MARIJA DUBRAVAC UZ BLAGDAN VELIKOGA SVETOGA JERONIMA: „Oprosti mi Bože jer sam Dalmatinac!“.

Sveti Jeronim ubraja se među najznačajnije osobe cjelokupne crkvene povijesti. Crkveni je naučitelj i jedan od četiri crkvena oca zapadne Crkve. Rođen je oko 345. godine u Stridonu, mjestu koje se nalazilo na granici rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Život mu je bio vrlo buran. Iako je rođen u kršćanskoj obitelji, svoj je život započeo naklonjen svjetovnim vrijednostima, izgrađujući se prije svega u znanju, a manje u vjeri. Ipak, s vremenom će u njemu rasti želja za skladnošću između obrazovanja i vjere, te će postati po znanju erudita, a po vjeri izniman uzor.

Kao mladić odlazi u Rim na studij, gdje je nakon dobre priprave kršten u uskrsnoj noći 366. godine, krstio ga je papa Liberije; tada započinje novi život. Zbog svoje teške naravi i ‘dugog i oštrog jezika’ iz Rima je otišao u palestinsku pustinju, gdje je živio kao eremit (pustinjak) te učio hebrejski jezik i usavršavao se u grčkom. Potom odlazi u Antiohiju u Siriji gdje je 378. godine bio zaređen za svećenika. Pokorničkim životom Jeronim je htio ukrotiti svoju narav. Svjestan svoje teške naravi, često je znao skrušeno moliti:

„Oprosti mi Bože jer sam Dalmatinac!“.

U pustinji je puno čitao, proučavao Sveto pismo i marljivo učio hebrejski jezik. Kao najboljeg i najsposobnijeg za prijevod Svetog pisma na latinski, tada pučki jezik, papa Damaz pozvao je upravo Jeronima. Papa Damaz je cijenio Jeronima, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Na prijevodu je radio više od 20 godina i time u službu Crkve stavio svoje znanje, izvanrednu kritičnost i radne sposobnosti. Uz prijevod je napravio i vrlo vrijedne komentare. Tako je nastao najslavniji prijevod poznat pod nazivom Vulgata – službeno Sveto pismo kroz stoljeća.

UZ BLAGDAN VELIKOGA SV. JERONIMA (odlomak iz pjesme ‘Sv. Jeronim’)

Bolan nam je Jero čitav, al’ još kamen hladni stišće,

Za trapljenje nije mlitav, oproštenje Božje išće.

Ko da raja vrijedan nije, ‘miserere’ moli, reda,

Kamenom si grudi bije, živi svetac, glava sijeda.

Lude dane sveđ prekapa, pokajanja broji ista.

Vrela suza curi, kapa, kraj jaslica Boga Krista.

Ručice mu topli dahom, obraščiće dlanom grije,

Pobožnošću zbori plahom – Moj Isuse, hladno ti je.

Želiš li što, dijete drago, sred jaslica u pećini?

‘‘Ništa Jero, samo pjevaj slava Bogu na visini.”

Dugo svetac popjevao mladom Kralju Svevišnjemu,

Pjevajući i zaspao u gradiću Betlehemu.

Počinak mu vječni bio gdje Krist život započeo;

Čuj, još bruji glasak mio: ‘‘Glori’ in excelsis Deo”.

—

U stoljeću četvrtomu gdje no Hrvat danas kroči,

U Stridonu prastaromu knjiga pomno zapis sroči:

U kršćanskog oca domu rodio se časni sinac,

Na veselje rodu svomu, svet Jeronim, Dalmatinac.

Silna bje mu pera snaga, štovao je zakon Boga,

Ostavi nam tovar blaga – blaga neraspadljivoga.

Stranče, stani! Oteo si mnogi dragulj našeg kraja,

Ne svojataj Jeronima, taj Hrvatu dar iz raja.

—

Zaštitniče Dalmacije, učitelja, teologa,

Sveđ ponosu Kroacije, zvijezdo neba hrvatskoga,

Daj nam sinke oštrog uma, vjere svete prave ljude,

Zdravih misli i razuma, uspavanu svijest nek bude.

Neka Hrvat ljubi, cijeni porijekla si kosti mrtve,

Na srdašcu, ko na stijeni, nek upiše djeda žrtve.

A ti, majko, Hrvatice, praunuko Katarine,

Rađaj nove uzdanice, domoljube, Hrvatine.

Nek junačkim duhom dišu nek su ponos svog iskona,

Imenom se krasnim pišu časnog Jere iz Stridona.

Nauk sveca, njiva plodna, neka im se srca primi;

Postojat će gruda rodna dok postoje Jeronimi.

Marija Dubravac

Hrvatsko nebo