Nenad Piskač: Velika pobjeda kancelara Tita

Uz izlaznost nešto višu od 46 posto biračkoga tijela završili su hrvatski državni korona-epidemiološki izbori za odgovornu i sigurnu Hrvatsku u naručju kancelara dovoljno velikom da u nj stanu svi mali kancelari, njihove sluge, smokvini listovi i sve njihove kancelarije, registrature i obrti. Izborni rezultati pokazuju da se zapravo ništa nije dogodilo, to jest da su izbori bili uzaludni, kao što sam unaprijed i tvrdio da će biti. Kancelar je izborima legalizirao ono što je bez izbora u prethodnom mandatu ostvario – inkluzivnu lijevu vladu globalističkoga smjera (Kancelar (hadezea, vlade i parlamenta) plus povlašteni manjinci kao što su dugogodišnji veliki politobrtnici Pupovac, Radin, Kajtazi…,plus Hrvatskoj nepotrebna stranka (HNS) i pokoji sitniji obrtnik u Saboru).

Bez masovnoga izlaska na birališta promjene nisu moguće. Osim toga još se nije ispunilo ono biblijsko doba od četrdeset godina lutanja pustinjom. Moglo bi se skratiti lutanje, ali ne ide, pa ne ide. Stoga, najavljujem, da ni idući izbori ne će donijeti potrebne promjene, osim ako ne dođe do izravne intervencije prsta Božjega. Kad su Hrvati u pitanju, bez te intervencije teško je očekivati da će sami sebi pomoći. Tomu su dokaz sinoćnji izborni rezultati. Ako su istinita volja hrvatskoga naroda.

Kancelaru! Gdje je hrvatska Hrvatska?

Pobjednici izbora su kancelarski sustav, kancelarska čizma i ponajprije i povrh svega kancelar osobno! Kancelarski se sustav jedini i nadmetao u svim svojim pojavnim oblicima. Gubitnik je hrvatska budućnost. Zatim sadašnjost, pa onda i „nerevidirana“ prošlost. Naime, kaj. Režim može skakati od veselja! Partija zato jer će HDZ i dalje provoditi njezinu politiku u light varijanti, dok će partijaši u oporbi bez ikakve odgovornosti paziti samo na jedno – da kancelar kojim slučajem ne skrene s avnoj/zavnohovskoga kursa. Dosad nije, pa nema panike. HDZ je i doslovno u izbornoj noći skakao od veselja zato jer ima nedodirljivoga „kancelara“ – a to se skakutanje i očekuje od kancelarove demokratske zajednice. Lijeva udrugaška falanga posijana još devedesetih i zalijevana od Sorosa, pa 2000. godine kolektivno prebačena na hranjive grudi „fašističke“ Hrvatske, dokopala se napokon i Sabora. Siši sad saborsku sisu! Manjinski obrti i dalje fantastično posluju i daju potporu „kancelaru“. Samo s njim sigurni su da mogu što god hoće i ne će. Kao i on s njima.

Ali, gdje je tu hrvatska Hrvatska? Ostala je u sferi „poreznog obveznika“ ili marš van trbuhom za kruhom, pravdom i prosperitetom. Jedino kancelarski režim ovdje može i smije hraniti, odlučivati, propisivati, braniti, jamčiti sigurnost,optuživati, suditi i osuditi, ali, kao i u knjizi Postanka, kad zagrizeš jednom kancelarovu koricu ili progutaš njegovu dobačenu mrvicu, usiše te dok si reko keks, ode i obraz i dostojanstvo. Posljedice su potom dugoročne i tragične. Kako na osobnom tako i na nacionalnom planu. I bez temeljite ispovijedi nemreš dalje uzdignute glave, čistih ruku i vedra čela.

Kancelarova čizma teška 17,2 posto

Za kancelarovu čizmu glasovalo je ukupno 17,2 posto hrvatskoga biračkoga tijela (ne računajući 11. izbornu jedinicu). Njegovoj euročizmici sasvim dosta (uz ostvarenu pretpostavku male izlaznosti, koja je fenomenalno odrađena), da može dan poslije izbora objaviti sretnu vijest svim svojim zajednicama zaduženim za odgovornost i sigurnost daljnjega kancelarovanja: „Predsjednik Vlade obavio je inicijalni krug konzultacija sa svim izabranim predstavnicima nacionalnih manjina, HNS-om te Reformistima. Oni daju jasnu potporu novoj parlamentarnoj većini i Vladi HDZ-a koju će predvoditi Andrej Plenković, objavio je na Twitteru glasnogovornik Vlade Marko Milić.“ To je ta uža kancelarova zajednica, za koju su neki sve do jučer mislili – pa ne bu valjda opet s njima tikve sadio. Bude, gospodo, bude! Uspio je nametnuti svoj inkluzivni eksperiment i provesti ga kroz demokratsku proceduru, kroz izbore. Da ne velim uspio je žedne prevesti preko vode, zdrave osloboditi virusa, gladne nahraniti besjedom o europskim fondovima.

Kancelarova zajednica svih zajednica uspjela je udaljiti birača od birališta, izvan domovinstvo od Domovine, mobilizirati sve legijice (i one na kopanji i one očiju željnih napojnice s kopanje) i sa samo 17,2 posto osvojiti gotovo apsolutnu vlast! Bila je to teška operacija po dubini i širini političkoga prostora. Uspješno je izvedena kao što je Franjo uspješno izveo Oluju. Oluja je bila oslobodilačka. A kancelaromanijska nas oslobađa od nas samih i vraća u predolujno doba djelomično okupirane države i apsolutno neoproštene pobjede.

U operaciji „za kancelarsku čizmu – spremni“ uključen je bio i „predsjednik s karakterom“. Vratio je uslugu kancelaru što ga je elegantno postavio na Pantovčak s kojega mu je teško sići i na glasovanje. Strašio je svojim karakternim ispadima naivne Hrvate kako bi ih naveo na uvjerenje da je bolje glasovati za kancelara jer u suprotnom dolaze rigidni „partizani“, to jest njegovi „drugovi i drugarice“. A tko ono nudi obranu od partizanije? Poglavnik? Ma, ne. Kancelar! Jedan, jedini i jedinstveni. On brani hrvatski narod ne samo od povratka narodnooslobodilačke vojske na čelu s Titom i Bernardićem, već i od „rigidne desnice“, „refašizacije“, „revizionizma povijesti“, pa onda i nevidljiva neprijatelja kao što je virus, koji je neopasan kad kancelarov stožer veli da je neopasan, a postaje opasan kad kancelar veli stožeru da je opasan.

Kako ukinuti pravno nepostojeći kancelarski sustav?

Velika pobjeda kancelarove zajednice istodobno je i veliki korak Hrvatske u ništa. Kad kancelar oformi istu vladu s kojom je i dosad vladao, moći će se definitivno govoriti o Titu 21. stoljeća. Dotad ne. Ta uosobljena retitoizacija, reinkarnacija Tita, u europskim okvirima moguće je samo u hrvatskoj političkoj povijesti novijega doba započetoj 3. „januara“ 2000. Tako će čak i SDP na idućim izborima morati glasovati za kancelara Tita. Hrvatske nacionalne snage, ako postoje na političkom nebu, iz ovih izbora moraju izvući pouku i same sebi odgovoriti jesu li dosad služile kao guske u magli ili prepredene zmije više kancelarovim planovima ili svojemu narodu, laštenju kancelarove čizme ili glačanju svojega ega.

O tome da su izborni rezultati u nekim svojim segmentima gotovo irealni, te se ne mogu objasniti čak ni na osnovi 46-postotne izlaznosti i 17-postotne kancelaromanije, ne bih bez dokaza spekulirao. Navest ću stoga samo jedan apsurdan primjer. Škoro je na predsjedničkim izborima sam osvojio 465.700 glasova. Na državnim izborima, sada u sinergiji sa svim ostalima na svojim listama osvojio je 181.400 glasova. Razlika, halo, halo, iznosi 284.300 glasova! Gdje su nestali?

Ako su pak svi izborni rezultati točan izraz volje i težnje hrvatskoga naroda, onda bih morao još jednom provjeriti je li ban Josip Jelačić 25. travnja 1848. ukinuo kmetstvo u Hrvatskoj. Da kmet glasuje za Tahija?! Ili je u pitanju, uz već konstatiran mentalni komunizam i mentalno kmetstvo? Ili, pak nešto sasvim drugo. Da, baš to što se i sami pomislili. Što god bilo, neki novi ban treba ukinuti ustavnopravno nepostojeći kancelarski sustav. Najbolje bi bilo da to učini Hrvatski sabor vlastitim snagama uz pomoć Božju, sv. Josipa i bl. Alojzija Stepinca. Ali, kako, kad znamo da bi iznad Sabora trebao biti samo Bog, a vidimo da je iznad njih oba – kancelar Tito 21. stoljeća.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo