Šiljo: Mimogredna Hrvatska

To priopćenje hrvatskih zastupnika u gornjem domu Federacije BiH nehotice i neizravno oslikalo je i samu Hrvatsku odnosno njezinu vladu, vlast i „elite“, konkretno i općenito. Oslikalo ju je kao državu pokraj koje, preko koje i usuprot kojoj se svašta čini i događa, mimo koje gréde i zbiva se ovo i ono, što ne samo dijelove hrvatskog naroda i susjedne narode, nego i nju samu može uvući u nevolju, metež ili pogibeljni vrtlog, a ona se pravi kao da se nje to ne tiče. I na razini golih riječi odnosno službenih izjava. A kamoli na razini čega opipljivijega, uvjerljivijega i učinkovitijega.

Zagreb – Trg razbijenih lubenica, 11. rujna 2020.

Na globalnom planu, može se s pravom tvrditi da se svijet u posljednje vrijeme dinamizirao. Ne samo zbog krunskog (corona = kruna) virusa, nego zbog krupnih promjena u odnosima među velikim, srednjim i malim silama. I ne samo zbog odnosa među silama odnosno državama, nego i zbog neskrivenog jačanja takozvanih nedržavnih čimbenika (non-state actors). Jedan Bill Gates mjeri se kao sufinancijer Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), po iznosima uplata, s najvećim državama donatorima. Dapače, država čiji je on državljanin, SAD, izlazi iz WHO-a i prestaje ga financirati, a on nastavlja voditi svoju osobnu „politiku“ pa, usuprot Trumpovu SAD-u, nastavlja financirati WHO. On to može budući da je dio „deep state“ iliti „duboke države“, poslovni magnat, druga najbogatija osoba na svijetu, prvi najbogatiji Amerikanac, direktor softverske tvrtke Microsoft, koja svoje (prodane) „pipke“, tj. proizvode i usluge ima u većini svjetskih domova, poduzeća, organizacija, ustanova.

Dosad nezamislive situacije

Nadalje, u svijetu se događaju procesi koji sve ljude dovode u dosad nezamislive situacije. Napredak znanosti i tehnike te razvoj informatike, umjetne inteligencije, kibernetike i upravljanja ljudima i njegovoj sviješću dovodi čovječanstvo u takve situacije koje višestruko nadrastaju mračne distopijske zamisli na koje je još g. 1949. futuristički upozorio George Orweli, u proslavljenom, teatraliziranom i filmiziranom romanu „1984.“. 

Na planu ćudoređa, urušavaju se tradicijske i vjerske vrjednote i priznati oblici društvenosti. Na planu demokracije događa se proces pretvaranja kakve-takve vladavine većine, kakva je u pravilu nalazila izraz u slobodnim zemljama na izborima i plebiscitima tijekom prošlog stoljeća, u vladavinu manjine odnosno otuđenih „elita“. 

Na socijalnom planu razlike između najbogatijih i najsiromašnijih nisu ništa manje nego što su bile prije stotinu ili pedeset godina, naprotiv, povećavaju se. 

Na demografskom planu došlo je unatrag nekoliko desetljeća do takvih promjena da narodi koji su dotad slovili kao veliki (Nijemci, Francuzi, Englezi, Talijani…) postaju po brojnosti patuljastima spram naglo nabujalih i dalje bujajućih naroda odnosno zemalja kao što su ne samo Kina ili Indija, nego i Pakistan, Indonezija, Vijetnam, Nigerija, Meksiko, Brazil, Egipat i niz drugih. To je i jedan od glavnih uzroka sve većih migracija, redovnih i izvanrednih, zakonitih i nezakonitih, „pitomih“ i „divljih“. 

Poremećaji u prirodi i okolišu, klimatski ekstremi, urbanizacija, devastacija okoliša, odmicanje sve većeg broja ljudi od sela, rađanje i život u megalopolisima, prirodne katastrofe i one prouzročene ljudskim djelovanjem postaju sve većom brigom za ljude i zemlje na sve većim prostranstvima na Zemlji. 

Ljudska svijest suočava se s tolikom poplavom sadržaja posredovanih putem sveprisutnih medija, i to sve više onih koji su elektroničko-vizualno-auditivni, da je prosječan čovjek svakodnevno bombardiran nevjerojatnim mnoštvom „informacija“ i „senzacija“ (onoga što se prima ili registrira osjetilima), toliko da je pravo čudo kako pokraj svega toga uopće više imamo imalo duševnog mira i duhovne slobode. 

Svijet i odnosi u njemu naglo se, dubinski, strukturno i u svijestima mijenjaju

Organizirane ovosvjetske moći, proizvođači, posrednici i iskoristitelji svakovrsnih modernih roba, ponuda i usluga, sve podvrgavaju svojim interesima. Na nas su usredotočene neizmjerne reklamno-propagandne mašinerije koje u nama vide ciljane potrošače, radnike, ovisnike, predmete preoblikovanja, iskorištavanja, ’špijuniranja’ i nadziranja. Borbeni i apsolutistički (pan)islamizam s jedne, a isto takva postkapitalistička liberalna (pan)demokracija s druge strane te kineski totalitarni neokumunizam – kao religije ili „religije“ vrijednosno suprotne jedna drugoj – pokazuju agresivnost i totalitarnost kontinentalnih razmjera kakvoj možda nikada dosad nismo svjedočili. 

Ukratko, kontinenti, velike regije i kulture, narodi, obitelji i osobe ulaze u razdoblje povijesti u kojem se svijet i odnosi u njemu naglo, dubinski, strukturno i u svijestima mijenjaju. Za sve više onoga čime se čovječanstvo obasipa ili obuzima ili čemu se hoće podvrgnuti državne granice sve su slabija brana i zaštita. Štititi se od globalnih najezdi uspijevaju, samo donekle, zatvorene države, kojima uzorom može biti „hermetički zatvorena“ Sjeverna Koreja, zemlja neke čudne kombinacije despocije, vojno-policijske hunte, demagogije, partijskog komunizma i kulta ličnosti. U sadržajnom smislu gledano, svijet se s jedne strane doista pretvorio u McLuhanovo „globalno selo“, lansirano g. 1960., ali su s druge strane države i strukture državne vlasti i moći i dalje tu, dapače, opet počinju jačati. I toliko opet jačaju i bahate se, zapravo toliko služe nevidljivim gospodarima u pokoravanju i „prepariranju“ ljudi da to poprima sve više značajki nekog novog i dosad potencijalno najopasnijeg oblika totalitarizma.

Hrvatska – „igračka na vjetru“

„Spustimo“ li se na plan naše male Hrvatske, prostora koji su neposredno okružuje i onoga šireg uljudbenog, geopolitičkog i geoekonomskog „bazena“ u kojem se ona nalazi, otkrit ćemo bez imalo muke da je ona neusporedivo više „igračka na vjetru“ svih tih sila i silnica nego što je poput vjetranjače koja bi stajala čvrsto i iskorištavala za proizvodnju potrebne joj energije snagu svih tih vjetrova. (Unatoč tolikim vjetroelektranama koje su na njezinu priobalnom jugu već podignute i stavljene u povlašteni pogon.)

Time se hoće ustvrditi sljedeće: hrvatska je država, točnije: njezina politika, vlast, tijela i institucije skupa sa svim društvenim elitama i ’civilnim sektorom’, prema van izrazito pasivna, beskrvna, bezidejna i bezlična. Ne u svemu. Aktivna je na primjer kada treba nekritički, bez provjere i rasprave, prihvatiti i narodu nametati ono što nam svijet nameće, od ustavnog zakona koji „pozitivno diskriminira“ manjine, preko Istanbulske konvencije i Marakeškog kompakta do mreže 5G i eura, do stranih roba i usluga, do vanjskih instrukcija i direktiva, do stranih lijekova, cjepiva i općenito recepata i „rješenja“. A bez otpora prihvaća i to da ju se ništa ne pita, da joj se ništa ozbiljno ne nudi i da ju se zaobilazi i ignorira. 

Kada je posljednji put Hrvatska pokazala svoje prkosno „ja“?

Onaj tko smatra da je takva ocjena precrna ili neopravdana, neka sam sebi pokuša odgovoriti na pitanje: U čemu je to Hrvatska i kada posljednji put prema velikima, srednjima ili malima pokazala „svoje ja“, svoje vlastito, svoje „oporbeno“, svoje po potrebi i prkosno „ja“?

Ah, da, pokazala ga je unatrag jednog desetljeća jednom: onda kada je jednostrano i jednoglasno u Saboru poništila arbitražni sporazum za Slovenijom, jednako onako kao što ga je koju godinu prije toga zdušno prihvatila u tom istom Saboru. A nije ga primjerice pokazala kada je nemilice hvatala svoje generale da bi ih isporučila haaškom tribunalu i kada je njemu i stranim novinarima i ostalim namjernicima isporučivala ili odavala sve, pa i dotad strogo čuvane i klasificirane državne i vojne tajne. Nije svoje „ja“ pokazala ni onda kada se po njezinu ozemlju i metropoli, u službenom posjetu, po drugi put (prvi put kao velikosrbin-četnik-okupator) kočoperio i bahatio Aleksandar Vučić. Ni onda kada su Slovenci i Mađari podizali ograde na granicama da se lakše obrane od najezde svakovrsnih migranata, a naša tadašnja (kao i sadašnja) vlada govorila da mi nismo poput njih, da smo mi humani, da „dijelimo europske vrijednosti“, da mi nikakve žice ni ograde na granici ne ćemo postavljati. Ni onda kada je trebalo lupiti po stolu i provesti najprije lustraciju prema šefovima i pripadnicima bivšeg represivno-partijskog, jugoslavenskog aparata, osuditi makar u simboličkom broju odgovorne za masovne zločine nad hrvatskim narodom i njegovim pripadnicima od 1945. pa do 1995. Ni onda kada je trebalo provesti ozbiljno pravosudno raščišćavanje s povlaštenim, razbojničkim, korumpiranim mrežama i „strukturama grijeha“ (koje su se raširile i doprle do najnižih razina društvene stratifikacije) u vlastitim redovima i u vlastitoj zemlji. I tako dalje. (Ovo nije nabrajanje, samo je ilustriranje.) A i tu je trebalo pokazati svoje prkosno „ja“.

„Za režim spremni!“

Na sve to što je upravo rečeno apologeti sadašnje vlasti i dosadašnjeg modela političke i gospodarske vladavine – a takvih je iz dana u dan sve više što je stanje realno gore – mogli bi spremno („Za režim spremni!“ – taj slogan nikada ne će biti zabranjen) uzvratiti da je sve to „lanjski“ ili „preklanjski“ snijeg. I da se ne treba baviti onim što je bilo, nego „okrenuti se budućnosti“.

S takvom ocjenom dobrohotan bi se čovjek – svjestan da nema realne sile koja bi htjela i mogla nadoknaditi propušteno – možda i mogao nevoljko suglasiti, preplavljen rezignacijom i malodušjem kada je riječ o „ispravljanju (prošlih) Drina“. No ni takav ne bi smio dopustiti im da preskoče nešto što se preskočiti ne može i ne smije, a to nešto zove se – sadašnjost! 

Zanimljivo, onih koji nas odvraćaju od raščišćavanja s prošlim – po načelu čovjeka koji je postulat ’svršenog čina“ izrazio riječima „Tko je jamio, jamio!“ – i hoće nam vratove zakrenuti prema budućemu, u pravilu preskaču sadašnjost. A jedino je sadašnjost ta u kojoj doista živimo i možemo živjeti i postojati. Nitko, ama baš nitko ne može ni dana ni sata ni sekunde ni milisekunde živjeti u prošlosti, a isto tako ni u budućnosti.

Zbog toga se moramo zapitati: A što se to događa u sadašnjosti, ovih mjeseci, tjedana, dana…?

Događa se svašta

Evo što se događa, a „svašta“ se događa i to samo u neposrednom susjedstvu, na što vlada „ove zemlje“ ni njezine „elite“ nemaju nikakav ni prigovor ni zagovor ni odgovor. Kao da ih se to ni najmanje ne tiče. 

Događa se kulminacija krize s nagomilanim migrantima odmah s one strane Une u susjednoj državi, odakle kroz Hrvatsku nadiru sve drskije skupine migranata. 

Događa se da se Vučić „p(r)odaje“ Trumpovoj Americi i ujedno protutrumpovskoj Europskoj uniji (ne odričući se ni Rusa ni Kineza) i tako pomalo postaje skupa sa svojom Srbijom hegemon i glavni politički i gospodarski motor „Zapadnog Balkana“ odnosno „regiona“, koji hoće staviti pod skute Beograda pod motom normalizacije srbijansko-kosovskih odnosa i stvaranja „mini-Schengena“. 

Događa se da su Turska i Grčka na rubu rata, a nitko od odgovornih ništa ne kaže kako bismo se mi tada postavili i kakve bi oružani sukob posljedice mogao za nas imati. 

Događa se da predsjednik SDA-e Bakir Izetbegović prijeti: „Ako Čović nastavi s pritiscima, ‘slučaj Komšić’ će se spustiti na niže razine.“ Drugim riječima: Zastupnike, predstavnike i vijećnike iz redova hrvatskog naroda u BiH birat ćemo im mi Bošnjaci. I tako dalje.

„Omaška“ u reagiranju hrvatskih izaslanika u Skupštini Federacije BiH

Dokle takav refleks seže, pokazuje se i u reagiranju autentičnih političkih zastupnika Hrvata u tijelima i organizacijama BiH. Oni jesu reagirali, i hrabro su reagirali, i na tomu im se mora odati priznanje. No jako je zanimljiv jedan detalj. Naime, Klub hrvatskih izaslanika u Domu naroda Federacije BiH oglasio se danas priopćenjem u kojem na kraju stoji i ovo: „Pozivamo međunarodne predstavnike u BiH, prije svih predstavnike institucija Europske unije, da se javno očituju i zaustave otvorenu političku agresiju na BiH koju provodi Bakir Izetbegović, te tako pomognu u izgradnji BiH kao države jednakopravnih naroda i građana koji će uživati sva prava, slobode i živjeti životom dostojnim slobodnih i sretnih ljudi.“

Hrvatski izaslanici: O sudbini hrvatskog naroda u BiH odlučivat će Hrvati, a ne Izetbegović i Komšić

U čemu je ’kvaka’? Ona je u tomu da spomenuti hrvatski izaslanici pozivaju i strane diplomate u BiH, „prije svih predstavnike institucija Europske unije“, da se „javno očituju i zaustave otvorenu političku agresiju na BiH“ – a na to isto ne pozivaju predstavnike ni vlasti Republike Hrvatske! Ne pozivaju Hrvatsku da se i ona „javno očituje“ i učini što je u njezinoj moći da se „zaustavi otvorena politička agresija na BiH“.

Drugim riječima, na državu i vladu čiji je prvi čovjek lani zamalo postao predsjednik Europske komisije ili čega drugoga u Europskoj uniji – na njih zastupnici konstitutivnoga hrvatskoga naroda u BiH više i ne računaju. Unatoč činjenici da je Republika Hrvatska, skupa s Republikom Srbijom i samom BiH personificiranom u rahmetli Aliji Izetbegoviću, potpisnica, i time jamac i nadglednik provedbe, Daytonskog sporazuma, time i Ustava BiH i svega što iz njega proistječe.

Je li to namjeran ili nenamjeran propust, to Šiljo ne zna. Ali zna da je propust. Možda je nehotičan, no prije će biti da je riječ o freudovskoj „omaški“. Dakle o propustu koji je naoko nehotičan, ali je zapravo nesvjesno proistekao iz dubljih slojeva svijesti i spoznaje o tomu što se od Republike Hrvatske pod svim vladama od Račanove i Sanadarove do Plenkovićeve može očekivati. Naime, ne može se očekivati ništa djelotvorno, a zacijelo i ništa verbalno što bi bilo intonirano tako da se kršitelj „Daytona“ bar malo i zamisli i trgne.

To priopćenje hrvatskih zastupnika u gornjem domu Federacije BiH nehotice i neizravno oslikalo je i samu Hrvatsku odnosno njezinu vladu, vlast i „elite“, konkretno i općenito. Oslikalo ju je kao državu pokraj koje, preko koje i usuprot kojoj se svašta čini i događa, mimo koje gréde i zbiva se ovo i ono, što ne samo dijelove hrvatskog naroda i susjedne narode, nego i nju samu može uvući u nevolju, metež ili pogibeljni vrtlog, a ona se pravi kao da se nje to ne tiče. I na razini golih riječi odnosno službenih izjava. A kamoli na razini čega opipljivijega, uvjerljivijega i učinkovitijega.

Takvu zemlju, takvu joj izabranu vlast, takvu joj odabranu službenu politiku s takvim joj političkim i inim „elitama“ s pravom se može i smije nazvati – „mimogredna Hrvatska“. 

Šiljo/Hrvatsko nebo