Šiljo: Thompson pod njemačkim povećalom

2

 

 

No zato ima u tom Martensovu uvodnom članku nešto što nijednom novinaru u načelu nije dopustivo niti bi se time smio služiti, još manje time se ponositi: presuđivati čovjeku kojeg je intervjuirao ne na temelju njegovih riječi, izjava i argumenata, nego na temelju tuđih i svojih unaprijednih konstrukcija i svoga subjektivnog dojma. Takav pristup doživio je vrhunac u posljednjoj rečenici, koja glasi: „Thompson se izdaje za bezazlena hrvatskog patriota, no on to ipak nije. Pod svojom bijelom vestom nosi on crnu košulju.“

 

Berlin – Unter den Linden, 20. srpnja (Sveti Ilija ’Gromovnik’) 2020.

Ne  događa se često, ako se ikada dosad dogodilo da  je  najugledniji njemački dnevni list, Frankfurter Allgemeine Zeitung, točnije njegovo nedjeljno izdanje: Sonntagszeitung, posvetio toliko svoga tiskanog i mrežnostrančinog prostora jednom Hrvatu kao što je to učinio jučer. Nevjerojatno velik prostor posvetio je – Marku Perkoviću Thompsonu. O njemu je ugledni njemački novinar i publicist Michael Martens, dobar poznavatelj nekih nacionalno-kultura s područja bivše Jugoslavije, autor dobro dokumentirane i esejističke knjige o Ivi Andriću, objavio razmjerno vrlo dug autorski tekst. U koji je utkao i poneku rečenicu iz dugog razgovora što ga je vodio s Thompsonom.

Oni koji desetljećima prate taj njemački list koji ima težinu institucije bolje će znati je li ikada dosad ikomu iz Hrvatske odnosno ijednom Hrvatu dan toliki publicitet kao što je sada učinjeno Thompsonu. Mogli bismo dodati: Teško da će se ikada više takvo što dogoditi!

Ovdje se ne će ni prikazivati ni prepričavati taj uvodni tekst, objavljen u tiskanom izdanju, a ni još mnogo duži intervju, koji je naknadno objavljen u mrežnom  izdanju. Ne ćemo istraživani ni kako je i zašto do tog razgovora Martens – Thompson došlo ni čega sve ima u njemu. Onaj tko želi i znade njemački, neka plati FAZ-u i pročita taj jako dugi tekst na poveznici:

https://www.faz.net/aktuell/marko-perkovi-alias-thompson-wie-ist-er-wirklich-16866765.html

A tko je manje zahtjevan, može sažet prikaz – s ugrađenim selektivnim komentarima – pročitati na hrvatskomu u članku njemačkoga javnog medija Deutsche Welle:

Deutsche Welle o Thompsonu i intervjuu s njim za Frankfurter Allgemeine Zeitung

 

Treba pak, radi boljeg razumijevanja o čemu je zapravo riječ, kazati nekoliko stvari. Novinar Martens pokušavao je ostvariti taj intervju s Thompsonom već dvije godine. No kako ovaj ne daje intervjue stranim medijima, to mu je jedva pošlo za rukom, i to posredovanjem nekih hrvatskih ljudi iz Njemačke i Hrvatske. I tako se dogodilo da je jesenas Martens doputovao u Čavoglave, ondje dugo razgovarao s Thompsonom na hrvatskomu, snimio razgovor, zatim se ugodno družio s njim i njegovim prijateljima i suseljanima, razgledao selo, i otišao, a onda mjesecima čekao da dobije natrag autoriziranu verziju intervjua. 

Dva su naime uvjeta za razgovor bila postavljena: Da nema zabranjenih pitanja, i da se ništa ne objavi dok Thompson sve ne pregleda i ne odobri. Taj postupak pregledavanja i odobravanja trajao je mjesecima, a Thompson je pritom ne samo svoje odgovore „brusio“, nego i dosta toga novog dodavao. Tako je sada napisao Martens, koji ima u svojoj digitalnoj memoriji snimljen čitav razgovor. A objavio je i vlastite fotografije iz Čavoglava. 

Što su učinili Martens i FAZ?

Što se naposljetku dogodilo? Martens je u tiskanom izdanju Sonntagszeitunga objavio na 6. stranici veliku ’plahtu’ – ali to nije bio intervju, nego njegov vlastiti prikazbeno-komentatorski tekst. U njemu je – pod naslovom Weiße Weste, schwarzes Hemd (Bijela vesta, crna košulja) – opisao okolnosti potrebne njemačkom čitatelju za razumijevanje Thompsona i njegove – problematičnosti. U podnaslovu stoji: „Tko je Thompson, hrvatski glazbenik, koji je Manuelu Neueru upravo priredio neugodnosti? Mi smo se s njime susreli.“

Kao što je poznato i kod nas i u inozemstvu, kapetan njemačke nogometne vrste Manuel Neuer nedavno je dok je bio na odmoru u Hrvatskoj pjevao Thompsonovu “Lijepa li si”. Ta vijest hitrinom je munje sijevnula po europskom, osobito hrvatskom i njemačkom, medijskom nebu i zemlji. Taj događaj došao je praktički kao dar s neba, kao „as na desetku“ Martensu, koji je mjesecima čekao da dobije natrag od Thompsona autoriziran intervju. Sada je naime dobio i medijski iznimno jak povod da ga plasira na njemačko medijsko tržište.

 

U tom, dakle, uvodnom tekstu Martens problematizira ono što je općenito kod Thompsona „problematično“, od pokliča „Za dom spremni!“ iz Thompsonove ratne pjesme „Bojna Čavoglave“ i imputiranog ustaštva odnosno koketiranju s fašizmom pa do svega ostaloga iz repertoara Thompsonove „krivnje“. Za novinara je hrvatski slogan „Za dom spremni!“ ravan onomu njemačkomu kojim se klicalo Hitleru: „Sieg Heil!“. Koje li samo bedastoće!

Ono što, uz ostalo, udara u oči jest i ovo: Unatoč spremnosti da se susretne i otvoreno razgovara o svemu sa „sotoniziranim“ hrvatskom pop-rock-folk-pjevačem, Martens je umjesto da objavi samo intervju s pitanjima i autoriziranim odgovorima posegnuo za mnogo rjeđom novinarskom formom. Sve je sam ispričao i prepričao i protumačio i prokomentirao, a u svoj vlastiti dugi tekst ubacio je samo poneki, doduše politički gledano ključan, kratak dijelak iz opširnih sugovornikovih odgovora. 

Osim toga, Martens je u tumačenju njemačkoj publici konteksta NDH-a, ustaša, poglavnika Ante Pavelića, preuzeo domaće i stranjske „antifašističke“  klišeje i laži o stotinama tisuća pogubljenih Srba, Židova, Roma i ostalih. Nije se ni najmanje potrudio ući u stanje kakvo je doista bilo 1941. – 1945. na području NDH, razumjeti koje su sve sile i snage tada bile u igri i kakve okolnosti sve okruživale i prožimale. A pogotovu mu nije palo napamet dirnuti ni u čemu mit o Jasenovcu i druge lažljive i „megalomanske“ velikosrbijanske i protuhrvatske mitove, konstrukcije i notorne povijesne izmišljotine.

No dobro, znam već odavno da se to ’tak šika’ danas, odnosno od 1945., kod nas, po Europi i svijetu. Provjeravanje povijesnih stereotipa, klišeja, izmišljotina i prikaza nije dopušteno čak ni tako razmjerno slobodarskim i  istinoljubivim duhovima kakav je, valjda, humanistički intelektualac Martens. Nigdje, povrh toga, ni spomena o tadašnjoj okupacijskoj njemačkoj i talijanskoj vojsci, o četničkim snagama, o komunističkoj opasnosti i nasilju, o partizansko-četničkim pokoljima onda, a i u ovom ratu, jedva ponešto. Samo zločini „ustaške“ NDH, i točka.

No zato ima u tom Martensovu uvodnom članku nešto što nijednom novinaru u načelu nije dopustivo niti bi se time smio služiti, još manje time se ponositi: presuđivati čovjeka kojeg je intervjuirao ne na temelju njegovih riječi, izjava i argumenata, nego na temelju tuđih i svojih unaprijednih konstrukcija i svoga subjektivnog dojma. Takav pristup doživio je vrhunac u posljednjoj rečenici, koja glasi: „Thompson se izdaje za bezazlena hrvatskog patriota, no on to ipak nije. Pod svojom bijelom vestom nosi on crnu košulju.“

To nije pošteno ni časno, gospodine Martens! Možete vi steći dojam da je Thompson tvrd domoljub, da je nacionalist, da ne voli četnike, velikosrbe i komuniste, i to napisati. Možete napisati i da su mu draže tamne od bijelih boja, ili obrnuto. Ali aludirati ovom rečenicom da on intimno čuvstvuje s fašizmom, ili da u njemu čuči prikrivreni ’crnokošuljaš’, tj. opasni fašist, to se ne da pravdati pravom na komentatorsku ocjenu i sud.

Zašto su stalno samo Hrvati za nešto krivi?

Toliko o temi „Thompson“, o kojoj će sljedećih dana, možda i tjedana, biti još mnogo raznih komentara i reakcija. Ono što općenito najviše u svemu smeta jest to da se cjelina starijega (NDH, YU), novijega (Domovinski rat) i najnovijega (današnji ’ratovi u kulturi’) povijesnog zbivanja svaki put svede na sljedeće: pojedini ili brojni ili premnogi Hrvati možda su, vjerojatno su ili sigurno jesu „krivi“: za nacionalizam, za spregu katolicizma i nacionalizma (’trona i oltara’), za isključivost, šovinizam, mržnju, za (filo)ustaštvo, (neo)fašizam, ksenofobiju, za neprijateljstvo prema migrantima, za ekstremizam, sklonost nasilju i tko zna za što sve ne.

Zanimljivo, pritom svaki put u sjenu padaju realne i tisuću puta dokazane i jako opipljive i neskrivene krivnje drugih, napose pojedinih Srba, Muslimana-Bošnjaka, komunista, jugoslavenskih nacionalista i šovinista, liberalnih fašista i raznih drugih. Pa ispada da samo hrvatski čvrsto postavljeni domoljubi i ’konzervativci’ mogu i moraju biti za nešto krivi. 

Slikovito rečeno, takvi su krivi što se „razbijaju ćirilične ploče“, a nisu krivi oni koji su pod srpsko-ćiriličnim oznakama i znamenjima počinili grozomorne i masovne zločine. Oni za njih kazneno, politički, a onda ni moralno nisu odgovarali, a ljudima kao što je čestiti branitelj i dragovoljac iz Domovinskog rata ’vadi se utroba’ zbog nekoliko riječi u njegovim pjesmama. A primjera  kod drugih ima  koliko hoćete: od Mladića i Šljivančanina do Stanimirovića i Pupovčevih „ugroženih Srba“ iz tzv. republike srpske krajine koji su zgrabili puške i kame, ili od Mlaćinih do Cikotićevih bošnjačkih bugojanskih zločinaca, koji su zločine počinili nad Hrvatima-katolicima. Tko njih istražuje, tko njih optužuje, tko po europskim medijima takve spominje?

Kada će se, dakle, g. Martens i ugledni njemački i ostali novinari i mediji početi baviti stvarnim, a ne iskonstruiranim i insinuiranim krivnjama i krivcima, stvarnim, a ne tobožnjim zločinima i zločincima? I kada će prestati tražiti pod povećalom najmanji prizvuk hrvatskog nacionalizma u predivnoj Thompsonovoj pjesmi „Lijepa li si“? Zar doista nemaju prečega posla i mnogo krupnijih zala u jučerašnjem i današnjem svijetu od stalno novog inkriminiranja sad ovog, sad onog Hrvata? Ili od „potvrđivanja“ njegove krivnje odnosno njegove zloćudne naravi?

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

 

 

 

Facebook komentari

komentara