IZ STRANOG TISKA – Boško Jakšić: Svjatejši vladika, Dodik i kult srpskog mučeništva

Vrijeme:6 min, 37 sec

 

 

Uredničke napomene Hrvatskog neba

Hrvatsko nebo ne dijeli u svemu stajališta mnogih drugih glasila iz kojih prenosi pojedine tekstove, a ni članke koje prenosi u svakom pogledu i aspektu. Naš portal to čini s ciljem da proširi obzor, da osvijetli pojedine aktualne teme, da svoje čitatelje upozna s pristupima i pogledima – a ne zato što se glavni urednik s njima u svemu poistovjećuje. 

Tako i ovaj put. Procijenili smo naime nakon konzultacije s nama bliskim poznavateljima političkih zbivanja i kretanja da ovaj članak iz beogradske Politike zaslužuje da ga prenesemo na naš portal, i to bez prevođenja na hrvatski, da se bolje osjete i sve nijanse kojih tu ima.

Beogradski dnevnik Politika nije od jučer i nije poput velike većine drugih srbijanskih medija. On je sinonim za ozbiljnu srpsku politiku i žurnalistiku. Ono što nije zamislivo da bi se ikada moglo pročitati u Kuriru ili Informeru ili Novostima, to se ako ne svaki dan, a ono počesto može pročitati u Politici. U njoj je moguće pisati neusporedivo slobodnije, objektivnije i politički upućenije negoli u propagandnim glasilima Vučićeva ili kojeg drugog aktualnog režima.

U ovom članku imamo ono što na srpskoj odnosno srbijanskoj strani u pravilu izostaje: priznavanje makar nekih mitskih zaluđenosti, loših politika, krivdi i zločina s vlastite strane. Istina, ovdje je to izostale u pogledu zlih politika i zločina učinjenih prema Hrvatima. To trenutno nije na dnevnom redu. No raskrinkavanje ponašanja i profane, političke uloge Srpske pravoslavne Crkve zaslužuje da s njime bude upoznata i čitateljstvo u BiH i ono u Hrvatskoj i po svijetu gdje  prate portal Hrvatsko nebo.

Uostalom, autor toga članka, Boško Jakšić, nije bilo tko. On je desetljećima u novinarstvu, u Politici, i obavljao je takve i toliko važne dopisničke poslove na raznih dijelova svijeta o kakvima Hrvati u bivšoj, a ni u sadašnjim državama, osim možda poneke rijetke iznimke, nisu mogli niti mogu sanjati. O tom govori ova sažeta natuknica o njemu:

http://www.politika.rs/sr/autor/322/Bosko-Jaksic

Kod Jakšića je vidljivo da je čovjek koji ima svoje „ja“, i hrabrost iznijeti i obrazložiti svoje mišljenje. To treba cijeniti! Bez obzira na to što se pritom ne treba poistovjetiti s njegovim polazištima, ciljevima ili zaleđima. Drukčije je naime kada Srpskoj pravoslavnoj Crkvi račun ispostavi takav autor negoli kada to čine, bez omalovažavanja ikoga, desetci drugih koji se nalaze čvrsto na hrvatskoj ili na bošnjačkoj ili, sada, na crnogorskoj strani.

Daran Bašić, glavni urednik Hrvatskog neba

 

Svjatejši vladika, Dodik i kult srpskog mučeništva

http://www.politika.rs/sr/clanak/461764/Pogledi/Svjatejsi-vladika-Dodik-i-kult-srpskog-mucenistva

 

Njegova svetost doživljava Republiku Srpsku kao „novi Pijemont” i svojim panegiricima neprestano podstiče Milorada Dodika da ne odustane od namere da razruši dejtonsku Bosnu

Učestala okupljanja srpske trojke – lidera Srbije, Republike Srpske i patrijarha – otvaraju pitanje koliko je crkva politički projekat i koliko „svetosavski nacionalizam” kreira odnose u regionu.

Koristeći Kosovo kao paradigmu svojih svetonazora, SPC je danas, krijući se iza božje blagodeti, važan akter odnosa sekularne Srbije sa sekularnim susedima, dok kolekcija velikosrpskih izjava patrijarha Irineja odiše dubinskim crkvenom nacionalizmom koji svojim pripadnicima ne nudi veru, moral, vrednosti i vrline, već produbljuje omraze.

Nastavljajući tradiciju patrijarha Pavla, koji je blagosiljao Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana, patrijarh Irinej izvorište svih zala vidi u muslimanima i katolicima, dok opasno kod Srba raspiruje kult mučeništva. Stalno podseća na stradanja koja su nadmašila stradanja jermenskog i jevrejskog naroda.

Viktimizacija vlastitog naroda bez spremnosti da se preuzme odgovornost za zločine devedesetih. Svjatejši vladika nikada ni reči o stotinu ubijenih imama i 614 džamija porušenih tokom rata.

Irinej je odnos prema muslimanima jasno definisao maja 2014, kad je pred okupljenim pravoslavcima u Novom Pazaru izjavio: „Da ne ulazimo u to zašto su, i kako su, postali to što jesu. Sigurno ne od vrućih kolača. Samo njihovi preci znaju šta ih je uslovljavalo da promene veru. Svi su oni potomci Savini.”

Duhovnik koji je hašku presudu generalu Mladiću propratio rečima da „silni svetski moćnici rade đavolska dela, a mi trpimo posledice”, priziva duhove prošlosti i generiše sukobe koji staju na put normalizaciji odnosa u verski preosetljivom regionu.

Irinej Gavrilović, 45. patrijarh SPC, i ne pokušava da prikrije koliko mu je bliska ideja „Svi Srbi u jednoj državi”, ista ona koja je bila varnica ratova od kojih se Srbija najsporije oporavlja. „Gde god žive Srbi – to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mestima.”

Moli se patrijarh prošlog oktobra u poslanici povodom osam vekova autokefalnosti SPC da Svetosavski zavet „osposobi srpski narod da očuva svoju svetu i zavetnu pokrajinu Kosovo i Metohiju, svoju milu Boku i ponosnu Crnu Goru, kao i sve one druge krajeve i zemlje nad kojima su se nadvile ruke silnika ovoga sveta sa ciljem da ih nasilno i nepravedno otmu”.

Arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski ne prestaje da se bavi politikom koja ne obećava ništa dobro, pre svega Srbiji. Vučić ga ne sprečava otkako su (finansijski) sanirane kritike koje je Irinej imao prema kosovskoj politici predsednika. „Svetosavska Srpska pravoslavna crkva je stub opstanka Srba gde god živeli”, ohrabruje Vučić patrijarha.

Mimo Crne Gore, patrijarh je posebno aktivan kad je u pitanju Bosna, društvo koje se u proteklih četvrt veka nije gotovo uopšte odmaklo od ratnog nasleđa i politika koje su, uz obilatu pomoć religija, dovele do sukoba u kojem je SPC crkvene i narodne interese vezala za političku opciju koja je završila u Hagu.

Nedavna zajednička molitva mostarskog muftije Salema efendije Dedovića i episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog Dimitrija na mestima masovnih zločina nad Bošnjacima i Srbima u istočnoj Hercegovini 1941. više je izuzetak nego pravilo.

Njegova svetost doživljava Republiku Srpsku kao „novi Pijemont” i svojim panegiricima neprestano podstiče Milorada Dodika da ne odustane od namere da razruši dejtonsku Bosnu. „Ako može Kosovo da se odvoji od Srbije, zašto se RS ne bi odvojila od Federacije BiH i pripojila Srbiji?”, upitao se svojevremeno u intervjuu za „Nedeljnik”.

Entitet je, po Irinejevom tumačenju, utemeljen na „istini Božjoj, na pravdi Božjoj”. To što je RS ljudska, a ne božja tvorevina, ne sprečava patrijarha da direktno brani samo jednu političku opciju u Banjaluci: „Braći iz Republike Srpske kažem – čuvajte Republiku Srpsku i onog koji danas vodi narod Srpske, to je jedini način da srpstvo opstane”, poručio je pre tri godine misleći na Dodika, koga je na otvaranju Andrićgrada u Višegradu 2014. nazvao predsednikom „najnovije srpske države”.

„Republika Srpska je postavljena na krvi svetih mučenika, na kostima svetih mučenika, a sve što je postavljeno na pravdi, na istini, na krvi za pravdom i za ime božije, to je večno i neprolazno”, izjavio je u Banjaluci prilikom proslave Dana Republike Srpske 9. januara 2016.

Početkom ove godine, posle sastanka s Dodikom, Bošnjake je uvredljivo nazvao „Turcima”, a za Božić je izjavio da „ne postoje granice za Srbiju i Republiku Srpsku, kao i da one i ne smeju i ne treba da postoje, jer je reč o jednom narodu, koji govori jedan jezik i sve što ima od vrednosti, to mu je zajedničko”.

Politizovani nacionalizam konstantno izaziva zabrinutost i ogorčenje muslimana u BiH i regiji. „Prošla su vremena ovakve vrste poruka, koje su vrlo čitljive i koje seju zebnju i pozivaju na nepoštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine”, odgovorio je reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein efendija Kavazović. „Potreba za verskim jedinstvom pripadnika SPC ne može da podrazumeva jedan državno-politički prostor.”

Patrijarh i Dodik misle drukčije. Vučić propušta da se energično ogradi od ideja velikosrpstva, koje, kao i njihovi pandani na drugim stranama, razaraju društveno biće Bosne.

Kada bi se verske zajednice u BiH suprotstavile nacionalističkim politikama svojih lidera, možda bi se i otvorila neka nada za normalizaciju i suživot u Bosni. Posle svega citiranog i neslavne uloge SPC, sumnjam u takav razvoj situacije i najavu zajedničke molitve pape Franje i patrijarha Irineja u Jasenovcu i Srebrenici. Ovakva SPC na takve korake nije spremna.

 

Boško Jakšić/Politika/http://www.politika.rs/sr/Hrvatsko nebo

Odgovori