Premijer Orbán u Magyar Nemzetu: Zajedno ćemo opet uspjeti

U nastavku je prijevod službenoga engleskog prijepisa eseja premijera Viktora Orbána u dnevnom listu Magyar Nemzet od 21. rujna 2020.

Preludij za jesensku političku sezonu

Nema Tusnádfürdőa [ljetnog sveučilišta]. Nema Kötcsea [kongresa stranke]. Nema Tranzita [konferencije]. Imamo pandemiju. Virus je desetkovao i ljetne sastanke radionica političke misli, a bilo bi mnogo toga za razmišljanje i raspravu: o svemu o čemu je teško raspravljati usred uobičajene parlamentarne užurbanosti i u granicama moderne komunikacije vođene zvukom. Umjesto govora, dakle, imamo tekst; umjesto adrese esej.

Neliberalni, kršćanski demokratski, konzervativni, liberalni

Borba za duhovni suverenitet i intelektualnu slobodu koju smo pokrenuli proteklih godina u Tusnádfürdőu postupno donosi plodove. Pobuna protiv političke korektnosti, protiv diktata liberalne doktrine, načina izražavanja i stila teče u sve širem kanalu. Sve više ljudi pokazuje sve veću hrabrost oslobađajući se okova zagušujuće restriktivnog, pojedinačno odobrenog načina govora, jedinoga odobrenog koncepta demokracije i jedine odobrene interpretacije Europe i Zapada. Pokušaj bijega sam po sebi nije jednostavan, a rizik je od kažnjavanja velik: protjerivanje iz akademskog života, gubitak posla, stigmatizacija, kritike i napadi na sveučilištima. Primjeri toga postaju gotovo svakodnevne pojave. No čak i ako uspijemo pobjeći sustavnim ophodnjama dobro plaćenih liberalnih graničara, još uvijek se moramo boriti protiv duboko ugrađenih refleksa bilo kojega dobronamjernog javnog mišljenja. Sofisticirani argumenti nigdje ne vode: ako hvale nacionalizam, Nijemci će trpjeti grčeve u želucu – reakcija slična onoj koja je u njima nastala pisanjem profesora Hazonyja iz Jeruzalema. I koliko god svileno govorili o neliberalnoj demokraciji, taj je izraz užasno oštar za njemačke i anglosaksonske uši. Tako je i danas.

Pobuna protiv liberalnoga intelektualnog ugnjetavanja ne samo da se širi nego i produbljuje. Sve je veći broj uvjerljivih eseja, temeljitih studija i neizostavnih monografija. Već vidimo da Car nema odjeću – unatoč odbijanju da to prizna u bruxelleskom balonu. Srušena je doktrina da “demokracija može biti samo liberalna” – to zlatno tele, taj monumentalni fetiš. Sada treba samo pričekati da se prašina slegne i ne samo da ćemo ju znati, nego i vidjeti. Čini se da konzervativne i kršćansko-demokratske stranke i politički pokreti napokon mogu pobjeći iz smrtonosnog zagrljaja liberala. S koje god visine da su proglašene, izjave poput “ne postoji neliberalna demokracija” sada se bilježe u knjizi političke gluposti. Konzervativni politički mislioci napokon su skupili hrabrost i koriste se jasnoćom misli koja čak nadilazi eleganciju matematičkog rasuđivanja kako bi dokazali da liberalizam i konzervativizam predstavljaju dva nepomirljiva stava u političkoj teoriji. Pokazali su nedostatke u argumentima onih koji žele konzervativizam uvući u veliki šator liberalizma. Da se ljubazno izrazimo, pogreške čine oni koji tvrde da razdvajanje grana vlasti, građanske i političke slobode, zaštita privatnog vlasništva i upravljanja granicama – što znači vladavina zakona – mogu biti zamišljene samo u intelektualnim okvirima liberalizma, a mogu se provesti samo kroz liberalnu demokraciju. Naravno da znamo i Mađare koji su riješili ovu zagonetku, ali shvatili su koliko je ugodnije osjetiti tapšanje po ramenima u Bruxellesu i prijateljske osmijehe zahvalnosti u mlakim liberalnim salonima nego se kao crne ovce skupljati kod kuće u Budimpešti. Pomalo mučan osjećaj u nečijem želudcu ne čini se tako visokom cijenom. No kontrola klime i namještaj u srednjoeuropskim salonima i elegancija njihovih gostiju – a da ne spominjemo njihovu kuhinju – danas sve više konkuriraju zapadnim. Prikradanje će početi uskoro – baš kao nekada iz Moskve.

Suvremena povezanost konzervativizma i liberalizma može se pratiti unatrag do vremena kad su konzervativci i liberali ostavili po strani svoje temeljne – i tada još uvijek očite – razlike u svojoj velikoj borbi protiv totalitarizma. Stavili su ih po strani i sklopili savez protiv zajedničkog neprijatelja: savez protiv nacizma i komunizma, protiv nacista i komunista. Bila je to duga borba tijekom stotinu godina. U kojoj su se mjeri argumenti i osnovni principi saveznika zapleli, vidjelo se tek kad je njihov savez izgubio smisao padom Berlinskog zida na Zapadu i povlačenjem sovjetskih trupa na Istoku.

Političari, novinari, pa čak i znanstvenici lako zamjenjuju konzervativne i liberalne pojmove i koncepte. Predugo – predugo, otprilike dva desetljeća – činilo se da nema ništa loše u tome što smo intelektualno netočni, pa čak i traljavi; činilo se da od toga ne može doći do ozbiljne štete. To je bilo stajalište anglosaksonskih konzervativaca i europskih kršćanskih demokrata. Sada se, međutim, situacija promijenila i stvari su poprimile ozbiljan zaokret. Ono što se prije činilo kao manja intelektualna pogrješka, loš položaj i podnošljiva deformacija, sada sprječava jasnoću vida o važnim pitanjima. Prikriva činjenicu da danas liberalizam i liberali ponovno predstavljaju najveći izazov i opoziciju konzervativcima i kršćanskim demokratima. Osnovne postavke kršćanskoga demokratskog i liberalnog mišljenja dijametralno su suprotne jedna drugoj. U svojim napadima liberali ciljaju na stvari koje su nam najvažnije, na temelj političkog poretka koji želimo, na vrijednosti u jezgri konzervativno-kršćanske demokratske baštine – kao što su nacija, obitelj i vjerska tradicija.

Poznato je da će, ako se stvari nastave tako, kršćansko-konzervativne snage pomagati u slabljenju nacija, uklanjanju vjerskih tradicija i omalovažavanju i ruganju prema obitelji. Ovdje, u srednjoj Europi, to je prepoznavanje poraslo na razinu javne i državne politike. Ovdje je zasvijetlilo crveno svjetlo upozorenja, aktivirali smo kočnicu u nuždi i – ponajprije u Poljskoj i Mađarskoj – oglasili smo se alarmima. Ovdje je bilo dovoljno snage za povlačenje Europske pučke stranke (EPP) – europskog političkog doma kršćanskih demokrata i konzervativaca – s ruba ponora. Ovdje je postojao dovoljno snažan instinkt za preživljavanje i glas dovoljno glasan da izjavimo da ne smijemo riskirati budućnost europske kršćanske demokracije – čak ni zbog tako razumljivoga njemačkog zahtjeva da se struktura stranke koalicije u Bruxellesu prilagodi u Berlinu, jer bi to bio najlakši način za usklađivanje dvaju centara moći.

Prema toj argumentaciji, ako u Berlinu kršćanski demokrati uđu u koaliciju s ljevicom, onda bi i EPP trebao slijediti primjer u Europskom parlamentu. Ako usvojimo taj pristup, nakon njemačkih izbora moći ćemo uvidjeti ljepotu koalicije između EPP-a i Zelenih – one koja se trenutačno uzorkuje u laboratoriju u Beču.

No u Srednjoj Europi postoji pobuna protiv ideje takve izopačenosti – ne samo na temelju dobrog ukusa, nego i zdravog razuma. Razlike između liberalne i kršćanske demokratske političke teorije važne su ne samo u području akademske zajednice nego one imaju i ozbiljne praktične političke posljedice.

Bez detalja o filozofskim argumentima koji se protežu sve do Kanta, ovdje možemo reći da liberali vjeruju da svaka zemlja – uključujući one kojima se trenutačno ne upravlja kao liberalnim demokracijama – mora biti prisiljena prihvatiti taj oblik upravljanja. Suprotno tomu, kršćanski demokrati odbacuju taj oblik vanjske politike, jer se po njihovu mišljenju društva drže zajedno i održavaju mir na razne načine; i, kao što je nedavno dokazalo arapsko proljeće, liberalna demokracija može donijeti kaos i kolaps te načiniti više štete nego koristi. To je jedan od razloga zašto navijamo za još jednu pobjedu Donalda Trumpa, jer nam je itekako poznata vanjska politika američkih demokratskih administracija, izgrađena onako kako je utemeljena na moralnom imperijalizmu. Kušali smo ga – iako pod prisilom. Nije nam se svidjelo i ne želimo to ponavljati.

Naše se politike razilaze i oko pitanja koje se u Bruxellesu elegantno naziva supsidijarnošću. Prema liberalima, najbolje je ustupiti ovlasti naših nacionalnih vlada međunarodnim organizacijama – i to što veći broj tih ovlasti. U tome vide univerzalne ideale, europske vrijednosti i univerzalna ljudska prava koja se dodatno potiču i priznaju. To je razlog zašto, kad god se bilo kojoj međunarodnoj organizaciji daju nove moći i ovlasti, i naravno resursi i retributivne sposobnosti, oni uljudno plješću, oči im se zaslijepe i srce brže zakuca.

Entuzijazam je za to među kršćanskim demokratima, međutim, ograničen: oni mogu vidjeti da su takve organizacije neizbježno sklone despotizmu koji obično nazivaju “vladavinom zakona”, ali koji je jednostavno “vladavina ucjene”; ranjivi su na infiltraciju mrežama u stilu Sorosa, a ako budu prisiljeni birati između građana pojedinih nacionalnih zajednica i velikog oružja globalnog kapitala, na kraju će se uvijek odlučiti za posljednje. Građani europskih nacija ubrzo su shvatili da današnje europske institucije ne služe njima, nego interesima Georgea Sorosa i njemu sličnih. Nisu spremni progutati bruxellesku izmišljotinu da je razlog zašto financijski špekulant koji se obogaćuje kroz propast drugih tumara bruxelleskim hodnicima taj što nesebično nudi pomoć Europi.

Liberalna i konzervativna politika također se sukobljavaju – i čak se upuštaju u borbu na život ili smrt – glede migracija. Prema liberalima, nema razloga za strah od masovne imigracije, pa čak ni od poplave imigracije; i nema razloga bojati se čak i ako se nacionalna i vjerska tradicija nepozvanih gostiju izrazito razlikuju od naše – ili se zapravo suprotstavlja našoj. Kažu nam da su terorizam, kriminal, antisemitizam i pojava paralelnih društava samo privremene nepravilnosti ili možda rodne muke blistavoga novog svijeta koji će tek nastati. No konzervativno-kršćanski demokratski tabor odbacuje takav nepredvidivi pokus na društvima i pojedincima, jer smatraju da su rizici kroničnih međukulturnih napetosti i nasilja neprihvatljivo visoki. Ako ne zanemarimo zakone matematike, nije teško uvidjeti stvarnost spore, ali sigurne pa čak i ubrzane zamjene stanovništva.

Postoje i nepomirljive razlike u obrazovnoj politici. Prema konzervativcima, moramo se usredotočiti na karakteristične nacionalne tradicije, a svrha obrazovanja jest da naša djeca budu sposobna postati domoljubi koji mogu prenositi naše iskušane tradicije. U isto vrijeme, kršćanski demokrati također očekuju da škole ojačaju spolni identitet koji je Stvoritelj dodijelio svakom djetetu pri rođenju: da pomognu djevojčicama da postanu dobre i divljenja vrijedne žene; i da pomognu dječacima da postanu muškarci koji mogu pružiti sigurnost i podršku svojim obiteljima. Škole bi trebale štititi ideal i vrijednosti obitelji, a maloljetnike bi trebale držati podalje od rodne ideologije i dugine propagande. Liberali to u najboljem slučaju vide kao srednjovjekovnu zaostalost, a u najgorem kao klerofašizam. Prema njihovu mišljenju svrha školskog obrazovanja može biti samo usmjeravanje djece prema njihovu unutarnjem Ja, čineći ih sposobnima za samospoznaju, uvodeći ih u ljepote univerzalnoga političkog poretka, a time i odvajajući od njih omotavajući sloj tradicije iz života njihovih pradjedova, baka i djedova i roditelja.

Liberali također misle – a iz nekih tajanstvenih razloga to najžešće brane – da je dovoljan uvjet za pravedno i moralno utemeljeno upravljanje opći, univerzalni razum i da uopće nije potrebna apsolutna vrijednost koju je Bog otkrio, te vjerske i biblijske tradicije koje su iz njih izrasle. Zapravo, kažu, između Crkve i vlade mora se izgraditi razdjelni zid, a utjecaj religije mora biti protjeran iz javne sfere. Mađarski čitatelji malo znaju o širini, dubini i očajničkim borbama ove rasprave koja se proteže cijelom zapadnom civilizacijom. Oni vjeruju da je ovo samo sedimentni nanos našega mađarskog postojanja ili možda našeg postojanja kao “jadne male srednjeeuropske države”. Stoga oni ne mogu vidjeti – a možda ne mogu ni cijeniti – nepopustljivo i pronicljivo osnovno načelo u našem nacionalno-kršćanskom Ustavu, prema kojem država i Crkva funkcioniraju na različitim paralelnim putovima. Čuvajući autonomiju Crkve i države, nastoji se razdvajanje zamijeniti integracijom religije u život društva, održavajući duh tolerancije prema vjerskim stavovima. Zapravo, kršćanski demokrati također vjeruju da je danas, za jačanje pravde, javnog morala i općeg dobra, potreba za religijom, biblijskim tradicijama i našim crkvama veća nego što je bila u prethodnim stoljećima.

Politička strategija liberala temelji se na podjeli svijeta politike na dva dijela. S jedne su strane liberali, koji su pošteni, dobri ljudi i koji prihvaćaju da svi pošteni, dobri ljudi moraju doći do istih političkih uvjerenja i zaključaka na temelju pravila razuma; a s druge su strane oni koji su se udaljili od polja liberalizma jer ih njihovo neznanje ili iskonska instinktivna mržnja sprječava da krenu naprijed s vremenom i s poviješću – čiji je samorazumljivi cilj dovesti nas do sreće koju pružaju liberalne svjetske vrijednosti, svjetski mir i upravljanje svijetom. Stoga, sa stajališta liberala, jednu skupinu čine sljedeći: Trump i Johnson; kršćani koji stoje na temeljima Novog zavjeta i Židovi koji stoje na temeljima Starog zavjeta; sve vrste ajatolaha; diktatori svakog ranga i reda, komunisti i nacisti; i, bez ikakve sumnje, mi srednjoeuropski kršćanski demokrati. To je papagajstvo 90 posto zapadnih medija.
No mi kršćanski demokrati rabimo svoj intelektualni sustav za opisivanje svemira politike. S dužnom skromnošću može se reći da je on inteligentniji od trenutačno dominantnog, ali uskogrudnoga liberalnog prikaza svijeta koji upravlja međunarodnim organizacijama.

Jedina šansa za kršćansku demokraciju jest ako se upusti u otvorenu intelektualnu i političku borbu. Ako prestane razgovarati i ponašati se poput obamrle lubanje koja ne vidi ili ne razumije što se događa. Ako se zauzme za sebe i artikulira četiri izjave koje mogu promijeniti cijelu europsku politiku: naša osnovna nacionalna i kršćanska načela nisu liberalna; nastala su prije liberalizma; stoje nasuprot liberalizmu; danas ih liberalizam uništava.

Europa i njezino mjesto u svijetu

Sredinom prvog desetljeća novog tisućljeća 81 posto svih ulaganja u svjetsko gospodarstvo dolazilo je sa Zapada, a 18 posto s Istoka. Danas, nešto više od deset godina kasnije, 58 posto svih ulaganja dolazi s Istoka, a 40 posto sa Zapada. Tempo tehnološkog razvoja teško je shvatiti. Europa, koja predviđa tehnološku konkurenciju zasnovanu na ekonomiji civilne sfere, toliko zaostaje da je izgubila iz vida Sjedinjene Države i Kinu, koje se natječu na temelju ekonomije u vojnoj sferi. A budući da je sva tehnologija i inovacija koja je stvorila epohu stigla u civilne ekonomske sustave istraživanjem oružanih snaga, Europa ne može ući u to natjecanje dok nema vojsku veličine koja se može shvatiti ozbiljno – drugim riječima, zajedničku vojsku.

Prije samo dvadeset godina Europska je unija najavila da će se u roku od deset godina euro natjecati s dolarom u svjetskom gospodarstvu, stvorit ćemo jedinstveno tržište od Lisabona do Vladivostoka, a Europa će ući u prvi plan u globalnoj utrci koja je tehnološki napredak. To su bili ciljevi. Dogodilo se što se dogodilo: dolar je izbacio euro; sankcijama se odvajamo od ruskog tržišta; a od konkurenata kupujemo važne tehnologije.

EU je osjetila da se stvari ne odvijaju na način i u smjeru koji je zamišljala. U 2012. godini Glavna uprava Europske komisije za istraživanje i inovacije primijetila je da je 2010. Europska unija pridonijela 29 posto ukupnoj svjetskoj proizvodnji i predvidjela da će to do 2050. pasti na 15-17 posto. Danas, 2020., to se već dogodilo – dakle trideset godina prije nego što se predviđalo. Ta izvrsna Glavna uprava također je predvidjela da će demografski problemi navesti Europsku uniju da podrži povećane migracije, posebno iz sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Sve je to napisano 2012. godine!

Druga je procjena bila da će do 2050. godine 20 posto stanovništva Europe – isključujući Rusiju – biti muslimani. Danas se čini vjerojatnim da do 2050. godine možemo očekivati većinsko muslimansko stanovništvo u većim zapadnim gradovima.

Nije iznenađujuće to što su zemlje srednje Europe odabrale drukčiju budućnost, bez useljavanja i migracija. Ne iznenađuje ni to što je politika V4 usmjerena na poboljšanje konkurentnosti, čak i ako Bruxelles želi krenuti upravo u suprotnom smjeru: klimatski ciljevi slijeđeni do apsurda, socijalna Europa, zajednički porezni sustav, multikulturno društvo.

Nije iznenađenje to što se doista dogodilo ono što se moglo predvidjeti s malo zdravog razuma. Zapad je u očima Srednje Europe izgubio atraktivnost, a način na koji uređujemo život Zapadu se ne čini baš poželjnim. U idućim godinama moramo držati Europu na okupu, istovremeno priznajući kako izgleda da nema šanse za promjenu toga povijesnog trenda. Ne mogu nam nametnuti svoju volju, a mi ih nismo u stanju preusmjeriti s njihova trenutačnoga intelektualnog i političkog kolosijeka. Čak i u ovom ćorsokaku moramo pronaći način za suradnju, sve dok se u Italiji ne odluči o europskoj budućnosti: desno ili lijevo. Povlačenje Ujedinjenog Kraljevstva može predstavljati pad moći onih koji podržavaju nacionalni suverenitet, protive se migracijama i vjeruju u ekonomije temeljene na konkurenciji. Ali ove su snage uspjele spriječiti intervenciju Bruxellesa da potisne poljske kršćanske demokrate s vlasti, godinama stabiliziraju svoje položaje u Hrvatskoj i Srbiji, Slovenci su također na dobrom putu da to postignu i šanse za opstanak bugarske vladajuće stranke i premijera – koji su pod sveopćim napadom – nisu loši. Babiš i Fidesz se drže, a nova slovačka vlada nije napustila kamp V4. Sustav vladavine ucjene poznat kao sustav vladavine prava nije uveden. Iako se Nizozemska upadljivo udaljuje od Europske unije, a njezin položaj sve više podsjeća na Ujedinjeno Kraljevstvo prije Brexita, uspjeli smo ih zasad zadržati. Također smo uspjeli održati šanse za opstanak eurozone, spriječiti kolaps pogođenih južnih država i očuvati srednjoeuropsku ekonomsku dinamiku. A mi još nismo zarobljeni između žrvnjeva globalne borbe između Kine i Sjedinjenih Država.

Moramo ostati na putu dogovora i kompromisa, i – bez obzira na to što Europski parlament kaže – moramo provesti opsežne financijske i proračunske planove koje smo uspješno dovršili tijekom ljeta. To je moguće, pod uvjetom da Nijemci uspiju upravljati postupkom instaliranja nasljednika kancelarke Merkel, a da ne prijeđu razinu 4 na Richterovoj ljestvici.

Virus, zaštita i izgledi

Ovdje je drugi val virusa. Već to doživljavamo. Stigao je – kao što se moglo očekivati i kako smo i očekivali. Baš kao i prvi val, došao je iz inozemstva. U Mađarsku je dopremljen iz inozemstva. To je globalna pandemija i živimo u globaliziranom svijetu, u kojem svatko prima svoj udio ne samo u blagodatima nego i u glavnim izazovima poput virusa. Mađarska se dobro branila u proljeće. Bili smo među 25 najuspješnijih zemalja na svijetu. Drugi nisu uspjeli suzbiti širenje virusa učinkovito kao mi, i time su virusu dali priliku da bukne.

Moramo se ponovno braniti. Bit će kritičnih situacija, ali svi koji trebaju odgovarajuću njegu, dobit će ju. Možemo i zaštitit ćemo život i zdravlje ljudi. Pravovremeno smo konzultirali ljude iz Mađarske: u Nacionalnom savjetovanju svi su imali priliku izraziti svoje mišljenje. Gotovo dva milijuna ljudi učinilo je to i tako odlučilo kako se trebamo braniti tijekom jeseni. Volja naroda bila je jednoglasna: Mađarska mora nastaviti funkcionirati! Ne možemo dopustiti da virus ponovo paralizira zemlju, gospodarstvo, škole i svakodnevni život. Sukladno tomu, moramo se braniti od virusa, istodobno štiteći živote ugroženih starijih ljudi, održavajući funkcioniranje naših škola i vrtića i čuvajući radna mjesta.
Ta se taktika razlikuje od one koju smo imali tijekom prvog vala. Situacija je drukčija od one u proljeće. Tada smo se morali potpuno zatvoriti, jer smo se suočili s nepoznatim neprijateljem. Morali smo dobiti na vremenu, kako bismo mogli pripremiti zdravstveni sustav. I uspjeli smo u tome. Dobili smo prvu bitku. U proljeće smo izravnali krivulju pandemije i na taj način uspjeli pripremiti zemlju. Danas se više ne moramo brinuti hoće li netko dobiti odgovarajuću njegu, jer je mađarski zdravstveni sustav sada spreman nositi se s masovnim infekcijama. Sada je dostupno sve što nam je potrebno da bismo se zaštitili: potrebnu opremu proizvodimo sami, onoliko koliko je dovoljno. Bolnice su u stanju pripravnosti za kontrolu bolesti. Znamo koje bolnice i kada primaju pacijente s COVID-om, a možemo poslati i liječnike i medicinske sestre onamo gdje su potrebni. Tisuće kvalificiranih stručnjaka brinu o životima Mađara. Svatko tko se razboli, bit će u dobrim rukama u bolnici.

Novi val pandemije zahtijevat će veću odgovornost svih nas. Uspjeh obrambene operacije ovisit će o tome hoćemo li se svi pridržavati pravila. Moramo se posebno brinuti o svojim starijim roditeljima i rodbini. Obitelj bez njih nije cjelovita: nezamjenjivi su.

Sada je vrijeme za naše stručnjake. Oni su ti koji nam još jednom mogu reći kako se dobro i uspješno zaštititi. Dobro pripremljen zdravstveni sustav, savjesni profesionalci, široka suradnja. Već smo jednom uspjeli na proljeće; na jesen ćemo opet uspjeti zajedno.

Stara je šala iz komunističkih vremena: “Znamo što će se dogoditi, ali što će nam se dogoditi do tada?” Znamo da će biti izbori u proljeće 2022. Do tada će biti obrambena operacija. Prema optimističnijim virolozima, cjepivo koje se može primijeniti protiv koronavirusa moglo bi se razviti do proljeća 2021. Zbog tajnosti farmaceutskih tvrtki koje štite svoje komercijalne interese i utrke između velikih sila, more lažnih vijesti zapravo je zbunjivanje ljudi koji se nadaju i poticanje desetaka ili stotina tisuća potencijalnih virologa da se uključe u špekulacije. Naši znanstvenici uključeni u rad Operativne skupine također se nadaju da bi dobre vijesti mogle stići u nekom trenutku sljedeće godine. A kada cjepivo bude spremno, trebat ćemo prikupiti nekoliko milijuna doza, nakon čega možemo započeti planirano cijepljenje onih koji se prijave za njegovo primanje. U međuvremenu moramo kontinuirano jačati stanje spremnosti i zdravstveni sustav koji će snositi glavni teret, nadograditi sustav upravljanja, ubrzati digitalizaciju, racionalizirati administrativna opterećenja i uvesti red u zamršenu pravnu situaciju. Uz već povišene plaće za medicinske sestre od 70 posto, moramo osigurati i proboj u dogovoru s plaćama za liječnike. I sve to moramo činiti braneći zemlju i nastavljajući različite oblike restrukturiranja započete na proljeće.

Slično tomu, očekujemo da će Gospodarska operativna skupina osmisliti ekonomske mjere koje su sposobne zaštititi radna mjesta, životni standard obitelji i sigurnost mirovina. A zapravo od njih očekujemo još više. Oni su ti koji moraju zemlju prebaciti iz načina obrane u način napada. Ne želimo samo zaštititi razinu i standard koji je Mađarska postigla u proteklih deset godina, nego i osigurati da, čak i nakon pandemije, svi mogu učiniti korak naprijed svake godine. Između 2015. i 2019. godine, bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku povećao se za 39,65 posto, dok je njemački porastao za 13,3 posto, a francuski za 10,1 posto. Nakon takva uspjeha, ne možemo biti zadovoljni s manjim; dokazali smo da smo sposobni za to i da imamo potreban talent, snagu, znanje i snagu volje. Mađarska se ne smije povući u svoju školjku poput puža, nego se mora nastaviti kretati naprijed, teći, povećavati i uzdizati – poput Lisztove rapsodije ili pjenušca. To je golem zadatak i zato će [ministar financija] Mihály Varga biti u najnezavidnijem položaju u Mađarskoj 2021. godine.

Nadam se da na izbore 2022. godine možemo doći uspješno obranjeni od virusa i s ojačanim zdravstvenim sustavom, gospodarskim rastom koji je doveden do neviđenih visina, punom zaposlenošću, procvatom stvaranja domova koji zatamnjuje čak i prethodni, i mirovina iz trinaestog mjeseca, koja je u procesu ponovnog uvođenja.
U međuvremenu ne ćemo imati mira s ljevice, o kojoj ne možemo ovisiti – čak i sada, usred najvećih poteškoća i u globalnoj pandemiji. Sve na što možemo računati od njih su napadi i ogovaranja, potkopavanje nacionalne snage i solidarnosti, snajpersko djelovanje na političke vođe i stručnjake koji vode obrambenu operaciju zemlje, cinkarenje i izdaja u Bruxellesu, sabotaža i podvale. To je ljevica s kojom smo završili. Štoviše, sada su pomiješani s Jobbikom. Ta smjesa zajedno fermentira u zatvorenoj posudi. Čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao.

Iako je to možda zabavan prizor, ulog je velik, kao što je to obično slučaj ovdje u Karpatskom bazenu. Ponovno će u 2022. u pitanju biti naša sloboda.

Uobičajeni sumnjivci

Sloboda je sposobnost odlučivanja o sebi. Središnje pitanje tijekom više od 1100 godina povijesti u Karpatskom bazenu uvijek je bilo očuvanje ili obnova slobodne i neovisne Mađarske. Svakodnevno smo se morali boriti za stjecanje ili zadržavanje prava da sami odlučujemo o stvarima. Ta misao prožima mađarsku povijest; zajednica slobode jest ta koja ujedinjuje ljude koji žive u Karpatskom bazenu.

Najveća prijetnja nacionalnom samoodređenju danas jest globalna mreža koja promiče otvoreno društvo i nastoji ukinuti nacionalne okvire. Ciljevi mreže u stilu Georgea Sorosa, koja ima neograničene financijske i ljudske resurse, posve su jasni: stvoriti otvorena društva mješovite nacionalnosti ubrzavanjem migracija, demontirati nacionalno odlučivanje i predati ga globalnoj eliti.

Suprotno tomu, kako bi se ojačao nacionalni okvir, Europa je početkom 2010. godine vidjela razvoj nacionalnog pokreta otpora u kojem je Mađarska bila važna sila od samog početka. Promjena vlasti u Mađarskoj 2010. i ustavna revolucija pružili su priliku za rastavljanje okvira i struktura koji služe interesima liberalne i kolonizirajuće globalne elite. U tu svrhu usvojen je novi Temeljni zakon [Ustav] i donesen je niz novih zakona i neortodoksnih mjera. Nacionalna se politika odvojila od uskoga elitističkog ideološki vođenog upravljanja i stvorila je novi politički poredak djelovanjem u skladu sa željama društva. Temelj toga je sloboda ili sposobnost samostalnog odlučivanja.

Bitka između globalne elite i nacionalnog otpora nije gotova. Jasno je da globalna elita ne podnosi ostavku dopuštajući da politika koja se protivi njezinim interesima pušta korijene u Srednjoj Europi.

Vidjeli smo što se dogodilo na poljskim predsjedničkim izborima. U proljeće se činilo da je poljska ljevica još uvijek u ruševinama i da njihova vječna borba njihovu kandidatu ne će pružiti nikakve šanse za pobjedu. Ali to se nije dogodilo. U samo nekoliko tjedana kandidat ljevice – s mrežom Soros, bruxelleskom elitom i međunarodnim medijima koji stoje iza njega – natjerao je nacionalnu stranu na velike napore. Na kraju je Andrzej Duda tek uspio svladati svog lijevog rivala u vrlo bliskoj borbi.

Ne bismo se trebali zavaravati: globalna elita primijenit će istu strategiju u Mađarskoj u predizbornoj kampanji 2022. godine.

Njihov instrument je Ljevica, koja je već nekoliko puta zakazala. Vođa toga je Ferenc Gyurcsány, njegova omladinska organizacija je Momentum, a sponzor milijarder George Soros. Oni su snage iz prošlosti, koje su već jednom uništile zemlju.

Iako na oporbenoj strani još uvijek postoje različiti stranački simboli, a ponekad možemo čuti zvukove svađe iz njihovih redova, zapravo više nema ni jedne stranke s vlastitom voljom. Posao je završen: svi, od Jobbika do LMP-a, samljeveni su i strpani u omot kobasica. Zajednice koje su nekad imale neovisne identitete zamijenjene su ljevičarskim narodnim frontom koji služi Sorosevoj mreži.

Pripremaju se za odlučujuću bitku 2022. Iza sebe će imati međunarodne medije, bruxelleske birokrate i nevladine organizacije s maskom organizacija civilnog društva. Ne možemo sumnjati u to da će učiniti sve što je moguće za moć i novac. Došlo je vrijeme da i mi skupimo svoje snage. Nakon teških godina upravljanja, sada se moramo vratiti na izborno bojište. Vrijeme je da skupimo svoju opremu, tako da kada dođe vrijeme možemo odjahati u boj. Velika bitka očekuje nas 2022. Pripremite se za nju.

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo