Šiljo: Od koga je M. Škoro „zamišljen“, a njegov pokret „osmišljen“?

0

 

 

Ako bismo imali na djelu pojavu da vladajuća stranka ili koalicija, ili bilo koja ’udba’ ili ’sudba’, tj. bilo koji nevidljivi centar moći koji služi aktualnoj vlasti ili pak potajno upravlja aktualnom vlašću, proizvodi i opoziciju aktualnoj vlasti, takvu koju može potajno kontrolirati, to bi bio sumrak i poništenje demokracije!

Zagreb – Vidikovac, 13. rujna 2020.

 

U današnjoj kolumni jednoga među domoljubima naširoko poznatog kolumnista, koji već mjesecima vodi ’križarski rat’ protiv onih političkih snaga koje su se na ovim izborima navodno htjele suprotstaviti HDZ-u (razumije se: i SDP-u kao sijamskom blizancu HDZ-a koji je djelomice suprotnog ideološkog predznaka i emotivnog naboja) ustvrdio je u mnoštvu svojih dugih, ne uvijek dovoljno razumljivih niti dorečenih rečenica i diskursa sljedeće:

„Škoro nema ni znanja, ni interesa, niti je zamišljen kao ozbiljan korektiv državnih politika ili HDZ-a. Taj pokret nije osmišljen da mijenja loš poredak, nego da preraspodjeli njegove resurse i moć, zato od Škore nije ni razumno, ni moguće bilo očekivati novi državni kvalitet. Niti je to moguće u buduće očekivati.“

https://kamenjar.com/marko-ljubic-skorin-politicki-i-teorijski-cirkus-u-ime-naroda-toga-se-ni-kardelj-nije-dosjetio/

Ta ocjena došla je s oporbi „neprijateljskog“, dakle s hadezeovsko-režimskog balkona. To nije upitno. Ali neka nitko ne prigovara Šilji što tako pristran, a time i „nepouzdan“, izvor ovdje citira i razmatra s toliko ozbiljnosti. Još su naime stari Rimljani mudro primijetili da nije bitno tko je taj koji što iznosi ili donosi, nego što je to što taj iznosi ili donosi (Non quis, sed  quid!). 

Tvrdnje koje moraju dignuti na noge demokratsku Hrvatsku

Ta u kolumni danas iznesena ocjena, unatoč njezinoj svrsi i namjeri – poput niza drugih iznošenih od toga istog publicista vraćenoga ove godine opet na hadezeovsku „vjeru“, to jest pod skute vladajuće „partije“ – ima za cilj uvjeriti hrvatsku domoljubnu javnost u nekoliko stvari koje su zapanjujuće. Te tvrdnje, ako su istinite, moraju smjesta gromoglasno zazvoniti na uzbunu i dignuti na noge demokratsku Hrvatsku. (Pretpostavimo načas da takvo što još uopće postoji!) 

Najzačudnija je u svemu napisanomu središnja ocjena da Miroslav Škoro nije ni bio „zamišljen kao ozbiljan korektiv državnih politika ili HDZ-a“. To znači da je neimenovani netko Škorin pokret zamislio, da ga je stvorio s namjerom i ciljem da i ne bude stvarni ispravljač, valjda: grješnih i pogrješnih (to je kolumnist propustio dodati!), „državnih politika ili HDZ-a“.

Da ne bi bilo nikakve zabune i da ne bi ostalo nimalo prostora za krivo tumačenje napisanoga, kolumnist je u sljedećoj rečenici potvrdio i utvrdio svoju prethodnu tvrdnju ovim riječima: 

„Taj pokret [očito se misli na Domovinski pokret MŠ, iako autor nije u prethodnoj rečenici imenovao pokret, nego glavom i bradom samo g. Škoru – Šiljina napomena] nije osmišljen da mijenja loš poredak, nego da preraspodijeli njegove resurse i moć.“

Kolumnist i komentator koji – zanimljive li hrvatske osobitosti! – uporno mjesecima analizira i kritizira isključivo oporbu, a ne vlast i njezine postupke (čime se kritički mediji u demokracijama  inače ponajviše bave), zacijelo od vlasti i iz drugih izvora dobiva i dodatne informacije i uvide. Teško je povjerovati da jedan od glavnih prohadezeovskih medijskih bojovnika nije dobro informiran.

Zagovornici i apologeti režimizma nikada nisu bili bez posebnih obroka potrebnih obavijesti ni uvida u skrivena znanja. Zato što im ona daju prednost, daju im potrebno propagandno strjeljivo. Čine ih bolje oboružanima u ratovanju s kritičarima vlasti odnosno s proturežimcima, koji takvih obavijesti obično nemaju. 

Pitanja za kolumnista i za sve one koji o „fenomenu Škoro“ znaju nešto više

Gledano tako, te napisane riječi koje su objavljene na dvama – blago rečeno – prohadezeovsko-prorežimskim portalima imaju bitno veću težinu nego što ju imaju svakojake objave privatnih osoba na društvenim mrežama ili ispod članaka po portalima i novinama. Zato ih i moramo ’pročitati’ kao otkrića važna za demokraciju u Hrvatskoj. I zato moramo javno pitati i autora kolumne i sve druge osobe i ’lica’ da nam o „fenomenu Škoro“ odgovore na neka pitanja. Koja glase ovako:

1) Tko je to „zamislio“ g. Škoru?

2) Tko je to „zamislio“ kakav će on u svojoj političkoj kampanji, a sada i u Hrvatskom saboru kao izabrani zastupnik, dapače: kao izabrani potpredsjednik toga tijela, biti ili postati?

3) Tko je to „osmislio“ Domovinski pokret „Miroslav Škoro“– glavnu alternativnu snagu strankama i koalicijama koje već desetljećima imaju monopol na vlast na temelju apsolutne većine u Saboru?

4) Tko ga je i zašto osmislio kao pokret tako te mu zadaća ili namjera ili nastojanje uopće ne bude to „da mijenja loš poredak, nego da preraspodjeli njegove resurse i moć“?

Na ta pitanja morao bi hotimice neimenovani kolumnist – koji otkriva da zna više od onoga što javnost do sada zna – izričito i jednoznačno odgovoriti. A morali bi se oglasiti i svi koji su odgovorni za demokraciju u Hrvatskoj, osobito oni koji o toj stvari znaju još ponešto, ili možda znaju – sve. Tu tvrdnju – koja je možda istinita, a možda je i insinuacija – mora se žurno i neodgodivo raščistiti, po potrebi i provođenjem temeljite istrage, u kojoj bi svjedočio i dotični kolumnist i svi koji bi o toj stvari mogli išta više znati! 

Zašto je ona toliko važna?

Lenjinističko kontroliranje hrvatske oporbe putem kontroliranja njezinih vođa?

Smisao je demokracije u tomu da vladajuća stranka ili koalicija ima opoziciju. I ne samo da ju u nekom trenutku ima, i da je ona autentična i neovisna, nego da ona može slobodno i samostalno nastajati. Ako bismo pak imali na djelu pojavu da vladajuća stranka ili koalicija, ili bilo koja ’udba’ ili ’sudba’, tj. bilo koji nevidljivi centar moći koji služi aktualnoj vlasti ili pak potajno upravlja aktualnom vlašću, proizvodi i opoziciju aktualnoj vlasti, takvu koju može potajno kontrolirati, to bi bio sumrak i poništenje demokracije! Time bi bila poništena i sama ideje o pluralnoj narodnoj ili ’liberalnoj demokraciji’ kao sustavu u kojem se slobodno i posve autonomno oblikuje te se na izborima slobodno bira svaka pojedina politička opcija. Bila bi to primjena lenjinovskog recepta po kojem se oporbu najbolje kontrolira tako da joj vlast odnosno vladajuća stranka/partija postavlja njezine vođe, ljude koji joj po nekom kriteriju odgovaraju i koje može dovoljno kontrolirati. 

„Odmotavanje filma unatrag“

Odmota li se unatrag film „lansiranja“ g. Škore u političke vode, film anketnog i medijskog uzdizanja njega kao ličnosti, kao zvijezde u naglom i nezaustavljivom usponu i kao vođe za kojeg se na sve strane propovijedalo da će na funkciji predsjednika Republike najbolje zastupati „narod“, uočit će se mnogo zanimljivih i čudnih „slučajnosti“ odnosno „koincidencija“. A sve te „slučajnosti“ nadmašio je po „neobjašnjivosti“ njegov kontraproduktivni nastup na presudnom sučeljavanju na Hrvatskoj televiziji. Opća je ocjena da je tim blijedim, defenzivnim i  nimalo blistavim nastupom on sam sebe eliminirao iz ulaska u drugi krug (kojem je bio jako blizu) i time, najvjerojatnije spriječio vlastiti izbor za predsjednika Republike u drugom krugu.

Neki insajderi iznosili su prošle godine u povjerenju sebi najbližim osobama svoj osjećaj i procjenu po kojoj je vrhu(ška) HDZ-a željela da isključivo KGK bude predsjednički kandidat te stranke ne zato da bi bila izabrana, nego zato da bi bio izabran onaj treći – Zoran Milanović. A da bi među Hrvatima bio izabran takav ljevičarsko-liberalni nadnacionalac kao što je on, moralo se nacionalnu biračku većinu razbiti u dva tabora: „Kolindin“ i „Škorin“. I moralo se svu političku, psihološku i medijsku energiju usmjeriti na rivalstvo i sukobljavanje njih dvoje odnosno njihovih tabora. HDZ-ov tabor okrivljivao je Škoru da oduzima „naše“ glasove KGK, a poslije i da je Škoro skupa s dijelom svojih birača „doveo Milanovića na vlast“. A zapravo, Škoro je samo pomogao da najuži vrh HDZ-a ostvari svoj tajni i perfidni naum: da u korist Milanovića oduzme dovoljno glasova KGK kako ona ne bi ostala na Pantovčaku još jedan mandat, ali tako da on kojim slučajem ne pobijedi Milanovića.

Škoro kao dotad nestrukturirani izazivač nije imao dovoljno moći za takav strateški poremećaj. Ako je takvu moć imao itko, onda su to bile već etablirane političke snage.

Po takvoj analizi ispada da je Škoro bio u službi i u funkciji „duboke države“, bio on toga svjestan ili ne, iako to da bi bio toliko nesvjestan nije osobito vjerojatno.

Anketno oktroiranje trećeg predsjedničkog kandidata

Tako glasi rečeno zaključivanje, bolje reći spekuliranje, potkrijepljeno stanovitim informacijama. Tako su oni lucidniji – ili bolje informirani – umovi s oporbene strane zaključivali još lani. No već zahuktala medijska mašinerija i razmjerno velika identifikacija birača s jednom od triju spomenutih kandidata bila je naglo i nepovratno inducirana od onih istih medija koji su i prije svih triju kandidatura već „odabrali“ tko će biti vodećih troje kandidata i dosta dobro procjenjivali (prateći raspoloženja) tko bi mogao izaći kao pobjednik. 

S jedne strane režimski mediji ’drukali’ su bezuvjetno što za KGK (otvoreno), što za Milanovića (na suptilnije načine). S druge strane utjecajna Bujica i drugi „radikalni“ desni, antikomunistički i nacionalistički mediji bezuvjetno su ’drukali’ za Škoru. Ni na jednom dijelu toga utroje podijeljenoga biračkog tijela nije se više smjelo pisnuti ili kritički dovesti svih troje u pitanje. Tko bi to učinio, riskirao bi da bude proglašen „izdajnikom“ ili „budalom“. 

Za glasove koji su se usprotivili medijskom oktroiranju i kandidata i budućeg pobjednika gotovo svi mediji praktički su bili zatvoreni. I privatni kružoci i privatne stranice na društvenim mrežama bile su maksimalno mobilizirane u korist jednog od triju kandidata. Za neko četvrto ime nije bilo mjesta. Čim je Tatjana Munižaba na udarnom Dnevniku HTV-a obznanila rezultate ankete po kojima Miroslav Škoro osvaja gotovo deset posto glasova, pitanje tko će biti izazivač time je bilo riješeno. Pjevač i poduzetnik i profesor Škoro nije više imao izbora: morao se dati kandidirati. Zato što „narod“ to hoće – protumačio je svoju naknadnu odluku da će se kandidirati.

I da se tko četvrti preko noći eventualno pojavio i počeo osvajati simpatije na svim trima stranama, tada bi valjda iz svoje pasive krenuo u akciju i g. Kolakušić, četvrti list sretne djeteline oktroiran anketama i medijskim tretmanom. Ovako, ostao je u Bruxellesu, iako se prethodno prijetio da će biti i predsjednik države i predsjednik vlade i ujedno ministar ovoga i onoga. (I mnogi su mu povjerovali.)

Bojkotu razotkrivanja vrijeme je isteklo

Nastavak odmotavanja viđenoga predizbornog „filma“ potkraj g. 2019. (koji se simbolički poklopio i s tadašnjim neprikazivanjem odnosno općim bojkotom razotkrivajućeg filma Nenada Piskača „Neoproštena pobjeda“) iziskivao bi duge i brojne ’plahte’ još nenapisanog teksta. A Šiljo ne želi u tom smislu oponašati spomenutog kolumnista? Dovoljno je od njega i ostalih koji imaju o tom ikakva „saznanja“ (a dužnost im je prijaviti ih i policiji ili državnom odvjetništvu) najprije odgovoriti na već postavljena pitanja. Tek zatim daljnje ’odmotavanje filma unatrag’ može započeti. A započet će, ovako ili onako! Bojkotu razotkrivanja vrijeme je isteklo.

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara