KAKO SU RUŠILI TUĐMANA Zdravko Gavran: U Tuđmanovu znaku (I. nastavak)

Uvodne napomene glavnog urednika Hrvatskog neba

U srpnju 1992. objavljena je knjiga Zdravka Gavrana – publicista, člana prvog ešalona HDZ-a i tadašnjeg savjetnika predsjednika Republike – „Kako su rušili Tuđmana“. Ukoričena je i ujedno feljtonizirana u cijelosti u dvama dnevnim novinama, Večernjem listu i Slobodnoj Dalmaciji – sve to uz znanje, suglasnost i potporu dr. Franje Tuđmana. 

U ovoj godini 2020. nastavlja se intenzivno proces detuđmanizacije započet sa Stipom Mesićem i Ivicom Račanom, a nastavljen s Ivom Sanaderom i ostalima takvima. Sada novu fazu detuđmanizacije HDZ-a i Hrvatske predvodi Andrej Plenković. No taj se proces ne prikazuje tako, ne priznaje se kao takav, nego se tvrdi da bi Tuđman postupao isto tako kao što postupa Plenković da je i danas predsjednik države, vlade ili HDZ-a. 

Poradi pružanja uvida u razumijevanje izvornoga tuđmanizma, tadašnjih okolnosti i politike koju je Tuđman vodio, uredništvo Hrvatskog neba zamolilo je autora knjige „Kako su rušili Tuđmana“ za dopuštenje da prenese u cijelosti – u nastavcima – tekst njegove knjige napisane i objavljene 1992. On je na to pristao i dostavio nam u Wordu izvornu verziju, u kojoj je proveo samo minimalne korekcije. Na nekoliko mjesta ispravio je poneku tiskarsku pogrješku i poneku sitniju materijalnu netočnost koju je poslije tiskanja knjige uočio te na dva-tri mjesto ponešto preciznije formulirao. Za kratice koje bi današnjem čitatelju mogle biti nepoznate unio je pune nazive u uglatim zagradama. Sadržajno ništa nije mijenjano, nego je zadržano sve iz izvornog izdanja, pa tako i oprema (međunaslovi) kakvu je tadašnji urednik, Zvonimir Lisinski unio.

Fotografije uz tekst isto nisu dio knjige, no su izbor glavnog urednika portala.

Daran Bašić

Glavni urednik Hrvatskog neba

Zdravko Gavran: Kako su rušili Tuđmana. Domovina TT, Zagreb, 1992. 119. stranica.

 1. PROLOG

U Tuđmanovu znaku

Kad je riječ o političkim procesima koji su unatrag tri godine doveli do uspostave i punog međunarodnog priznanja hrvatske države, tada u prvom redu treba voditi računa o političkim snagama koje su postojale na hrvatskoj pozornici, te o pojedincima koji su na sve što se događalo imali presudan utjecaj. Među njima će ime dr. Franje Tuđmana, utemeljitelja i vođe Hrvatske demokratske zajednice te predsjednika Hrvatske u razdoblju njezina državnog ustanovljenja i međunarodnog priznanja, bez ikakve sumnje biti ono ime kojim će biti označeno i po kojem će naraštaji do konca svijeta pamtiti ovo razdoblje hrvatske povijesti.

Stoga je razumljivo i to da su se svi politički čimbenici, kako u Hrvatskoj i na teritoriju raspadajuće Jugoslavije, a isto tako i širom svijeta, od Washingtona do Moskve, i od Bonna do New Yorka i Pekinga, u razdoblju 1989.-1992. morali prema pojavi dr. Tuđmana nekako odnositi. Hrvatski povjesničar, general pa robijaš zbog hrvatstva u Titovoj Jugoslaviji, postao je za jedne kamen zaglavni, a za druge kamen spoticanja u stvaranju demokratske Hrvatske, ovisno o tome kako je tko tu buduću Hrvatsku zamišljao. Mnogi bi bili sretni da Tuđmana nije bilo, mnogi su se dugo nadali da će ga eliminirati iz političke igre, pokušavajući njemu i nacionalnom pokretu kojem je došao na čelo na različite načine oduzeti legitimitet, legalitet i bilo kakvu vjerodostojnost.

U odnosu prema imenu i pojavi dr. Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice, kojoj je on od početka bio na čelu, i za čije je utemeljenje najzaslužniji, prelamao se je u javnosti cijeli spektar političkih pogleda, strujanja i interesa. Prema njemu svatko je, volens-nolens, zauzeo određeno stajalište – od vodećih generala Jugoslavenske armije do vodećih stranaka, političkih čimbenika i istaknutih pojedinaca u Hrvatskoj i drugim republikama tadašnjeg SFRJ.

Ako bi se htjele sve, inače vrlo raznorodne, političke snage odnosno političke struje i orijentacije u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji koje su bile za Hrvatsku “zainteresirane” pojednostavljeno razvrstati, onda bi se moglo zaključiti da su godine 1989., kada je nastao HDZ, uz Tuđmanovu (hadezeovsku) postojale još dvije značajne političke opcije u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji: federalističko-unitarističke i velikosrpske snage, te stranke „hrvatske opcije“. 

FEDERALISTIČKO-UNITARISTIČKE I VELIKOSRPSKE SNAGE

“Za sve vrijeme”, rekao je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u izvješću Saboru 28. prosinca 1991., “od uspostave demokratske vlasti u Hrvatskoj do donošenja Ustava Republike Hrvatske, a osobito od početka ove godine, neprestano nam je prijetila otvorena opasnost, pa i najveća pogibelj, od dogmatsko-komunističkih, jugo-unitarističkih i velikosrpsko-hegemonističkih snaga. One su djelovale odvojeno, ali su se i udruživale i sjedinjavale u protimbi svakoj hrvatskoj nacionalnoj i državotvornoj ideji, a pogotovu oživotvorenju državne suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.

Vodeći računa o odnosima snaga u bivšoj SFRJ, a imajući na umu međunarodne čimbenike, s obzirom na političke prilike u Europi i u svijetu, mi smo i prije i nakon proglašenja našega Ustava, razboritom politikom, nudili političko rješenje jugoslavenske državne krize. Nudili smo nacrt saveza suverenih država, hoteći izbjeći žrtve krvoprolića i ratnog razračunavanja.

Nasuprot našim prijedlozima, na brojnim sastancima u Predsjedništvu SFRJ, i na sastancima predsjednika republika (odnosno predsjednika predsjedništva republika), da se samo mirnim i demokratskim putem mogu postići pravedna i trajna rješenja, nama je – najprije zbog pokušaja restauracije komunizma, a zatim radi ostvarenja ciljeva velikosrpske imperijalističke politike – nametnut rat s razarajućim posljedicama kakve ne pamtimo ni iz drugog svjetskog rata” ([vidi ovdje i na svim daljnjima mjestima na kojima nije označen izvor Tuđmanovih izjava, nego je označen riječju isto: Dr. Franjo Tuđman: ZNA SE – HDZ u borbi za samostalnost Hrvatske, Zagreb, 1992.).

Komunističke vlasti u Hrvatskoj svoj su “odgovor” na sve agresivniju velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića našle u ideji “jugoslavenske sinteze”, iza koje je kao eksponent stajao onodobni šef Saveza komunista Hrvatske Stanko Stojčević, s cijelom lepezom kolega, od Ive Družića preko Celestina Sardelića do najliberalnijeg od njih, Drage Dimitrovića. Stojčević je u Beogradu imao moćnog zaštitnika Antu Markovića, odnosno golemi aparat jugo-režimskih snaga, koje su sve do pojave Slobodana Miloševića imale golemu političku i tvarnu moć. Tim je snagama glavna vrijednost bila Jugoslavija, a mislile su da će nju najbolje braniti i čuvati ako budu čuvale socijalizam, jednopartijski komunistički sustav, “bratstvo-jedinstvo”, pa i, makar formalne, republičke granice.

Sam Ante Marković bio je jugounitarist koji je htio Jugoslaviju očuvati čak i pod cijenu brisanja republičkih granica. Njegov je plan bio Jugoslaviju donekle demokratizirati, promičući pravo građana da, u prvom redu kao “Jugoslaveni”, odlučuju o “budućnosti zemlje”. Takvu orijentiranost htio je utvrditi time što će uz pomoć zapadnoga kapitala i puštajući drugim republikama i pokrajini Kosovo da i dalje žive dijelom na račun Hrvatske, kako ne bi bankrotirale, izvući “zemlju” iz dugogodišnje gospodarske krize. Njemu je, s jedne strane, lojalna bila i Partija i Armija, s druge strane imao je zapadnu, osobito američku, pa i njemačku potporu (Hans-Dietrich Genscher bio je kućni prijatelj Markovićeva ministra vanjskih poslova, po podrijetlu Hrvata, kao što je i Marković, Budimira Lončara). Marković s Miloševićem nije ulazio u sukobe, za prava saveznom politikom pljačkane Hrvatske nije se javno zauzimao, za Kosovo se nije brinuo, a s tadašnjim predstavnicima Slovenije, Bosne i Hercegovine i Makedonije uglavnom se dobro razumijevao.

S tim u svezi dr. Tuđman je, govoreći jednom prilikom o borbi Hrvatske za samostalnost, rekao: “Za svoju politiku nismo dugo vremena imali potpore niti u svim drugim republikama, niti u međunarodnim čimbenicima. (…) Mi nismo mogli računati na zaštitu i pomoć glavnih međunarodnih čimbenika, jer su oni svestrano podržavali reformski program Ante Markovića za održanje Jugoslavije. Za tu i takvu jugoslavensku politiku, a ne samo za memorandumsku velikosrpsku politiku, stvarna je i glavna opasnost bila hrvatska politika stvaranja samostalne i suverene Hrvatske” (iz Izvješća podnesenog Saboru 28. prosinca 1991., isto).

Jugoslavenski nacionalisti

U Hrvatskoj su na pozicijama takve politike, koja je bila izrazito antinacionalistička, osim kad je posrijedi bio jugoslavenski državotvorni nacionalizam, taj sljednik Orjune (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), bila i skupina osoba okupljenih u UJDI-ju (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu), čiji su protagonisti bili dr. Branko Horvat (kojega je ujdijevski orijentirani tjednik Danas svojedobno htio gotovo nasilu učiniti nobelovcem), dr. Žarko Puhovski i još nekolicina intelektualaca ljevičarske, praksisovske, unitarističke orijentacije. Oni su svoju “jugoslavensku inicijativu” htjeli proširiti po cijeloj Jugoslaviji, u čemu su imali samo djelomična i privremena uspjeha, a na osobite poteškoće naišli su u Beogradu, gdje je Milošević sve više učvršćivao svoju vlast, istodobno se, proklamiravši “pravo svih Srba da žive u jednoj državi”, obračunavajući s titoističkim ‘ustavobraniteljima’ (misli se na Ustav iz 1974.), avnojevcima i tzv. demokratskim jugoslavenima.

Sve jugoslavenski orijentirane snage, tj. snage za koje je kao država bila prihvatljiva, a to znači i željena, samo Jugoslavija, bile su potpuno isključive prema bilo kakvoj ideji suverenih nacionalnih država, osobito suverene ili čak samostalne hrvatske države (sintagmu “nezavisna hrvatska država” gotovo nitko nije se usuđivao javno niti izustiti). Iznova ustrojiti Jugoslaviju bio je cilj mnogih.

(Zanimljivo je da je godine 1989. dr. Slaven Letica, tada na sve strane hvaljen kao autor knjige Četvrta Jugoslavija u jednom od svojih nebrojenih napisa predlagao da se naziv države “SFRJ” što prije izmijeni u “SRJ” (Savezna Republika Jugoslavija). To se tada nije dogodilo, ali se dogodilo ove, 1992. godine, kada je Srbiju s adoptiranim pokrajinama Vojvodinom i Kosovom, udruženu sa Srbiji jedino preostalom Crnom Gorom, tako nazvao – Slobodan Milošević!)

Tri Jugo-opcije: Milošević – Kadijević – Marković 

No, među jugoslavenski usmjerenim snagama postojale su ipak velike razlike. Velikosrpsko-hegemonistička struja, odana Miloševiću, mislila je prijetećim, pučističkim mitinzima, poput onoga u Titogradu i Novom Sadu, slomiti tzv. “republičke etatizme” i tako faktično ujediniti i podložiti sve republike, a republičke vlasti dovesti u isključivu orbitu Beograda. Milošević je htio, u skladu s Memorandumom SANU, očuvati Jugoslaviju, vjerojatno bez Slovenije, prekrojiti unutarnje granice tako da stvori veliku Srbiju sa zapadnom granicom od Virovitice do Karlobaga, a s južnom na Gevgeliji. Zagreb bi tada mogao “birati” hoće li dragovoljno, u skladu s “pravom naroda na samoodređenje do odcjepljenja”, ostati u tako uređenoj “Jugoslaviji” ili pak tako okljaštrenu Hrvatsku “separisati” od “Jugoslavije”.

Druga struja, jugo-komunistička, bliska generalima i admiralima, napose Kadijeviću, Brovetu i dijelu KOS-a [Kontraobavještajna služba JNA], vršila je političke, obavještajne i druge pritiske i igre, držeći da će tako “odvratiti” dezintegracijske snage od daljnjeg labavljenja federacije. Ta je struja, kao što se poslije i pokazalo, imala cijelo vrijeme u rukavu adut “vojne intervencije”, za kojim je više puta htjela posegnuti kao za krajnjim sredstvom, ali su ju međunarodne prilike (dokinuće komunističkih sustava u istočnoeuropskim zemljama, napose demokratski procesi u Sovjetskom Savezu te pad Ceausescua u Rumunjskoj koncem 1989., odnosno “Pustinjska oluja” protiv Iraka početkom 1991.) od toga najviše odvraćale. Ta je struja svoj politički izraz poslije našla u formiranju Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju (SK-PJ).

Treća, integralno jugoslavenska, struja bila je “demokratsko-reformistička”, a svoj je politički izraz tražila u Savezu reformskih snaga Ante Markovića. Takvu koncepciju zastupali su svi oni političari, intelektualci i državni službenici koji su shvatili da se Jugoslavija, s obzirom na jake dezintegracijske naboje i jačanje nacionalne svijesti kod svih naroda, može održati jedino ako se sačuva mir, te ako se povedu razgovori i pregovori u kojima bi svatko ponešto dobio, a od nečega odustao. Njihov cilj bila je nova nagodba jugoslavenskih naroda, u prvom redu nova hrvatsko-srpska nagodba pod kapom “društvenih reformi”, “demokratizacije”, “ljudskih prava” i “tržišne privrede”. Stoga su te snage nastojale potisnuti nacionalne i nacionalističke tendencije, podsmjehujući se nacionalnim svetinjama, veličajući nadnacionalni kozmopolitizam, “ekumenizam”, i promičući u medijima ideju “slobodnih i ravnopravnih pojedinaca”, “ljudskih prava i sloboda”, a osobito nudeći svijetle gospodarske perspektive i očekujući da će rješavanjem pitanja standarda i socijalnih problema radnika postići to da se ljudi ne okreću naciji, nego materijalnom napretku i potrošačkom mentalitetu, što bi omogućila reformirana i “demokratizirana” Jugoslavija.

Svim otvoreno jugoslavenski orijentiranim snagama Tuđman je, postavši čelnikom hrvatskog nacionalnog pokreta, bio trn u oku. Njegov politički program, u kojem se tako odlučno zastupao hrvatski nacionalni interes, rušio je antihrvatske izmišljotine i mitove, kako u domovini, tako i u svijetu, posebno srpske notorne laži o “milijun Srba pobijenih u Jasenovcu”, i uopće tešku optužbu o tobožnjoj genocidnosti hrvatskoga naroda. Tuđmanov program sve je više okupljao, izmirivao i mobilizirao hrvatski narod u domovini i širom svijeta, te je stoga bio rak-rana na biću jugoslavenske ideje, jer je ta ideja mogla živjeti samo u obrnutom odnosu: kao parazit ili kao udav na tijelu hrvatstva.

Puna usta “demokracije” – prazno srce Kroacije

I represivno očuvanje Jugoslavije vodilo bi u konačnici svome “demokratskom obratu”, tj. nakon što bi silom bila održana “jedinstvena Jugoslavija”, vjerojatno bi, pod zapadnim pritiscima, s vremenom došlo do “demokratizacije”. To je zacijelo bio razlog da je Marković ostajao na premijerskom mjestu sve dotle dok je bilo ikakvih izgleda da se slomi hrvatski otpor i pokori Hrvatska; nadajući se da će u konačnici maknuti i Miloševića te dovesti “mekšu” vojnu garnituru u vrh JNA, a što bi mu omogućilo, uz strane zajmove, da provede političke i gospodarske reforme, ublaži nezadovoljstvo “naroda”, nametne anacionalne koncepte budućnosti i time Jugoslaviju sačuva za vječnost.

Stoga je razumljivo da je u redovima hrvatskih nacionalnih snaga, u prvom redu u HDZ-u, vladala gotovo veća (dugoročna) bojazan od onih koji su inzistirali na pukoj nadnacionalnoj “demokraciji”, koji su “punim ustima demokracije” prikrivali srce prazno Kroacije, a puno Jugoslavije, nego od represivnih snaga. Pogotovu kad se uzme u obzir činjenica tko je sve najednom počeo propagirati “demokraciju”. Vjerovalo se naime da cijeli narod nikakva sila više ne može pokoriti, te da glavna pogibelj dolazi od onih mudrijih, koji bi Jugoslaviju htjeli obnoviti političkim putem, a takvih je i u Hrvatskoj bilo vrlo mnogo, premda su najčešće navlačili simpatične krinke, da ih se teže raspozna. Nacionalne snage stoga su u pravilu otklanjale vjeru u sva nastojanja da se pokuša stvoriti koalicija s tzv. demokratskim snagama u Srbiji, a protiv vladajućih komunista kojima je na čelu bio Milošević.

Da se treća Jugoslavija doista skrivala iz anacionalno shvaćene “demokracije”, može se potkrijepiti citatima brojnih izjava, poput ove koju je jedan od najdemokratskijih Srba dao ujesen 1989.: “Ja verujem da će se u budućnosti Jugoslavija ponovo ujediniti, i to kroz jednu demokratsku stranku. Ali – prethodno mora da se raspadne ova današnja Jugoslavija, koja nije demokratski utemeljena. (Mirko Kovač, u interviewu omladinskom listu Iskra, Split/Zagreb, 16. listopada 1989.)“

S tim u svezi povjesničar Tuđman iznio je jednom prilikom sljedeću poučnu paralelu: “Pošto je došlo do hrvatsko-srpskog sporazuma, odnosno stvaranja Banovine Hrvatske, demokratska srpska opozicija, koja je dotad surađivala s hrvatskim nacionalnim pokretom, kaže knezu Pavlu: Zašto ste dali toliku autonomiju Hrvatima i toliki teritorij Banovini Hrvatskoj? Mi im nikad ne bismo toliko dali. (vidi Tuđmanov interview Startu od 13. travnja 1991.)“

Stoga ništa dobro Tuđman nije očekivao za Hrvatsku od srpskih demokrata, niti se htio zavaravati mišlju širenom među intelektualnim krugovima po Hrvatskoj: da Hrvatska svoje nade treba polagati u jačanje demokracije u Srbiji, koje bi dovelo do rušenja Slobodana Miloševića. Tuđman je više puta znao reći da su “i karađorđevićevci i obrenovićevci, i srpski radikali i srpski demokrati, ma koliko se među sobom ‘klali’, uvijek bili i ostali ujedinjeni u jednoj, velikosrpskoj ideji”.

Nezaobilazni Šuvar

Među državotvorno-jugoslavenski orijentiranima bio je i dr. Stipe Šuvar, tadašnji član te predsjednik Predsjedništva CK SKJ [Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije]. No, za razliku od ujdijevske orijentacije, koja je naginjala spoju “demokratizacije” i jugoslavenstva, pa i uz cijenu brisanja ili zanemarivanja republičkih granica, Šuvar nije imao sluha za demokraciju, pogotovu ne za nacionalnu slobodu i suverenost, niti je bio za uvedbu višestranačkog političkog sustava. Bio je uvjereni Jugoslaven, premda doduše nije popuštao ni pod pritiscima da se ukinu, relativiziraju ili izmijene republičke granice (što bi bilo u prvom redu na štetu Hrvatske, s obzirom na kninski nacionalizam koji se već tada sve otvorenije podjarivao iz Beograda). Bio je komunist titoističko-avnojskoga kova, jer je u takvoj politici vjerojatno vidio jedini način očuvanja i općega i privatnoga “statusa quo”, a kao obrazovan čovjek vodio je brojne bojeve “protiv nacionalizma” i strašio nacije njima samima, tvrdeći da će “nacionalisti”, ako im se to dopusti, izazvati sukobe i krvoprolića te razbiti Jugoslaviju.

“U Jugoslaviji imaju šanse samo one političke partije koje će biti integrativne i zadržati ono što je naše revolucionarno nasljeđe. (…) Ako sadašnji Savez komunist ne bude sposoban za integrativnu ulogu, on će se raspasti. Ali, mi ćemo se onda boriti za novi SK, a Socijalistički savez će u svakom slučaju ostati”, ocjenjivao je Šuvar, potpuno pogrešno, “lijeve” perspektive koncem 1989. (“Politička borba vodit će se na socijalnom planu”, Komunist, 29. prosinca 1989.).

Kao takav, Šuvar je uživao veliko povjerenje u redovima tzv. Jugoslavenske narodne armije, osobito u očima generala Veljka Kadijevića, koji je čvrsto držao kormilo vojne sile u svojim rukama. I Šuvar i Kadijević popuštali su Miloševiću i činili ustupke kada ne bi bilo druge, valjda radi “mira u kući”. Poznato je da je za jednu sjednicu CK SKJ Šuvar bio najavio da će “popu [tj. Miloševiću] reći pop, a bobu bob”, ali to ipak nije učinio, navodno pod pritiskom Kadijevića. Na početku kninske pobune Šuvar je opozvan kao predstavnik Hrvatske u Predsjedništvu SFRJ na izvanrednoj sjednici Sabora 24. kolovoza 1990., a na njegovo mjesto došao je Stipe Mesić. No Šuvar se definitivno “proslavio” kada je objavio feljton pod naslovom “Hrvatska kao božja država anno Domini 1991.”, u kojem, držeći se svojih starih, jedino njemu i sličnima omiljenih “tema”, piše da u Tuđmanovoj Hrvatskoj vladaju – hrvatski “nacionalizam” i posvemašnji “klerikalizam” (Borba, 28. studenoga – 4. prosinca 1991.). Bilo je to onih dana kada je Hrvatska bila suočena s gotovo totalnom agresijom JA [Jugoslavenska armija] i Srbije, i kad su neki pomišljali da se neće uspjeti obraniti.

General Kadijević sve je učinio da očuva Jugoslaviju, svim raspoloživim sredstvima, ali je “uspio” samo to da je zagazio u krvavi boj protiv hrvatskog naroda, dokraja posrbio “svoju” Jugoslavensku armiju te otišao u doživotni zločinački nemir praćen bijesnim i prezirnim pogledima onih koji su sve dotad iza njegovih leđa iščekivali da Armija spriječi raspad Jugoslavije, pokori “secesionističke” republike i omogući prekrajanje “unutrašnjih” granica u smislu stvaranja velike Srbije.

Zdravko Gavran/Kako su rušili Tuđmana/Hrvatsko nebo