Laslo Torma: Čemu i kome je u nas „odzvonilo“?

Poznato je da se „zvona“ oglašavaju prigodama događaja poput misa, sahrana, svečanih događaja od općeg interesa, ili pak prigodom neke opasnosti, kao što su elementarne nepogode, požari, potresi ili neke ratne opasnosti.

Naslovno pitanje je postavljeno retorički, parafrazirajuć i naslov romana Ernesta Hamingwaya „Kome zvona zvone…“, ali sasvim opravdano, jer je bjelodano jasno da u nas nema toliko ‘sretnih’ događaja koja bi zaslužila da se slave općim oglašavanjem zvonjavom, ali zato ima dovoljno razloga da se tvrdi da je mnogo čemu, i mnogima u nas doslovno „odzvonilo“ u najširem negativnom kontekstu značenja te riječi.Pokušati ću ukazati na neke moguće odgovore na pitanje u naslovu, na to kome se „zvoni“ u čast, a kome je „odzvonilo“.

Iskreno rečeno od 1990-e do danas, po mojoj prosudbi, samo se jedan jedini put u Hrvatskoj pružila prava prigoda za slavljeničku „zvonjavu“, a to je bilo onda kada je Hrvatska definitivno postala međunarodno priznata država, što je postigla pobjedom u domovinskom ratu, uz znatne ljudske i materijalne žrtve. I to je nešto što zavrijeđuje da postane razlog za tradicionalno slavljeničku „zvonjavu“.
Ali sve ostalo od tih ‘slavnih’ dana do danas ne zavrijeđuje da se slavi, već više zavrijeđuje epitet ‘odzvonilo nam je’?

Jer u hrvatskoj državi, politici, upravljanju državom, zakonodavstvu i vladavini pravde i jednakosti pred zakonom, je po mnogo čemu, kao i većini hrvatskih građana „odzvonilo“! Anto Kovačević je u jednoj nedavnoj dokumentarnoj TV emisiji indirektno to i dao naslutiti, a njemu se nikako ne može osporiti da je domoljub u najplemenitijem smislu te riječi, kada je na pitanje:„Što mislite o današnjoj Hrvatskoj državi“, odgovorio da je dobro što imamo hrvatsku država, ali nije dobro što ona nije onakva kakvu su je zamišljali oni koji su se zalagali i borili za nju!.

Jer prvo čemu je „odzvonilo“ od ’90-ih do danas, su poštenje i moral, koji su zamijenjeni paradigmama „tko je jamio, jamio je!“, i „sve što nije doslovno zabranjeno, dopušteno je!“, pa su stručan, pošten i predan rad zamijenjeni sa uhljebništvom, podobnošću, pljačkom i zlorabom funkcija, a nemoralnost proglašena, naravno ne javno i službeno, nego posredno i dobro prikriveno, poželjnim obrascem ponašanja. Brojne činjenice to potvrđuju i tijekom domovinskog rata, i nakon toga. Poznate su činjenice da oružje za branitelje Vukovara, koje je krenulo iz Zagreba često do njih nije stizalo, da je novac namijenjen obrani od agresora, o čemu je zastupnik Bulj često govorio u Saboru, završilo kod „uspješnog“ domaćeg poduzetnika Emila Tedeschija, da je šofer Luka preko noći, dok su dečki ginuli po hrvatskim bojišnicama, postao jedan od prvih hrvatskih tajkuna, i poznato je da je Kutle pokrao i upropastio sve čega se ‘dotakao’, i da su tvornice doslovno „očišćene“ od ljudi koji su znali i htjeli raditi, te su oni zamijenjeni kadrom odanim i poslušnim stranačkim vodstvima, te koji su postupno ali uporno vršili zadanu funkcije dokazivanja da su proizvodnje nerentabilne, pa ih valja u induciranim stečajnim postupcima likvidirati.

Nestali su ili su temeljito devastirani Šavrić, Jedinstvo, Prvomajska, Ventilator, Dalmatinka, Bagat, TLOS, Končar, TEP, Brodarski Institut, Imunološki Zavod, TEŽ, TLOS, i još puno drugih privrednih proizvodnih subjekata, gotovo isključivo radi toga što je politika nestručno, nepošteno i pljačkaško orijentirano, svu do tada stvorenu imovinu, proglasila „nerentabilnom“, koja se može „spasiti“ samo expresnom i pljačkaškom privatizacijom. I time je praktično „odzvonilo“ gotovo cijelom hrvatskom proizvodnom gospodarstvu, i naravno svima zaposlenicima u njima.

„Odzvonilo“ je zatim hrvatskom snu o „hrvatskoj lisnici, u hrvatskom džepu”, jer je izvršena ubrzana privatizacija hrvatskih banaka, hrvatskih telekomunikacija, i praktično svih značajnijih medijskih tiskovina, pa je sve to postalo vlasništvo stranih korporacija i tvrtki, mada hrvatska vlast sve do danas uporno laže građane, da su Erste, Raiffeisen, PBZ, ZGB i ostale banke „hrvatske banke“, jer posluju u Hrvatskoj, dok je činjenica da hrvatska država nema nikakve ingerencije u svezi poslovanja tih banaka, te poslijedično ni hrvatski novac nije u hrvatskoj lisnici, već se zarada tih banaka transferira u njihove matične zemlje, što hrvatska vlast sluganski podržava, pa time praktično strancima dopušta vođenje gospodarske i ine politike zemlje, putem financijskih transfera u one sektore koje hrvatsko gospodarstvo pretvaraju u turistički sektor, uz rapidno urušavanje svakog iole značajnijeg proizvodnog gospodarstva u Hrvatskoj.

„Odzvonilo“ je i hrvatskoj samostalnosti u bilo kome bitnijem segmentu državničke samostalnosti, jer hrvatski politički vlastodršci i hrvatski Sabor praktično donose samo odluke diktirane iz političko-gospodarstevnih sfera izvan Hrvatske, uglavnom iz EU i zapadnije od njega. „Odzvonilo“ je tome da Hrvatska donese bilo kakovu vanjskopolitičku ili unutarnje političku odluku bez suglasnosti ‘moćnika’ izvan Hrvatske.

„Odzvonilo“ je mogućnosti svakoj zaštiti hrvatskih interesa, ako EU ‘gospodari’ to smatraju ometanjem ostvarivanjem postojećih profita stranih subjekata na tržištu tobože neovisne Hrvatske države. Time se zapravo utječe na ometanje razvoja hrvatskog proizvodnog gospodarstva, a u najvećoj mjeri hrvatske poljoprivredne proizvodnje. Hrvatskoj je izričito zabranjeno donositi bilo kakve odluke, propise ili zakone, kojim bi se utjecalo na smanjenje profita inozemnih kompanija i tvrtki na hrvatskom tržištu ili tržištima van Hrvatske.

„Odzvonilo“ je istinitoj i transparentnoj informiranju građana, budući da su gotovo svi tiskani, audio i video mediji u funkciji netransparente i lažne (dez)informacije građana. Ovo je uzrokom da se često građani pitaju žive li u istoj zemlji kao vlast, političari i mediji, koji ih tobože „informiraju“ o stanju u inozemstvu, zemlji i društvu. Predsjednik Vlade se hvali svojim i vladinim „postignućima“, dok je Hrvatska istovremeno na dnu liste EU zemalja po svim pokazateljima uspješnosti, ali je na vrhu popisa zemalja EU po raširenosti korupcije, i iseljavanju iz zemlje. Poljoprivredni poticaji i poticaji financirani iz EU fondova, su toliko netransparentno dijeljeni da je čak iz EU Komisije stiglo upozorenje na to, a u nas je opće poznato da su poticaje dobivali osobe koje se uopće nisu bavile onim za što su dobivali poticaje.

Predsjednik Vlade ‘slavodobitno’ govori o novom masovnom zapošljavanju u nas, dok istovremeno godišnje najmanje 50 000 ljudi napušta Hrvatsku. Predsjednik Vlade i ministar financija se ‘slavodobitno’ hvale sa mjerama za povećanje standarda hrvatskih građana, dok u isto vrijeme nije nikada bilo tolikog jaza između malog broja bogatih i veoma bogatih i onih na rubu siromaštva, čak i po procjenama nekih relevantnih institucija iz EU.

„Odzvonilo“ je jednakosti pred zakonom za sve građane, jer svaki dan svjedočimo tome da tome nije tako. Kutli su sve sudske optužbe otišle u ‘zastaru’, Sanaderu i Vidoševiću se priprema isti scenarij, Ivici Todoriću će se vjerojatno morati platiti za pretrpljene ‘duševne boli’, a Merzelica i Josipa Pimac će vjerojatno biti oslobođene radi ‘nedostatka dokaza’. A za slične, ali puno manja nezakonita djela ‘običnom’ Hrvatu se presude uvijek donose ekspresnom brzinom.

Predstečajne nagodbe su smišljene da ‘krupne ribe’ ne moraju platiti ni krivično ni materijalno, za nezakonita poslovanja, ali do takve ‘nagodbe’ ni slučajno nije mogao doći neki mali obrtnik, ili mali d.o.o., oni bi se stečajno ‘likvidirali’ po kratkom postupku.

„Odzvonilo“ je i demokraciji, jer upravljati zemljom uz dobivenih 17% glasova glasača sa pravom glasa, je farsa a ne demokracija. Falsificirati i onemogućavati referendumska izjašnjavanja je također dobar pokazatelj onoga što se tobože naziva „demokracijom“, a ustvari je sve drugo samo ne to. Političari su pojam demokracije, toliko izvrgli ruglu, da se ‘kupovina ruku’ u Saboru, imenovanje na ministarske funkcije osoba sa karakternim osobinama, blago rečeno, sklonim korupciji, i poznate katastrofalno loše sudske odluke, smatraju demokratski ‘postignućima’.

Uostalom svatko tko je bar jednom pogledao prijenose sa sjednica Vlade, ili donošenja odluka u Saboru, mora priznati da to više liči na skup „vrtnih patuljaka“, nego na skup ljudi koji o nečemu demokratski odlučuju. Čak je javno rečeno, da zastupnici u Saboru ne smiju glasovati prema svojoj pameti i savjesti, već isključivo prema uputama stranačkog vodstva. To je čisto izrugivanje onome što prava demokacija jeste, ali kako je rečeno ranije, demokraciji je u nas već davno „odzvonilo“, jer vladajuća politika svaku pojavu istinskih demokratskih težnji proglašava populizmom, dok u isto vrijeme populističko-demagoški „trubi“ o demokratskim ‘postignućima’ u Hrvatskoj. Sve manji broj građana koji izlaze na izbore, jasno pokazuje što građani misle o toj „demokraciji“. A oni koji izlaze na izbore uvijek podržavajući ‘unipol ili duopol’ kojiihveć 30 godina laže i vara, smatraju da je sve dobro i demokratsko-dok vas NE TUKU!

Konačno “odzvonilo“ je svemu što se podrazumijevalo nekada pod pojmovima moral, i moralno ponašanje, te transparanetnost u stjcanju imovine, budući da je danas ‘glupo’ i gotovo „nemoralno“ biti moralan! Jer nemoralnim i populističkim se smatra postavljati pitanja o nemoralnim postupcima vlastodržaca i od njih podržavanih „poduzetnika“ i „džepara“ iz državnog poračuna. Tako je naprimjer „nemoralno“ i indirektno gotovo zabranjeno svim „institucijama države“ i medijima istraživati i javno propitivati porijeklo imovine najvećih hrvatskih tajkuna/bogataša kao što su naprimjer Tedeschi, Čermak, Luka Rajić, Dalić, Jakovčić, Čačić, Lovro Kuščević, Hanžeković(pokojni), grupa Borg, Mudrinić, Vlahović, Andabak, Cuccurin, Zec, V.Župan, G.Eltz, I.Pivac, M.Grbešić, Ergović, Leko, A.Hrkač, B.Prka, i onih ostalih desetaka tisuća hrvatskih ratnih profitera i bogatuna, koji su nepoznati javnosti jer su ostali ‘ispod radara’ hrvatskih institucija poput porezne uprave, inspekcija, DORH-a i pravosuđa.

I upravo radi svega napred rečenog, kako je to lijepo rekao Zvonko Bušić prije nego se ubio, „…stanje u zemlji je takvo da se rasprodaju državni i narodni interesi, Hrvatska se trga kao prosjačka kabanica, i mediokriteti se nadmudruju i povode za kojekakvim domaćim i međunarodnm vjetrovima. Užasno sam nezadovoljan,…“, došlo je do toga da je „odzvonilo“ svemu što je moralno, pošteno, domoljubno, zakonito, vrijedno i stručno, u korist nemorala, nepoštenja, nedomoljublja, uhljeba, nejednakosti pred zakonom, i nemogućnosti da se vrijednim, stručnim i poštenim radom može ovdje pristojno živjeti, pa ono najvrijednije i najbolje što Hrvatska ima bježi iz nje, a ostaje „elita“ izrasla na negativnostima i na zatiranju svega vrijednog u Hrvatskoj. Pretvarajući Hrvatsku u zemlju sluga loših gospodara, sobarica i konobara.

Laslo Torma, dipl.ing.el./Hrvatsko nebo