Michael Martens: Bijela vesta, crna košulja. Frankfurter Sonntagszeitung, 19. srpnja 2020. (U prijevodu na hrvatski)

Tko je Thompson, hrvatski glazbenik koji je Manuelu Neueru priredio neugodnosti? Mi smo se susreli s njime.

List Bild nije baš poznat po blagim tonovima, a tom je glasu ostao vjeran i ovaj tjedan. „Ovdje Neuer pjeva pjesmu jednog desničarskog kontroverznog benda“, stajalo je iznad članka koji je objavljen u izdanju od ponedjeljka. Pored toga stajala je fotografija, a na internetu i video snimka koja je navodno nastala u jednom baru na plaži kod Dubrovnika i koja prikazuje vratara nacionalne reprezentacije u pokušaju da se pridruži pjevanju jedne pjesme, točnije pjesme „Lijepa li si“ hrvatskog pjevača Marka Perkovića. Time je za huškače i tužakala na internetu presuda zapravo već bila izrečena jer taj je pjevač, blago rečeno, sporan. U listu „Neue Zürcher Zeitung“ jednom je netko to formulirao izravnije: „Perković koji se na pozornici naziva Thompson je bard mržnje“.

U izvješćima o najpoznatijoj hrvatskoj rock zvijezdi takvih optužbi ima napretek. „On fašizam i ustaški režim koji je vladao u Hrvatskoj od 1941. do 1945. prikazuje bezazlenijima nego što oni jesu i veliča ih. U svojim pjesmama on koristi fašističke šifre, ismijava žrtve i glorificira hrvatske zločince, primjerice hrvatske generale iz jugoslavenskih ratova devedesetih koji su osuđeni na Haškom tribunalu.“ Čak i pjesma „Lijepa li si“ koja zvuči bezazleno politički je nabijena jer se u toj odi ljepoti Hrvatske ističu teritorijalne pretenzije prema susjednoj Bosni i Hercegovini. Stoga su Thompsonovi koncerti u inozemstvu često bili otkazivani nakon prosvjeda ili bi ih vlasti odmah zabranile, što je i ispravno.

Koliko je Thompson kontroverzan, a istodobno popularan na vlastitoj je koži iskusila i Angela Merkel. Naime, kada je u svibnju 2019. doputovala u Zagreb na predizborni skup EPP-a, hrvatski premijer Andrej Plenković pustio je pjesmu „Lijepa li si“. Dvorana se tresla, a kancelarka je, ništa ne sluteći, upala u ritmičko pljeskanje mase. U Bosni i u Srbiji, ali i kod liberalnih Hrvata slike kancelarke koja pleše u ritmu desničarskog roka naišle su na nerazumijevanje. Ured kancelarke kasnije je objasnio da Merkel nije znala kakve će se pjesme puštati na skupu i dodao da ona odbacuje svaki nacionalizam.

Mnogim Hrvatima Thompson je idol. On puni stadione. Na svjetskim turnejama, od Njemačke do Australije, Thompson puni dvorane gdje god živi hrvatska dijaspora. Obožavatelji ga smatraju ga domoljubom koji najbolje pogađa žicu mase kada pjeva o teškoj borbi Hrvatske za neovisnost. Kako to vidi on sam, strani novinari nisu mogli dokučiti jer Perković ne daje intervjue u strahu da bi mogao loše proći.

Za to što je za F.A.S. učinio iznimku i u svom rodnom selu Čavoglave pored Splita cijeli dan stajao na raspolaganju za sva pitanja, postoji prethodna priča koja je započela 16. srpnja 2018. u Zagrebu. Dan prije hrvatska nogometna reprezentacija u Moskvi postala je viceprvak svijeta i po povratku joj je u hrvatskom glavnom gradu priređen trijumfalan doček. Tada je među igračima bio i Thompson.

Naime, pjesma „Lijepa li si“ ujedno je i neslužbena himna hrvatske nacionalne reprezentacije. Igrači tekst te pjesme znaju napamet i upravo je bila njihova izričita želja da najveći trenutak u svojoj karijeri proslave na zagrebačkom trgu, s Thompsonom i njegovom pjesmom.

Tako je i bilo. No kako taj pjevač polarizira kao nitko drugi, to nije naišlo samo na odobravanje. „Već je dovoljno strašno to što je takva radikalno desničarska gnusoba od čovjeka i veličatelj fašizma Marko Perković umjetničkog imena Thompson na dočeku hrvatske nacionalne reprezentacije u Zagrebu stajao na pozornici s igračima i tako oduzeo nevinost jednoj proslavi koja je započela dostojanstvo i mirno. A još je strašnije to što je to u Hrvatskoj nije zasmetalo gotovo nikoga“, napisao sam tada kao svjedok i izvjestitelj ovog lista. Kasnije se ispostavilo da je druga rečenica bila pogrešna. Naime, mnoge Hrvate zapravo je smetao Thompsonov nastup, ali to je u euforičnom slavlju tog dana prošlo nezamijećeno.

Prva rečenica izazvala je reakcije. Dio dobro umreženih Hrvata u Njemačkoj bio je ljutit, pljuštali su zlobne, često mržnjom nabijeni komentari na koje je odgovor, jasno, izostao. Ipak, u toj se kakofoniji jedan komentator istaknuo. On je kritizirao „skup ideja pokreta Antifa“ u inkriminiranom tekstu, no za razliku od drugih Thompsonovih branitelja on se potrudio iznijeti objektivne argumente. U svojoj reakciji on je stalno koristio civilizirane tonove, što je na internetu, kao što je poznato, uistinu rijetko. „Vaš je članak, uz ispriku, naprosto zloban i s novinarskog aspekta jadan“, napisao je čitatelj i predložio: „Na Vašem mjestu ja bih s osobom koju tako teško optužujete, porazgovarao osobno ili bih je čak intervjuirao. Što mislite o tome? Onda biste imali dovoljno materijala za objektivnu kritiku.“

Na začuđujuće pitanje bi li Perković bio spreman dati intervju stranom novinaru, a pogotovo onomu koji ga je nazvao „radikalno desnom gnusobom od čovjeka“, autor reakcije odgovorio je otprilike da će pokušati s njime uspostaviti kontakt. I tako je nakon dobrih godinu dana dopisivanja u listopadu 2019. uistinu došlo do susreta na kojem su trebala vrijediti samo dva pravila. Prvo je bilo da se mogu postavljati sva moguća pitanja. A drugo je pravilo bilo da svaku rečenicu intervjua Thompson prije objave mora autorizirati. To je ujedno i najvažniji razlog zbog kojeg je intervju, vođen na hrvatskom jeziku, u autoriziranoj verziji objavljen sada, gotovo deset mjeseci od svog nastanka, nakon brojnih naknadnih preformulacija i dopuna.

Na početku moram reći da Marko Perković u osobnom ophođenju uopće nije gnusoba. Štoviše, vrlo je ljubazan, susretljiv, skroman, i time se ne uklapa u klišeje arogantne ili neotesane rock zvijezde. Razgovor se vodio u vrtu njegove obiteljske kuće u Čavoglavama, selu o kojem će još biti riječi. Perković, koji živi u Splitu, obnovio je tu kuću i u njoj boravi vikendima. Razgovarali smo prvo o njegovoj obitelji. O ocu, koji je kao gostujući radnik teško radio u Mönchengladbachu kako bi obitelji u dalmatinskom zaleđu omogućio bolji život.

O djetinjstvu u Jugoslaviji i antikomunističkim uvjerenjima njegove obitelji koja su se morala skrivati od vlasti. O ratu protiv Srba koji je izbio 1991., kada je on imao dvadeset i pet godina. Upravo iz tog rata, u kojem je on sudjelovao kao dragovoljac i koji je presudno utjecao na njegove poglede na život, potječe i njegov nadimak. „Na početku rata kada su nas napali srpski napadači mi dragovoljci naoružavali smo se na sve smo se moguće načine da se obranimo.

Jednom kada se dijelilo novo oružje, meni je bilo naređeno da automobilom prevezem izbjeglice u Split, na sigurno. Zbog toga nisam bio prisutan u trenutku kada su se dijelile nove puške“, prepričava Thompson. „Kada sam se vratio, ostala je samo još jedna puška Thompson, tada već zastarjela američka strojnica iz Drugog svjetskog rata. Budući da je teška i nezgodna za rukovanje nitko je nije htio. Zbog toga su me zadirkivali: Evo stiže Marko sa svojom puškom Thompson.“ I tako je dobio nadimak pod kojim se proslavio.

Mjesto Čavoglave bilo je 1991. dio teritorija oko kojeg su se vodile borbe. Srpska vojska, koja se nazivala „Jugoslavenskom narodnom armijom“ pokušala je probiti slabe hrvatske crte u Dalmaciji. Napad su izvele postrojbe pod zapovjedništvom Ratka Mladića, koji je kasnije premješten u Bosnu gdje je u genocidu u Srebrenici dao smaknuti 7000 ljudi. Međutim, u Dalmaciji je potpuno vojno inferiornim braniteljima pošlo za rukom zaustaviti Mladićeve postrojbe. Među njima je bio Marko Perković sa svojom ‘thompsonicom’. Tada je on na bojišnici napisao svoj prvi hit pod naslovom „Bojna Čavoglave“ koja govori o obrani njegova sela. Bez poznavanja te pjesme i rata o kojem ona ogovori, nemoguće je razumjeti fenomen zvan Thompson.

Slogan nadmoćnih srpskih napadača glasio je: „Hrvatima će ostati samo toliko zemlje koliko se vidi s vrha zagrebačke katedrale.“ U tim okolnostima nastala je Perkovićeva pjesma koja se brzo proširila ratištima. „Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi, nećete u Čavoglave dok smo živi mi…“ U pjesmi se također upućuje prijetnja Mladićevim vojnicima koja je s obzirom na situaciju bila nerealna „Stići će vas naša ruka i u Srbiji. Stići će vas Božja pravda, to već svatko zna, sudit’ će vam bojovnici iz Čavoglava.“ Bila je to ratnička pjesma koja je kratkim stihovima i jednostavnom rimom trebala ojačati hrvatski duh otpora i u tome je bila izuzetno uspješna.

No problematičan je prvi stih, zapravo pozdrav „Za dom – spremni!” jer je to prije bio bojni poklič kojim su hrvatski fašisti pod vodstvom Ante Pavelića u Drugom svjetskom ratu zaklali stotine tisuća Srba, Židova i Roma. „Za dom – spremni“ odgovara njemačkom „Sieg Heil“ i u Hrvatskoj je protuustavan. To je Ustavni sud u Hrvatskoj u više navrata potvrdio, zadnji put prije nekoliko tjedana. Zato ne čudi da su se kod srpske manjine i preostalih Židova u Hrvatskoj 1991. probudile najgore slutnje kada je hrvatska samostalnost bila popraćena ni manje ni više nego tim zločinačkim pozdravom.

No Perković to ne vidi tako. „Taj pozdrav nema nikakve veze s fašizmom. Taj pozdrav koristio se na početku 1991. godine, u vrijeme srpske vojne agresije na Hrvatsku, i svi su ga doživljavali kao autohtoni stari hrvatski pozdrav koji po svojoj naravi i poruci nosi plemenito geslo koje poziva na obranu vlastitog doma.“ Na pitanje niječe li da su pod tim pozdravom od 1941. masovno ubijani Srbi i Židovi u Hrvatskoj, Perković daje neprecizan odgovor: „Mislim da oni nisu umirali zbog simbola, nego zbog bolesnih umova koji su provodili sotonske planove.“

Sotonski planovi. I tako se, jasno, može opisati Holokaust, koji je u Hrvatskoj proširen sustavnim progonom Srba. Istina je čak i to da pozdrav „Za dom – spremni“ ima i povijesne korijene koji sežu dalje od fašističkog preuzimanja vlasti, ali sada taj pozdrav u prvom redu simbolizira hrvatsku umiješanost u najkrvaviji genocid u povijesti.

Međutim, to Perkovića ne zanima. To što on na svojim koncertima ustrajava na ovom pozdravu djeluje kao tvrdoglavost, no isto tako može biti povezano i s hladnokrvnom proračunatošću. Jer konstantno kršenje tabua dio je njegovog poslovnog modela. Perković je takoreći, pjevajući Björn Höcke. On ne shvaća zašto su proteklih godina njegovi koncerti u inozemstvu zbog prosvjeda morali biti otkazivani, kaže da je to djelo klevetnika koji surađuju sa židovskim organizacijama.

„Razumljivo je da su židovske zajednice posebice osjetljive na fenomene fašizma i zato u većini slučajeva na žalost reagiraju odmah i bez provjere istinitosti laži koje se o meni šire. Pod tim pritiskom organizatori i upravitelji dvorana uvijek bi pokleknuli: Tamo gdje su moji protivnici imali podršku židovske zajednice, pružalo bi im se mnogo prostora u medijima za realizaciju njihova plana, a taj plan uvijek je bio mene i moju publiku prikazati u lošem svjetlu.”

Je li to možda zbog pjesme kao što je „Ljutu travu na ljutu ranu“ koja već u naslovu aludira na jedan Pavelićev citat? Potom slijedi stih o ‘košulji koja će odgovarati sinu, istu kao što je prije odgovarala ocu i djedu’. Onoga tko poznaje hrvatsku povijest taj će stih spontano podsjetiti na fašističke Crnokošuljaše, na Crnu legiju, jednako moćnu i zločinačku elitnu ustašku postrojbu. U našem razgovoru Perković takve asocijacije odbija: „Košulja je metaforički izraz za očuvanje temeljnih vrednota kao što su sloboda, obitelj i domovina, za koje su se kroz našu povijest borile sve generacije, pa tako i moja generacija koja je izborila tu slobodu.“

Na pitanje koja je razlika između domoljuba i fašista, Perković odgovara paleontološki: „Fašista ni jednog nikada nisam upoznao i ne znam je li ih danas uopće još ima, fašizam je stvar prošlosti.“ Mnogo govori i njegov odgovor na pitanje o ulozi Ante Pavelića u hrvatskoj povijesti. U odgovoru snimljenom u zvučnom obliku, koji je također uvršten u autoriziranu verziju intervjua tako da se i ovdje smije citirati, Perković je samo rekao: „To želim zadržati za sebe.“ Zanimljivog li odgovora! Kao bi se ocijenilo nekog njemačkog umjetnika koji je na glasu ekstremnog desničara koji bi tako odgovorio na pitanje što misli o Hitleru?

Vjerojatno je i to Perkoviću prošlo kroz glavu jer je kasnije dodao da „nije povjesničar i da je stoga manje kompetentan od drugih koji bi o toj temi mogli iznositi mišljenje u javnost“. „Naravno da nas sve zanima povijest pa tako i mene, ali bilo bi od mene neskromno davati ocijene nečije povijesne uloge, radije to prepuštam povjesničarima i sudu vremena.“

Za to da je pjevao pjesmu o koncentracijskom logoru Jasenovac i u njoj glorificirao ubijanje Srba Perković tvrdi da je laž, pa čak i izmišljotina srpske tajne službe. Perković tvrdi da su snimke na kojima on pjeva tu pjesmu i koje kruže na internetom lažirane. „Ako je ovo istina, onda se mora reći da je srpska tajna služba već davno, u vrijeme kada se ta snimka prvi put pojavila u javnosti, imala na raspolaganju genijalne stručnjake za falsificiranje tonskih dokumenata.“ Vještina kojom je beogradskim agentima pošlo za rukom umjetno proizvesti Perkovićev glas uistinu je zapanjujuća.

„Ja nisam ni autor te pjesme, niti sam tu pjesmu ikada snimio, nije ona nikada bila službenim dijelom moga repertoara“, odgovara Thompson na pitanje je li on ikada pjevao tu pjesmu. Izjavio je da on izričito osuđuje tekst te pjesme jer je neprimjeren i brutalan; uz napomenu da je to djelo njegovih neprijatelja. „Tko može ozbiljno vjerovati da bi tisuće ljudi dolazile na koncerte kako bi gledale i slušale pjevača koji u svojim pjesmama veliča zločine? Tko širi takve laži i zašto?“

Nakon prijepodnevnog razgovora i ostatak dana proveli smo u Čavoglavama. Došli su svi Perkovićevi prijatelji koji su uz vrhunsko vino i odličan pršut prepričavali priče iz zadnjeg rata. Onog rata u kojem su Perković i njegovi prijatelji pridonijeli tome da Hrvatska postigne svoju neovisnost. Domaćin je pristojan, nenametljiv, ugodan. Netko koga biste poželjeli imati za susjeda, ali samo dok pričate o vremenu i djeci. Ali ne i o povijesti i politici. U tom trenutku Perković se pretvara u Thompsona. Thompson se predstavlja kao bezopasan hrvatski domoljub, no on to nije. Ispod bijele veste nosi on crnu košulju.

Napomena:

Stavovi izneseni u tekstu od strane njemačkog novinara, nikako nisu stavovi uredništva Hrvatskog neba.

Hrvatsko nebo