Besmisleno je i opasno dati ministarstvo nacionalnoj manjini kao političkoj grupaciji

Manjine su zaista hrvatsko bogatstvo, ali bome je i Hrvatska njihovo. Osmero ljudi mora na glasačkom listiću zaokružiti svaki svoje ime da bi ušli u Hrvatski sabor. To im jamči ustavni zakon, kao i sve ostale blagodati skupo plaćene krvlju u Domovinskom ratu te novcem u prosjeku ne baš dobrostojećih poreznih obveznika.

Takva su rješenja rijetkost u europskoj uljudbi, no od uljudbe je u Hrvatskoj, čini se, ostala tek Udba.

S druge bi strane bila stvar elementarne uljudnosti ne miješati se u ključne političke procese poput formiranja parlamentarne većine, nego pričekati pa se prikloniti mandataru sa 76 potpisa. Zaboravlja se slučaj Mirka Raškovića iz SDSS-a koji 2015. godine nije htio dati potpis Zoranu Milanoviću te je istaknuo da će svoj potpis dati onog trenutka kada kao manjinac “osjeti da netko ima većinu“. Milorad Pupovac je to prokomentirao kazavši da je „riječ o organiziranoj pljački jednog mandata jedne male stranke“ te da će se „svaka upotreba toga mandata u formiranju parlamentarne većine smatrati ilegalnim.“ Dakle, ilegalno je kad se daje potpora drukčijem svjetonazoru no što je Pupovčev, u konkretnom slučaju Karamarkov HDZ, ali isti standardi ne vrijede za Plenkovićev HDZ?

Nakon što je manjinsko ludilo u prošlom saborskom sazivu došlo do ruba, vrijeme je za korak dalje. Plenković s Mostom i Domovinskim pokretom ne želi, a s Partijom ne smije u otvorenu koaliciju, pa će svoju demokratsku legitimaciju podebljati s onima čije je saborsko mjesto zajamčeno. Zbog spomenute političke situacije, saborski zastupnici nacionalnih manjina tražit će više, odnosno ministarsku funkciju jer nije dovoljno imati zajamčenih 5% mjesta u Saboru, niti primati silne novce koji se slijevaju u svuda samo ne gdje bi trebali. Srbijanskoj manjini u Hrvatskoj je, prema Pupovcu, izrazito teško te žive u bijedi i neimaštini pa nema drugog načina nego da tu bol od mučne i bremenite im svakodnevnice ublažavaju listajući tjednik „Novosti“ što im patnju učini podnošljivijom.

Nije sporno da ministar kao pojedinac bude pripadnik neke nacionalne manjine; ako je izvrstan, dapače, no besmisleno je i izrazito opasno dati ministarstvo nacionalnoj manjini kao političkoj grupaciji, pogotovo ako ta grupacija nema demokratski legitimitet, a u Hrvatskoj nema, jer se za saborske mandate nisu izborili nego su im dodijeljeni. Nadalje, nije baš jasno kako će politička grupacija koja je na izbore izlazila sa stranačkim programom namijenjenim točno određenoj skupini ljudi, odnosno koja svoje cjelokupno političko djelovanje i smisao temelji na postojanju isključivo određene manjine, voditi ministarstvo, odnosno dio državnog aparata u korist ne većine, nego sviju državljana?

Ostaje vidjeti koje će ministarstvo europejski HDZ predvođen Plenkovićem dati manjincima. Pupovac bi mogao preuzeti ministarstvo branitelja jer je krajnje vrijeme za rješavanje statusa i mirovina sviju onih koji su sudjelovali u agresorskim postrojbama tijekom Domovinskog rata. Ako će se, pak, to ministarstvo ukinuti, možda bi SDSS-u dobro došlo ministarstvo uprave – što bi nakon omogućavanja da pri popisu stanovništva manjine popisuju pripadnici manjina – bio logičan korak. Za Furia Radina bi bio idealan resor obrane jer, ako netko umije braniti simbol pod kojim je izvršeno etničko čišćenje njegova vlastita naroda, onda će biti u stanju „braniti“ i državu koju ne može smisliti. Nakon HNS-a i bivše ministrice Divjak, ne bi bilo zgorega za čelnika ministarstva obrazovanja i znanosti postaviti Veljka Kajtazija. HDZ-u je do obrazovanja stalo, ne ćemo reći koliko do crnog ispod nokta, jer to u politički korektnom novogovoru predstavlja čisti oblik rasizma, ali u svakom slučaju onoliko koliko do obrazovanja drže pripadnici manjine koju Kajtazi zastupa.

Izbori su prošli kako su prošli, a „narod“ je izabrao što je izabrao. Niska izlaznost u kombinaciji s „gospodinom D’Hondtom“ omogućila je jednoj stranci s 15% podrške u ukupnom biračkom tijelu osvojiti praktički natpolovičnu parlamentarnu većinu. K tomu, od spomenute podrške polovicu sačinjavanju ljudi čija je egzistencija usko materijalno vezana uz stranku, a drugu polovicu čine oni koji se informiraju isključivo putem televizije; dok se u ostatku svijeta vodi borba za društvene mreže i internet, u Hrvatskoj 2020. godine je najvažnije tko upravlja državnom televizijom.

U svakom slučaju, impresivna pobjeda za Plenkovića i HDZ, ravna pobjedama iz srbijanske mitologije, štoviše, izrazito nalik pobjedi koju je nedavno ostvario Vučić na izborima u Srbiji. Pupovac u vladi je samo prirodna posljedica takvog izbornoga ishoda. Iako su HDZ i SDSS najavili postizbornu suradnju, mogli bi je prije sljedećih izbora pojačati predizbornom koalicijom. To bi im sigurno donijelo koji još glas više.

Mila Marušić/HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo