HRVATSKA U PODUNAVLJU I EUROPI Ivo Lendić (II. nastavak)

1

 

Uvodna riječ i informacije Hrvatskog neba

Nastavljajući objavljivanje vrijednih knjiga i članaka iz povijesti hrvatske političke misli, Hrvatsko nebo nakon knjige „Kako su rušili Tuđmana“ Zdravka Gavrana objavljuje u tri nastavka politički esej „Hrvatska u Podunavlju i Europi“ Ive Lendića. Izvorno je tekst objavljen u emigrantskom glasilu „Glas Sv. Antuna“, koje je on i uređivao, u godištu 3, godini 1949., u brojevima 5, 6, i 7. Taj mjesečnik izlazio je od 1947. do 1955., i mnogi ga smatraju jednim od najkvalitetnijih časopisa što su izlazili u emigraciji u razdoblju od 1945. do 1990. – uz Hrvatsku reviju, Osobu i Duh i brojne druge. Po ideološkoj usmjerenosti, „Glas sv. Antuna“ bio je katolički, hrvatski, nestranački i antikomunistički list. Ovaj esej potpisan je pseudonimom Ante Planika, kojim se Ivo Lendić i inače služio. O njegovu životu i radu sažeta informacija može se pročitati ovdje:

https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35989

i ovdje:

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Lendi%C4%87

Osobito se može preporučiti njegova knjiga „Božji kotači: otvoreno pismo msgru. Augustinu Juretiću“, u kojoj ispostavlja račun politici HSS-a:

https://ika.hkm.hr/novosti/lendicevi-bozji-kotaci-u-zagrebu/,

i zbornik radova o njemu: „Ivo Lendić – književnik, novinar i prognanik. Četvrti Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret. Zbornik radova izlaganih dne 25., 26. i 27. rujna 2008. u Metkoviću, Pločama, Opuzenu i Janjini“:

https://www.bib.irb.hr/814020

Kao 8. knjiga Biblioteke „Hrvatska katolička baština 20. stoljeća“, koju je priredio i predgovorom providio Božidar Petrač, u nakladi Glasa Koncila objavljen je g. 2008. izbor Lendićevih eseja, članaka i polemika pod naslovom „Katolicizam i kultura“. Na fotografiji je prizor s predstavljanja te knjige u Dubrovniku u rujnu 2008.:

O Lendiću i njegovu eseju koji donosimo objavio je lani opširan prikaz popraćen komentarima „Okrenite oči prema Sjeveru, prema Beču, Pešti i Varšavi“ publicist i diplomat Zdravko Gavran:

https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/32851-z-gavran-okrenite-oci-prema-sjeveru-prema-becu-pesti-i-varsavi.html

Na Hrvatskom radiju – Treći program objavio je prošle godine dr. Vladimir Lončarević, kao autor emisije „Duhovni profili“, veće dijelove Lendićeva eseja, o kojima je pritom razgovarao sa Zdravkom Gavranom.

Zbog svega navedenoga, a ponajviše zbog situacija, odnosa i procesa u srednjoj, srednjoistočnoj i jugoistočnoj Europi danas, prenosimo Lendićev esej u cijelosti. Njega se, naravno, mora razumjeti ponajprije u kontekstu i času u kojem je nastao. Mnogo toga otad se promijenilo. No povijesne geopolitičke konstante, nacionalne, kulturološke i druge stvarnosti trajnije su i od samih država, njihovih granica i uspostavljenih političkih sustava.

Urednik portala Hrvatsko nebo Darko Daran Bašić

 

HRVATSKA SPADA U PODUNAVLJE, A NE U BALKAN!

Hrvatsko se pitanje može logički i povoljno za Hrvate rješavati samo unutar ovoga širokog graničarskog pojasa od Baltika do Jadrana! Vrhovni cilj hrvatske politike jest ili barem trebao bi da bude nezavisna i suverena država Hrvatska, o tom nema nikakove diskusije, ali ova država s obzirom na konstelaciju prilika u Europi ne može visiti u zraku. Ona se mora organski uvrstiti u svoju širu funkcionalnu duhovnu, geopolitičku i ekonomsku skupinu, da uzmogne biti članom Europe. A ta skupina nije nipošto heterogena i slaba balkanska Jugoslavija, koja nije kadra izdržati niti osam dana rata, nego Podunavlje. Mi nismo krivi da nas od Srba, koji su nam i jezično i krvno najbliži narod na svijetu i s kojima smo uzalud sa svom potrebitom iskrenošću bili pokušali izgraditi zajedničku državu, dijeli sudbonosni ponor, koji je nekoć bio podijelio Europu, kao što nismo također krivi da nas Srbi nažalost tako beskrajno mrze i žele pod svaku cijenu uništiti. O svemu ovome trebate voditi računa, jer rješavati problem Hrvatske o sebi kao neki „Ding an sich“ ili još gore u krivim pretpostavkama jedne balkanske zajednice dovest će opet u najskorijoj budućnosti do teških i novih razočarenja. Hrvatska, kolikogod je jednom nogom na Balkanu, nije dio Balkana. Dvadeset godina Jugoslavije to je najbolje pokazalo. I pokazala se potpuna istina u fatalnoj golotinji: katolička Hrvatska ne može biti sretna dok su katolički Beč, katolička Budimpešta i katolička Varšava podjarmljeni i izbačeni od svoje kulturne, ekonomske i geopolitičke kolotečine i funkcije.

HRVATSKA GLAVNI DINAMIČKI FAKTOR PODUNAVLJA

Ova dva posljednja svjetska rata zaokružila su konačno historijski ciklus iskustava hrvatskog naroda i doprinijela njegovoj političkoj zrelosti unatoč svim nedaćama, razočarenjima i stradanjima. Od časa kad su se Hrvati jednom u svojoj povijesti bili osjetili slabima da sami izvršavaju bez obzira na druge narode Podunavlja svoj historijski zadatak na svom delikatnom prostoru kao potpuno nezavisna država, oni su započeli svoju neumornu sporazumašku politiku najprije sa biranjem mađarskoga kralja Kolomana Arpadovića za hrvatskog kralja.

Od tada smo ovom šablonskom metodom – u tome je bila sva politička mudrosti i lukavost inače politički naivnih Hrvata – priznavajući tuđe vladare za vlastite sklapali sporazume s Austrijom, zatim sa Srbijom, dok se konačno ovaj povijesni ciklus ne završava s rimskim ugovorima 1941. godine, kad stanoviti političar u ime Hrvatske pokušava sklapati sporazum s Italijom, posljednjim neposrednim susjedom, s kojim Hrvatska nije bila u povijesti uopće sklapala užih državnopravnih ugovora i odnosa. Tu je opet iskrsnula, pomalo već kao anakronizam, ona klasična metoda kojom su Hrvati, narod s tipičnim historicističkim i juridičkim mentalitetom, rješavali svoj najkrupniji politički problem kroz čitavu povijest, u designiranju jednoga talijanskoga princa na hrvatsko prijestolje. Sada kad je taj ciklus dovršen, moramo hladno, bez predrasuda i kritički razmotriti sve faze kroz koje je Hrvatska prošla u svojoj sporazumaškoj politici sa svim svojim susjedima od 1102. godine do 1945., od Petrove Gore do Klagenfurta, i pokušati zaključiti što je Hrvatska u osam stotina godina svoje sporazumaške politike postigla i u kojoj je konstelaciji njen državnopravni položaj bio najpovoljniji. Sada imamo mogućnost da stvar kritički promatramo i to nam je čak i dužnost.

SUSRET HRVATSKE I MAĐARSKE U POVIJESTI

U problemu hrvatsko-mađarskog sporazuma, tj. nastanka personalne unije s dva potpuno posebna i suverena područja ne slažu se mađarski i hrvatski historičari. Hrvatski historičari iznose „Pacta conventa“, dok im mađarski historičari iz probuđene ere mađarske imperijalističke i nacionalističke politike devetnaestog stoljeća niječu autentičnost i iznose tezu o pokorenju Hrvatske silom po Kolomanu.

Bilo kako bilo, određeni državnopravni položaj Hrvatske prema Mađarskoj bio je historijska činjenica, koju ne mogu zanijekati šovinistički mađarski povjesničari koji su svojim neobjektivnim i stavom – jer radilo se konačno ipak o stavu, kao što uopće pisati historiju znači zauzeti stav u zbrci historičkih fakata, učiniše više štete negoli koristi njihovoj nacionalnoj stvari, jer su ozlojedili Hrvate i otuđili ih od sebe. Čast iznimkama kao što je bio superiorni i ozbiljni mađarski učenjak i povjesničar Bajza. Ostali su mađarski historičari bili prema Hrvatima neobjektivni, budući da su htjeli historijskim falsifikatima opravdati mađarsko nasilje u Hrvatskoj nakon hrvatsko-mađarske nagodbe u drugoj polovici devetnaestoga vijeka.

Ovdje nema smisla osvrtati se potanje na polemike o juridičkoj genezi jednog faktičnog stanja, kakvo se tokom stoljeća manifestiralo u mađarsko-hrvatskim državnopravnim odnosima. Njih treba promatrati s jednoga širega i dubljeg gledišta.

Naime ovo stanje i ovi odnosi nastali su kao logična posljedica geopolitičkih impulsa unutar podunavsko-panonskog kompleksa, koji predstavlja ekonomsku cjelinu. Sporedno je sada odakle je taj impuls najprije vremenski potekao, da li sa strane Hrvatske ili sa strane Mađarske. Prema skromnom sudu pisca ovih redaka, potekao je i iz Hrvatske i iz Mađarske. Na Dravi, gdje su navodno potpisana „Pacta conventa“ između mađarskog kralja Kolomana i predstavnika 12 hrvatskih plemena, susreli su se dva geopolitička uporišta i to obalno-hrvatski, s jedne strane, koji je tražio svoju solidnu pozadinu i u tom traženju već bio progutao Bosnu, Crvenu Hrvatsku te panonsku ili posavsku Hrvatsku, i mađarsko-kontinentalni, s druge strane, koji je težio k morskoj obali i tražio oduška.

Jer hrvatska obala Jadrana od istarskog poluotoka do ušća Bojane nije samo naravni izlaz hrvatskog prostora između Mure, Drave, Dunava i Drine, na more nego ujedno i najkraći izlaz na more čitavog kompleksa Podunavlja ograđenog ovaloidnim bedemom Karpata i četverokutnom citadelom Sudeta. Hrvatsko-mađarsku personalnu uniju treba stoga gledati kao prvu manifestaciju, prvi korak prema vjekovnoj tvorevini jedinstvene ekonomske i političke organizacije Podunavlja, kojoj su okosnica i srž tri katolička naroda: hrvatski, mađarski i austrijski. Češka je ovom kompleksu pristupila ili, bolje, bila pripojena kasnije uslijed razvitka historije.

DVIJE HISTORIJSKE OPASNOSTI: BIZANT I ITALIJA

Da je povod za državnopravne odnose između Hrvatske i Mađarske u obliku personalne unije iskrsnuo na tipično srednjevjekovnom tehničkom problemu koji je odlučivao često puta o miru ili ratu, tj. na dinastičkom problemu naslijeđa, stvar je, po našem mišljenju, sporedna. Važno je u tom momentu bilo to da su baš onda Mađari raspolagali jedinstveno organiziranim i relativno jakim vojnim vodstvom, dok su Hrvati, ni brojčano ni kvalitativno manje jaki, ako ne i jači od Mađara, vojnički bili rascjepkani, s jedne strane, a, s druge strane, da je u Hrvatskoj bila izbila na površinu jaka legitimna politička stranka, koja se bila s poznatom strasti hrvatskoga narodnoga temperamenta za strančarsku politiku izjasnila za personalnu uniju s Mađarskom. Očito su tu bili posrijedi i privatni interesi pojedinih hrvatskih banova velikaša, zatim dalmatinskih gradova i Latina, ali se ne smije pri tome zaboraviti ni velika objektivna činjenica koja je Hrvate bila ponukala da gledaju prema Mađarskoj. Ta je objektivna činjenica i onda bila uvjetovana dvama faktorima, s kojima je Hrvatska i inače morala računati od početka svoje historije, pa sve do dana današnjega, a prouzročena su opet geopolitičkim položajem Hrvatske. Bizant se naime onda bio oporavio i smlavio relativno jako bugarsko carstvo, koje je kroz neko vrijeme bilo snažno i zadavalo Bizantu velikih briga. Ambiciozni bizantski car Manojlo Komnenović već je bio počeo pritiskati na srpske kneževine, nametnuo im svoj auktoritet i počeo spremati svoje vojne protiv Srijema i ugarske ravnice. Bizantski se pritisak već počeo jako i neugodno osjećati na istočnim granicama Hrvatske. S druge strane su Mlečići potpuno bili afirmirali svoju emancipaciju na Jadranu i počeli izgrađivati svoju premoć temeljenu na jakoj mornarici i materijalnom bogatstvu, koji su se u to vrijeme bili naglo povećali uslijed živih prometnih veza i trgovine s Levantom u doba križarskih vojna. Ovi su počeli pritiskivati Hrvatsku sa Zapada. Ovaj kombinirani pritisak s Istoka i Zapada predstavlja glavnu historijsku izvanjsku opasnost protiv Hrvatske i ona logički traži oslonac prema sjeveru. I zaista mađarski kraljevi, čim su postali ujedno i kraljevi Hrvatske, preobražavaju odjednom dinamički pritisak Mađarske na sjeverne hrvatske granice u potporu Hrvatskoj da se uzmogne održati protiv kombiniranog pritiska na istočne i zapadne hrvatske granice. Kroz čitavu su historiju sve do 1526. godine mađarski kraljevi vodili u svojstvu hrvatskih vladara hrvatsku politiku na Jadranu i prema Bosni.

Kad sada dakle kritički promatramo položaj Hrvatske u raznim povijesnim epohama i za vrijeme njenih državnopravnih odnosa s Ugarskom, koji je trajao u čistom obliku četiri stoljeća, i sa austrijskim carevima, koji je trajao opet četiri stoljeća, i sa srpskim kraljevima, koji je trajao kojih 20 godina, i sa Italijom, koji je trajao najmanje, jer najneprirodniji, budući da je ova od Hrvata pokušala napraviti kontinentalan narod odbivši ga od morske obale, i upitamo se u kojoj je od tih epoha Hrvatska stajala državnopravno najbolje, onda, objektivno procijenivši sve historijske činjenice, dolazimo do zaključka da je to bilo baš za vrijeme odnosa s mađarskim kraljevima.

ZAPANJUĆI DINAMIZAM HRVATSKE VANJSKE POLITIKE U PODUNAVLJU

Kao što je Koloman došao pozvan od jedne hrvatske političke stranke i ostvario uz pristanak hrvatskih plemena, hrvatsko-mađarsku personalnu uniju, koliko u svojoj osobi, toliko u osobi svojih zakonitih nasljednika, dakle napravio dalekosežan akt koji je prethodno bio pripremljen u Hrvatskoj, tako i kasnije stvaraju Hrvati nove dinastijske kombinacije po miloj volji, čim se utrnula dinastija Arpadovića, iza kako su knezovi Šubići stvarno bili nekrunjeni kraljevi Hrvatske i gospodari Bosne, dok su se drugi hrvatski bosanski vladari nakon Šubića i formalno odvajali od Ugarske, već kako im je konveniralo. Hrvati nakon Arpadovića iskorištavaju situaciju da izumrćem ove dinastije ispitaju svoje odnose s Ugarskom i naglase državnopravnu neovisnost svoje države te dovode Anžuvince na hrvatsko prijestolje, jer su im se sviđali i jer su vjerovali, da im je to bilo u interesu. I nameću ih čak kasnije i Mađarskoj. Prvi akt, koji Hrvati iznuđuju od nove dinastije jest neprijateljstvo protiv Mlečića. U ovom anžuvinskom povijesnom razdoblju, kad Turci pripremaju Srbima Kosovo, čitav graničarski pojas katoličkih naroda od Baltika do Jadrana, osim Austrije, dobiva i formalno političko, a ne samo duhovno jedinstvo, koje će doskora pri turskim ratovima koji se spremaju staviti u kušnju svoje bratstvo u katolicizmu i oružju u obrani Zapadne Europe, braneći dakako u prvom redu svoju rodnu grudu. Ljudevit Veliki postaje naime ne samo ugarsko-hrvatski kralj, nego čak i kralj Poljske, koja će se doskora ujediniti s katoličkom Litvom.

Jer ovaj se pojas razvijao ekonomski u dva smjera. Jedan od Karpata prema Jugu na Jadransko more (ušće Dunava je onda praktički kao i danas za srce Podunavlja svršavalo na Đerdapskoj klisuri, budući da se ono pravo nalazi daleko u zatvorenom Crnom moru), obuhvativši Ugarsku, Austriju i Hrvatsku, a drugi od Karpata Vislom prema njenom ušću na Baltik (Danzig).

U skladu s ova dva geopolitička i ekonomska kompleksa, koja se oslanjaju na dva različita mora, ali imaju kao sijamski blizanci zajednički hrbat Karpate i jednu katoličku dušu, razvila su se i dva bloka katoličkih država: austro-mađarsko-hrvatsko carstvo i poljsko-litavska unija. Hrvatski favorit Ljudevit Veliki, čijega su oca Hrvati doveli preko Jadranskog mora, okrunili za svoga kralja i nametnuli Ugarskoj, ujedinjuje u jedinstvenu političku tvorevinu ovaj veliki katolički pojas naroda od Baltika do Jadrana, koji prelazi čak i Jadran i pruža se sve do Napulja i Sicilije, koji radi blizine, prije saracenskih invazora, a zatim turskog carstva i turskog ratnog brodovlja, također poprimaju graničarski karakter, što se opaža i dandanas u konzervativizmu katoličkih masa Južne Italije, koje neće ni da čuju o komunizmu unatoč svog siromaštva. U ovoj su tvorevini Hrvati glavni činioci zahvaljujući geopolitičkoj i ekonomskoj važnosti položaja svoga nacionalnog tla te svojoj vječito nezadovoljnoj i nemirnoj ćudi, borbenosti i prirodnoj inteligenciji. Mađari, takoreći, su za njima jer im ne preostaje drugo, sretni što ti Hrvati neće da prekinu s njima. Kad je uspostavljeno pomoću zajedničke vladareve osobe političko jedinstvo ovoga prostranog područja od Baltika do Jadrana ili se bar išlo usponom prema jedinstvu, Hrvati iskorištavaju golemu snagu ovoga političkog bloka i udešavaju preko svojih uplivnih položaja na anžuvinskom dvoru da je došlo do rata između Ljudevita Velikoga i Mlečana zbog obrane hrvatske obale, u kojemu su ratu Mlečići bili do nogu potučeni. Sva je hrvatska obala bila od njih očišćena. Hrvatski Dubrovnik hvata priliku i sav sretan stresa sa sebe mletačko pokroviteljstvo te dolazi pod zaštitu hrvatsko-ugarskih kraljeva, pod kojom ostaje skoro dva stoljeća, što je najboljim dokazom da su ugarski kraljevi stvarno vodili hrvatsku narodnu politiku na Jadranu.

Dakako u toj svojoj vječitoj igri s osobama vladara, u kojoj su se Hrvati specijalizirali, bilo je i manje uspjelih poteza, na pr. onaj s Ladislavom Napuljcem, ali onda smo već bili na domaku izravnih turskih nasrtaja na Hrvatsku i Ugarsku, hrvatsko-mađarska unija u zajedničkoj vladarevoj osobi dolazi pomalo u krizu jer joj politička i povijesna logika pred strahovitim perspektivama turske najezde već sprema daljnju etapu u njenoj integraciji u skorašnjoj kombinaciji s Austrijom, koja se smjestila s jednom nogom uz Alpe i Srednju Europu, a s drugom u Gornjem Podunavlju. Posljednji  proplamsaj vitalnosti i labudova pjesma hrvatsko-mađarske državnopravne kombinacije Matijaš Korvin opet vodi politiku hrvatskih interesa držeći u šahu Mlečiće i osvajajući Bosnu za Hrvatsku.

NAJVEĆE DJELO HRVATSKOG POLITIČKOG DINAMIZMA – PODUNAVSKA MONARHIJA

Bitkom na Mohačkom polju 1526. razrješuje se ponovno državnopravni odnos Hrvatske i Mađarske tragičnom smrću kraljeve osobe i izumrćem i ove dinastije. Hrvati opet uzimlju punu slobodu u svojoj klasičnoj političkoj igri u Podunavlju. Izabiru za svoje vladare u hrvatskom saboru u Cetinu Habsburgovce i ne obazirući se na Mađare, koji su imali svoga narodnog čovjeka kao kandidata za krunu sv. Stjepana. Pokušaj Mađara da stvore u Hrvatskoj svoju stranku više ne uspijeva. Ugarska se najprije cijepa i konačno ipak ide za Hrvatskom i prihvaća i ovaj put kralja kojega su Hrvati odabrali. Tako je voljom Hrvata i nastalo podunavsko carstvo s Habsburgovcima na čelu, kao što je s njihovom voljom bila nastala ugarsko-hrvatska kombinacija 1102. godine. Iz ovog akta, koji nije bio ni prvi ni posljednji u historiji, vidi se najbolje da Hrvati u mađarsko-hrvatskoj državnopravnoj kombinaciji nisu nipošto igrali podređene uloge. Naprotiv, moglo bi se reći da su u toj kombinaciji bili isto tako važan faktor kao Mađari, ako ne često puta i premoćni. Pojas od Baltika do Jadrana se širi aktom hrvatskog sabora u Cetinu 1527. godine i obuhvaća njemačku istočnu marku, odnosno Austriju i to s razloga, što su Hrvati bili uvidjeli da je dosadašnja kombinacija s Mađarima bila preslaba da pruži efikasan  otpor  turskoj invaziji s Istoka. Ovim aktom Hrvati i protiv volje Mađara stvaraju Austro-Hrvatsku i Mađarima nije preostalo drugo nego da priznaju „fait accompli“ te da i oni pristupe.

Koliko li je smiješna tvrdnja srpske propagande da je Austrija stvorila Hrvate! Hrvati su naprotiv bili oni koji su stvorili Austriju, odnosno podunavsku tvorevinu habsburškoga carstva! Oni su je stvorili jer im je bila u interesu, oni su je podržavali dok im je bila u interesu. Oni su je konačno likvidirali (kako ćemo vidjeti kasnije) kad su mislili da im nije bila u interesu! U tridesetogodišnjem ratu, u trostoljetnim borbama protiv Turaka, u pitanju pragmatične sankcije, u ratovima Marije Terezije, u ratovima pod talijanskim provincijama, a najeklatantnije u burnoj 1848. godini Hrvati su u punom značenju riječi spašavali Austriju i bili njeno najvjernije i najstrahovitije oruđe protiv vanjskih neprijatelja.

AUSTRIJSKO-HRVATSKI ODNOSI DOLAZE U KRIZU

Dva su puta u svojoj historiji prije prekidanja 1918. godine bili austro-hrvatski državnopravni odnosi došli u krizu: prvi put neočekivanim mirom Austrije i Turske u St. Gothardu, kad su se Hrvati osjetili napuštenima i izdanima jer Austrija nije htjela da produži uspješni rat protiv Turaka za oslobođenje podjarmljenih hrvatskih pokrajina, što je bilo urodilo zrinjsko-frankopanskom urotom i skoro rasulom Austrije, jer su se iza Zrinjskog i Frankopana nazirali obrisi Velike Porte i Ljudevita XIV.; a drugi put 1867. godine, kad je Austrija prepustila Hrvate Mađarima u podzakup, jer su Mađari bili podigli glave kad je Austrija bila izgubila rat protiv Prusije. Hrvati su morali sklopiti nove nagodbe s Mađarima na način koji ih je ogorčio i ponizio u najvećoj mjeri, i u posve drugom položaju nego li je to bilo 1102.  ili 1527. ili 1713. godine!

Jednom je pisac ovih redaka razgovarao s uvaženim hrvatskim historičarom prof. drom Antunom Dabinovićem, čovjekom koji je svoj ukus, stil te svoj kriticizam i smisao za rezoniranje i filozofiranje na temelju povijesnih fakata odgajao i izoštravao u školi najodličnijih predstavnika engleskog povijesnog eseja – Macaulaya, Carlyle-a i Trevelyana, baš o držanju Austrije prema Hrvatima nakon 1867. godine i on je ustvrdio, sjećam se dobro, i da je Austrija, napustivši tom zgodom Hrvate, potpisala sama sebi smrtnu osudu i počinila samoubojstvo.

GLAVNI UZROK PROPASTI AUSTRIJSKOG CARSTVA

Njen glavni stup – Hrvatska –osjetila se izdanom i napuštenom. Tisuću devet stotina osamnaesta godine nije bila ništa drugo nego logični rezultat njene izdaje opravdanih hrvatskih interesa 1867. godine. Ova tvrdnja u prvi mah frapira, ali što se više o njoj razmišlja, moramo se više uvjeravati o njenoj istinitosti. Postaju onda jasne nesmiljene invektive Starčevića i Kvaternikova Rakovica, a napose povijesni akt hrvatskog sabora od 29. listopada 1918., u kojem su dominirale izravno ili neizravno samostalne ili koalirane, pravaške grupe. Hrvati su bili – ponavljamo – stvorili austrijsko carstvo u Podunavlju jer im je trebalo, ali je Austrija, tokom druge polovine devetnaestoga stoljeća, kad su se kao posljedica francuske revolucije, koju je Metternich uzalud pokušavao ignorirati i pobijati, ipak probudili u najmodernijem obliku nacionalizmi podunavskih naroda, sve više dolazila pod Bismarckov utjecaj, odnosno pod utjecaj ujedinjene Njemačke, nakon što je, ucijenjena izgubljenim ratom protiv Pruske i Italije, morala zadovoljiti mađarskim nacionalističkim zahtjevima dijeleći carstvo u dva golema utjecajna područja, zanemarila interese Hrvatske za račun Mađarske, što više i sporazumjela se s Mađarskom na račun Hrvatske!

Ovim austro-mađarskim sporazumom podunavska monarhija postaje dualistična tvorevina bez bitnog hrvatskog dijela. To joj je osnovni grijeh i platila ga je glavom i vlastitim rasulom. Hrvatska igra oscilacije između Beča i Pešte, igra koja je bila bitna kao jezičac na vagi u unutarnjem ekvilibriju u Podunavlju i za položaj Hrvatske u njemu te predstavljala glavnu zakonitost hrvatske vanjske politike nakon sabora u Cetinu, bila je onemogućena. Degenerirani i blazirani birokrati biedermayerskoga i secesionističkoga Beča te nabusiti šovinisti Pešte, napravivši sporazum među sobom o podjeli utjecajnih sfera u podunavskoj monarhiji, podvrgli su poniženu i izdanu Hrvatsku čak i diktatorskom režimu zloglasnog Khuena ne bi li od nje napravili poslušnu mađarsku provinciju, izigravajući pri tom, s oslonom na srpsku manjinu, na sve načine njen zahtjev o ujedinjavanju hrvatskih zemalja.

A nisu jadnici znali ili nisu u svojoj nadutosti htjeli vidjeti da sama zemlja, more, kamenje potoci, klanci, rude i šume Hrvatske, sve kad i ne bi bilo onakva divnoga i borbenog naroda, uz sve njegove mane, kao što je hrvatski, determiniraju sudbinu Podunavlja. Hrvatska je učinila Austriju velevlašću ne samo pomoću svojih vojnika, koji spadaju prema sudu Napoleona, među najbolje vojnike svijeta, nego u prvom redu posjedom čitave istočne obale jadranskoga mora.

IZ HRVATKOG PROSTORA NIČU IMPULSI KROZ ČITAVU HISTORIJU…

Iz hrvatskoga je prostora potekao prvi impuls u povijesti za sistematizaciju državnopravnih odnosa katoličkih zemalja Podunavlja na vertikalnoj i sudbonosnoj crti Kaunas-Kotor, koja dijeli kulturni Evropski Zapad od Istoka u obliku hrvatsko-mađarske personalne unije; iz hrvatskog je prostora niknuo i drugi impuls u tom smjeru u obliku stvaranja austrijskog carstva; iz hrvatskog je prostora niknuo i treći impuls – rušenje te kombinacije, kad se ova podunavska tvorevina iza kako je izgubila svoj raison d’etre tjeranjem Turske iz Evrope, okrenula na štetu same Hrvatske, postavši područje imperijalističkih presizanja njemačke i mađarske nacionalne skupine i stala favorizirati – znak krajnje degeneracije austrijske i mađarske samoubilačke politike – istočnjačke pravoslavne elemente u hrvatskim zemljama, znači zapadno od sudbonosne crte, na kojoj je bio puknuo fatalni ponor između Istoka i Zapada, tj. srpsku manjinu vlaškog porijekla. Tko god naime od stranaca dođe u vezu s nama, posljednji su primjer pružili Talijani i Nijemci u ratnom razdoblju od 1941. do 1944. godine, ne može se otrgnuti od upravo sugestivno primamljive napasti, a da ne pokuša izigravati Hrvate na hrvatskom području pomoću srpske manjine. To su svojevremeno bili pokušali Austrijanci i Mađari protiv razgnjevljenih Hrvata zbog nezahvalnosti i perfidije Austrije i habzburškoga carskog dvora, što je skupo stalo podunavsku monarhiju. Ova je, postupajući tako, kao što su kasnije događaji tragično pokazali, radila protiv svoga historijskoga raison d’etre, zbog kojega su je Hrvati stvorili, protiv same logike svoga postanka i svoga opstanka. To su dakako bili pretvorili u sistem za dominaciju nad Hrvatskom i Srbijanci u Jugoslaviji i konačno su istoj napasti nasjeli i Talijani, kao što i sada radi komunizam preko svojih eksponenata.

TAJNA NESAVLADIVOG HRVATSKOG OTPORA

U čudu se mora da pita svaki objektivni promatrač, kako to, da se ova pregršt Hrvata, koja se očajnički pripila uz svoje domovinsko tlo, sa svim svojim unutarnjim slabostima i manama, obitavajući intenzivno i gusto široki okvir svoje domovine uz morsku obalu, granicu Slovenije, Dravu i Drinu, a u utrobi joj se razlilo pravoslavno jezero s mržnjom koja potječe iz vjekovnog Minderwertigkeitkompleksa došljačkih sa sansculota s Balkana te s mentalitetom neprijateljski raspoložene pete kolone, ne dade konačno uništiti, kako ne podlegne konačno? Svaki put, kad su neprijatelji došavši k nama ili ognjem i mačem, ili pak u odori prijatelja i saveznika, mislili da su, oslonivši se na neprijatelja vlaško-srpsku manjinu, postigli cilj u uništavanju hrvatskog naroda i da će doskora nestati i Hrvatske i Hrvata, razbudio se u našoj domovini novi otpor, nov životni elan, da upotrijebimo jedan sretan termin iz Bergsonove filozofije, koji bi kao plamen upravo iskonski uništio sve smišljene neprijateljske namjere i spletke. Odakle ova snaga odjednom?

I za pisca bi ovih redaka to bio upitnik, kad ne bi uviđao upravo magičnu moć geopolitičkog položaja hrvatske zemlje, iz koje su hrvatski plemić, hrvatski vojnik, hrvatski svećenik, a osobito hrvatski seljak, kroz vjekove upravo antejski crpili snagu, te kad ne bi vjerovao u realni zahvat Božjih intervencija, koje nas ne puštaju da propadnemo, nego, što više, upravo kroz naša stradanja, koja su beskrajna kao more, Božja Providnost pravi velike stvari u Podunavlju kroz trinaest stoljeća. I eno, naš se ispaćeni skromni hrvatski narod, sastavljen uglavnom od siromašnih seljaka, nešto radnika te šake svećenika i inteligencije, nalazi još uvijek u svojoj lijepoj domovini, dok su mnogi mogućnici i silnici nestali netragom prema onoj iz Magnificata: “deposuit potentes de sede et exaltavit humiles“… [„silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne“ – ur.]

PROPAST AUSTRIJE

Odviše bi se ovo razlaganje oduljilo, ako bi se htjelo iscrpno osvijetliti ova pitanja s podrobnijim historijskim reminiscencijama i analizama. Treba stoga skratiti. Spomenut ćemo samo to da su Hrvati 1918. godine kaznili izdaju Austrije srušivši podunavsku monarhiju s onom istom metodom kojom su je nekoć bili i uspostavili – deklaracijom hrvatskoga sabora o kidanju svih državnopravnih odnosa s Mađarskom, Austrijom i habzburškom dinastijom. Nije pomanjkanje kriticizma niti je to egzaltacija, ako se to tvrdi, jer vrlo dobro znamo da je Austro-Ugarska izgubila rat, uslijed kojega je propala; da su Česi stvorili svoju nacionalnu državu i otrgli je od podunavske monarhije; da su isto tako Poljaci pripali svojoj nacionalnoj državi po naravi stvari. Ali ni otpad Češke, ni otpad Galicije, kao ni gubitak Transilvanije ne bi još značili posvemašnju propast Austro-Ugarske, da je Hrvatska htjela ostati u tradicionalnom sklopu s Mađarskom i Austrijom. To bi još bila jaka država s preko dvadeset milijuna stanovnika, ekonomski sposobna i s razvijenom morskom obalom.

HRVATI IZMIŠLJAJU JUGOSLAVIJU I POKUŠAVAJU SPORAZUM S ITALIJOM

Hrvati su nakon toga izmislili novu državnu kombinaciju, u kojoj su mislili da će bolje zaštititi svoje interese, Jugoslaviju, koje su ideju oni stvorili i afirmirali i svi znamo da je ova solucija sjedinjenja sa Srbima pod srpskom dinastijom u jugoslavenskoj formulaciji bila najgora od svih solucija, koje je hrvatski narod stvarao tokom svoje historije sklapajući državnopravno sporazume sa svojim susjedima, jer je Hrvatska izgubila sve, čak i ono, što je uspjela sačuvati iza kako ju je Austrija izdala i predala na milost i nemilost Mađarima. Pavelić je izvadio iz duše cjelokupnog hrvatskog naroda zahtjev za vlastitom samostalnom državom i pokušao ga ostvariti u sporazumu s Talijanima i u kombinaciji s talijanskom kraljevskom dinastijom. Povijest će i o ovome pokušaju reći svoju riječ. Da hrvatski narod nije bio sretan ni u ovom pokušaju, to smo vidjeli. Italija, da ne govorimo o njenim daljnjim namjerama, koje su imale tek po svoj prilici uslijediti, bila nam je otela hrvatsku obalu u ovom nametnutom sporazumu u obliku rimskih ugovora iz 1941. godine! Osim što nam je otela obalu, na koju se hrvatski narod pričvrstio i do koje ga nitko kroz svu historiju nije mogao otjerati, ni Bizant, ni Turci, ni Mlečići, Italija je s punom parom radila da iznutra tako rastroji Hrvatsku da od nje napravi provinciju rimskog imperija, drugu Albaniju.

Znamo kako je sve to jadno svršilo…

Ovdje ćemo staviti točku, jer ne želimo ulaziti u polemička razračunavanja među hrvatskim političkim strankama u inozemstvu. Samo želimo konstatirati jedno kao rezultat ove letimične analize hrvatske vanjske politike: sporazumaško iskustvo hrvatskoga naroda sa svim svojim susjedima kroz tisuću godina je dovršeno. Krug je zatvoren i s njim stupa čitava hrvatska narodna borba u novu fazu. Svi pokušaji da ih se skrene sa tračnica historijskih zakonitosti neće uspjeti. Hrvatski narod vidi da mu preostaje jedan jedini put: nutarnji moralni preporod, u kojemu će ga pomoći Bog kroz njegove sadanje patnje, i vlastita suverena država, a preko nje nova, savršenija zajednica Podunavlja, koja će biti kao što je uvijek bila štit i bedem kršćanske zapadne kulture od svih invazora s Istoka.

(Nastavit će se)

 

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara