravanje ekonomskog izlaza Podunavlja prema Solunu, a na štetu hrvatskih jadranskih luka ozlovoljit će Hrvate, koji će uvijek biti u stanju onemogućiti ovu kombinaciju ako se ovaj preduvjet ne prihvati pa makar kakve međunarodne snage stajale iza nje.
HRVATSKA SAMOSTALNA SUVERENA DRŽAVA
b) Ova bi reorganizacija morala biti osnovana na potpunoj ravnopravnosti triju glavnih zemalja ove kombinacije: Austrije, Madjarske i Hrvatske. Da će to biti uistinu tako, garancija bi bila da svaka od ovih triju jedinica bude posebno samostalna država sa svim karakteristikama suverenosti. Više na pr. nego li je to bilo svojevremeno pružao projekt preuređenja Austro-Ugarske u trijalističkom smislu. S vlastitom vojskom i vlastitom diplomacijom, zajednički bi mogli biti koordinativni ekonomski, carinski i reprezentativni organi (superparlament za zajedničke poslove) ili još kakav drugi simbol zajedništva prema trećima. Ove bi tri jedinke bile povezane oko nekog ekspediensa u obliku kakve reprezentativne ustanove – te s čitavom mrežom efikasnih ugovora vojničkih i ekonomske naravi, koji bi činili od ovih triju država jedinstveni blok koji bi homogeno i automatski reagirao prema svima onima koji bi imali zlih namjera prema Podunavlju u političkom, vojnom, ekonomskom ili uopće imperijalističkom smislu.
ZA SLOVENSKU DRŽAVU
c) Osiguranje opstanka i punoga nacionalnoga ekonomskoga i kulturnoga razvitka slovenskoga katoličkoga naroda te jedinstva njegovih zemalja smatrao bi hrvatski narod jednom od bitnih predpostavki svoga osjećaja sigurnosti i uvjetom za pristup u novu podunavsku kombinaciju. Slovenski bi narod odlučio da li da njegovo nacionalno područje sačinjava posebnu državnu jedinicu u podunavskoj konfederaciji ili bi našao za shodno da svoj državopravni položaj uredi u sporazumu s hrvatskom državnom jedinicom. Hrvati bi trebali sa svog stajališta radije favorizirati stvaranje posebne slovenske države, nego li inkorporiranje Slovenaca u hrvatsku državu. Buduće bi hrvatsko-slovenske odnose imalo karakterizirati načelo nemiješanja u unutarnje poslove bilo Slovenaca u hrvatski narodni život, bilo Hrvata u slovenski narodni život.
NIKAKVIH ENKLAVA NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA
d) Hrvati odklanjaju „a limine“ stvaranje bilo kakvih enklava u bilo kakovom obliku na našoj morskoj obali, bilo onaj Trsta na račun Slovenaca, bilo onaj Rijeke na račun Hrvata. U ovom bi se pitanju preliminarno morale na poseban način dati garancije bilo od Austrije, bilo od Madjara, bilo od svih velevlasti koje budu sudjelovale u izgradnji Podunavlja. Talijanskoj bi se manjini zagarantirao puni prirodni, ekonomski i kulturni razvitak unutar hrvatskih i slovenskih granica na temelju hrvatskih i slovenskih zakona te eventualno i međunarodnih garancija.
e) Hrvatski narod smatra potrebnim ustanovu posebne samostalne slovačke državne jedinice ako je Slovaci budu tražili. Češkoj se državi prepušta također na volju da pristupi kao ravnopravan član ovoj konfederaciji.
f) Sve područje unutar Karpata pripada ovoj Podunavskoj konfederaciji iz strateških i ekonomskih razloga. Morao bi se naći zbog toga modus za rješenje rumunjskog pitanja unutar ovoga područja. Znatna bi rumunjska manjina predstavljala naime najranjiviju točku nove podunavske kombinacije ako se taj modus ne bi našao i ako se opstanak ove narodne manjine ne bi osigurao od madjarizacije. U ovom modusu je dakako bitno zainteresiran madjarski narod i ovo se pitanje neće moći rješavati bez njegove suglasnosti.
PODUNAVLJE I BALTIČKA KONFEDERACIJA
g) Nova bi Podunavska konfederacija stupila u najsrdačniji odnos s baltičkom konfederacijom, koja bi se okupila oko katoličke Poljske i katoličke Litve. Poljska nema prijatelja ni na svojim zapadnim ni na svojim istočnim granicama. Ima ih na svojim južnim granicama. Tu su joj odmah neposredni susjedi polonofilski Slovaci, Madjari i Hrvati. Polonofilski je raspoložena i Austrija. Katolički bi Česi u svom interesu morali jednom također postati polonofili, a Poljaci čehofili. To je uostalom jedini spas i jednima i drugima.
h) Podunavska bi konfederacija bila regionalna Evropska konfederacija koja bi bila neovisna od Njemačke, Rusije i Italije i koja bi ujedno bila direktni oslonac pojedinih samostalnih država njenih članica prema pritisku ovih velikih vlasti u neposrednom susjedstvu. Nipošto prema njima neprijateljska. Pazila bi na vlastite interese i bila neutralna. Uvijek bi bila spremna da skupa s Poljskom i baltičkom konfederacijom stupi u opću Evropsku konfederaciju. Njen bi glavni oslonac bio njena unutarnja snaga, zatim posebni savez s poljsko-litvansko-baltičkom konfederacijom i konačno oslon na Vatikan, Ameriku, Englesku, Francusku i Španjolsku. Od svih susjednih velesila najmanje bi opasna bila Italija. S njom bi nova podunavska konfederacija morala stupiti u što srdačnije odnose, ali nipošto na račun hrvatske obale.
i) Podunavska bi konfederacija bila neka nova miroljubiva sila tipa Švicarske za koordinaciju interesa raznih država u Evropi te za njen ekvilibrij. Njezina bi funkcija bila u vojničkom pogledu izrazito defenzivna, a nipošto imperijalistička.
PITANJE SRPSKE MANJINE U HRVATSKIM ZEMLJAMA
j) Srpska manjina u Hrvatskoj imala bi se zaštititi i biti u svemu ravnopravna Hrvatima ako bi htjela biti lojalna prema hrvatskoj državi. Ne bi joj preostalo drugo nego da bude lojalna ako Beč i Pešta u vlastitom interesu, a zatim i Pariz, London i Washington u interesu svjetskog mira odbiju intrigantske usluge, koje će srpska manjina nuditi na sve strane protiv Hrvata, dosljedna svojoj historijskoj ulozi. Hrvatska bi trebala lojalno favorizirati iseljavanje srpske manjine u Srbiju ako to ova bude htjela; dati joj pravednu odštetu za napuštene nekretnine, a nastojati da zaštiti i primi u svoje granice hrvatsku katoličku i muslimansku manjinu iz Sandžaka i Crne Gore.
k) Boka Kotorska je integralni dio hrvatskog historijskog tla, stoga se ni u kakvoj budućoj kombinaciji ne bi smjela ispustiti izvan hrvatskog narodnog područja. Ona je ključ i zaštita Jadrana, a religiozno katolička. Svako prepuštanje B. K. pravoslavnom narodu na Balkanu znači Rusiju na Sredozemlju.
ZA SUVERENOST CRNE GORE
l) Jedina ambicija hrvatske vanjske politike na Balkanu sastoji se isključivo u podpomaganju crnogorskog naroda u postizanju njegove državne nezavisnosti. I to zbog toga da se stane jednom na kraj neskrupuloznim velikosrpskim spletkama protiv ovog naroda, koji vuče porijeklo iz hrvatske krvi ako se uslijed uticaja pravoslavlja više i ne osjeća nacionalno hrvatskim, te s druge strane da ne budemo imali Srbijance, glavne nosioce nereda na Balkanu i Evropskom Jugoistoku, na Lovćenu iznad Boke. Doduše Crna Gora teži k Boki, ali mi joj uza sve simpatije ne možemo prepustiti Boku, dok su Hrvati uvijek spremni staviti Crnoj Gori na raspolaganje i upotrebu jednu od svojih luka.
HRVATSKI KATOLICI I PROBLEMI PODUNAVLJA
Hrvatski katolici treba da budu svjesni da ih u ovoj delikatnoj fazi nove prekretnice hrvatske povijesti čeka velik zadatak. Ne smijemo pustiti da budemo žrtvom krivih orijentacija kao što smo to bili zapravo pred prošli svjetski rat, kad su ton hrvatskoj kulturnoj javnosti i uopće na području kulturnog stvaranja bili preuzeli pokretaši, neprijateljski raspoloženi prema dvjema glavnim vrijednostima našeg naroda – hrvatskoj državnoj ideji i katolicizmu, dakle vrijednostima koje su formirale naš narod u modernom smislu riječi i determinirale mu povijest kao i stalni položaj u onom dijelu Evrope gdje se nalazi. Stvarati kombinacije izvan toga stalnog položaja, t. j. izvan zakonitosti hrvatske vanjske politike, koje su određene od povijesti, od opće kulturne orijentacije, geopolitičkog te ekonomskog položaja znači griješiti protiv naroda, protiv prirodnog stanja stvari, a ovi se grijesi skupo plaćaju. Slavenska mistika, koja je stajala kao pogonsko emotivno sredstvo u stvaranju jugoslavenske koncepcije, pokazala se apsolutno pogrešnom. Klasna mistika, koju bi možda neki htjeli staviti kao isključivi faktor u temelje nove reorganizacije Podunavlja s obzirom na činjenicu jakih seljačkih stranaka na evropskom Jugoistoku, bila bi nedovoljna. U ovu kategoriju nipošto ne možemo dopustiti da se ubroji katolicizam, koji je viši, širi, univerzalniji i dublji pojam od prolaznih mistika „ad usumpoliticae“. On znači zapadnu Evropu, on znači stil života i mišljenja, on odgovara na sva pitanja i zagonetke, bilo vječne, bilo vremenske naravi. On obuhvata i vjernike i indiferentiste i nevjernike. On se, što je konačno najvažnije, pokazao u povijesti na našem prostoru kao najjača konstruktivna ideja, a opće je priznat kao jedina ideja koja se može suprotstaviti boljševizmu i materijalizmu. Pokretaši, kad su svojevremeno u nas bili udarili protiv spomenutih dviju osnovnih stupova na kojima počiva zdanje hrvatskog narodnog života, udarili su iz iste mržnje i protiv povijesne orijentacije hrvatskog naroda u Podunavlju i uspjeli su u svojoj razornoj raboti zahvaljujući pogreškama Austrije i Madjarske prema Hrvatskoj i jednom izgubljenom ratu. Nije nam svrhom sada isticati neaktualnost one znamenite Roguljine studije „Pred zoru“, ali događaji su je demantirali, iako ova još uvijek predstavlja rijedak dokument plemenitosti i veličine duha jednoga od najdivnijih i najuzornijih boraca što ga je izbacilo na površinu Predziđe Kršćanstva. Možda ovaj dokument s titanskom vizijom o crkvenom jedinstvu i nije pogrešan, ali ga Providnost, koja ima svoje putove, možda određuje za dulju stazu i daje joj apokaliptičnu vrijednost, koja će se jednom i ostvariti u vremenu i prostoru. U istom vidu treba gledati i životno djelo Križanića, Vratanje, Strossmayera i Šimraka. Nije li Krek, ta prekrasna figura koja je svojevremeno bila fascinirala ne samo slovenske nego i hrvatske katolike, bio izjavio one sugestivne riječi, koje su fatalno bile odredile u vrijeme majske deklaracije historijsku odgovornost slovenskih, a djelomično i hrvatskih organiziranih katolika, a koje su doskora odjeknule kao najpopularnija krilatica Slovenije: „O svratite svoje oči, ne na hladni Sjever, nego na sunčani Jug, gdje naranče i limuni cvatu“!
Mi naprotiv zaključujemo ovo razlaganje o Podunavlju riječima: „Okrenite oči prema Sjeveru, prema Beču, Pešti i Varšavi, i budimo budni, jer kotači su Božji u pokretu! Ne dajmo da nas događaji zateknu nepripravne kao lude djevice bez ulja u svjetiljci“!
(Svršetak)
VEZANO:
Hrvatsko nebo
