Z. Miliša: Kakve osobine i tipove lidera priželjkujemo?

Osobine i tipovi lidera

Postoje dva tipa ljudi okrenutih k drugima. Prvi su okrenuti vrednotama altruizma i suosjećanja. Takvih je najmanje. Ideja zajedništva i solidarnosti gotovo se istopila. Drugi su tip ljudi koji se ponašaju “kao strojevi”. Takvi se (u strahu od promjena) bezuvjetno prilagođavaju drugima, (s)tvarima…, rukovodeći se trenutačnim porivima. Postoje i dva tipa ljudi okrenutih k sebi: prvi su okrenuti egocentrizmu, dok su drugi okrenuti svojoj samoći. Prvi žive u stalnim strahovima za sebe i u zadovoljavanju svojih poriva, vođeni afektivnim ponašanjem, cinični, generalno nemaju povjerenja, ljude gledaju s gađenjem ili ih izbjegavaju. Drugima kutak samoće daje mir u boljem razumijevanju sebe i svijeta oko sebe. Proslavljeni njemački psihijatar Manferd Spitzer u knjizi Usamljenost navodi primjer kako je zdrava samoća “djelotvorna protiv usamljenosti”.

Thomas Erikson u svojoj uspješnici Okruženi idiotima govori o četiri dominantna tipa: 1. Crveni, koji su ekstrovertirani, visoko motivirani, ambiciozni, izravni, uporni, odlučni, rješavaju probleme, energični, kompetitivni, temperamentni, znatiželjni, izravni, pokretači, nepokolebljivi, nestrpljivi, iskreni, neovisni i nametljivi. Pored toga ovi tipovi imaju liderske sposobnosti, vole preuzimati poslovne rizike i vole se natjecati. Takvi rado preuzimaju kontrolu u svoje ruke, ali znaju i pretjerivati s izvanjskom kontrolom. Često se percipiraju kao tvrdoglave ili autoritarne osobe. Ovi tipovi su (prema Hipokritovoj podjeli) kolerici. Crvene na poslu ne interesiraju privatne stvari, kako je netko proveo vikend, godišnji odmor i slično. Preziru sitničave, one koji ne znaju biti konkretni ili one koji na poslu traže prijateljske odnose. Crveni šefovi vole sve one koji naporno rade. Interesira ih samo učinkovitost na poslu. Osobe koje odgovaraju takvim crtama ličnosti Erikson vidi u brojnim povijesnim ličnostima, od Majke Tereze do Donalda Trumpa. 2. Žuti su društveni, uvjerljivi, verbalni, vole se šaliti, otvoreni, pozitivni, suosjećajni, optimistični, kreativni, spontani, osjetljivi, inspirativni, senzibilni i ne vole sukobe. Ovi tipovi, smatra Erikson su (prema Hipokritovoj podjeli) sangvinici, vedre naravi, često logoroični, zabavljači, imaju najviše prijatelja odnosno poznanika, emotivni, opušteni, nadahnjuju druge (na poslu) te kao i crveni imaju obilje energije. Oslanjaju se na osjećaje. Takve tipove drugi često percipiraju kao nepromišljene, koji previše pričaju, kao egoistične i kao osobe koje ne znaju slušati. Erikson takve (javne) osobe prepoznaje u Billu Clintonu i glumcu Robinu Willliamsu. “Crveni i žuti obično prenapušu svoje jake strane i uvjereni su da nemaju nikakvih slabosti” (Erikson). 3. Zeleni su strpljivi, staloženi, pouzdani, brižni, disciplinirani, ljubazni, ustrajni, znaju slušati, srdačni, oprezni, podržavajući, pokretači, pomažućeg ponašanja, odani i obzirni. Ovi tipovi, smatra Erikson su (prema Hipokritovoj podjeli) flegmatici, tj. uravnoteženi, ponekad ravnodušni, drže se obećanja, skupina ili tvrtka im je važnija od pojedinca.”

Iako vedre naravi i vole sigurnost, znaju pretjerano vagati i biti neodlučni. Skloni su da se “prepuste struji. Neki takvi tipovi su skloni govoriti istinu iza leđa osobe o kojoj je riječ pa ih drugi smatraju neiskrenima premda oni sami izbjegavaju sukobe. “Zeleni se bolje osjećaju kad ne moraju biti aktivni” (Erikson). Za razliku od Crvenih koji slušaju kad od toga mogu imati nekakve koristi ili od Žutih koji nikad ne slušaju, Zeleni čuju ono što im govorite i “imaju sluha za ljudske probleme” (Erikson). Od najpoznatijih osoba Erikson ovdje izdvaja Isusa i Gandhija. 4. Plavi su analitički, pesimisti, istraživači, oprezni, sistematični, precizni, točni, logični, konvencionalni, distancirani, objektivni, perfekcionisti, metodični, slijede pravila, strukturirani, uredni, temeljiti, usmjereni na detalje i/ili kvalitetu te skromni. Njima je proces koji vodi konačnom rješenju važniji od same odluke, pa su zbog toga često neodlučni jer previše važu sve okolnosti nastojeći izbjeći rizike.

Iako su kod odlučivanja “hladne glave” znaju biti pretjerano sumnjičavi i mračnog raspoloženja. Kao i Crveni nisu zainteresirani na poslu za privatne probleme drugih. Kritičari ovih tipova znaju reći da su “hladnokrvni, rezervirani, defenzivni, sitničavi ili zaokupljeni detaljima do razine opsjednutosti… S Plavim katkad može doći do stagnacije jer on samu odluku doživljava manje važnim od puta koji vodi prema njoj.” (Erikson). Od najpoznatijih osoba Erikson izdvaja Alberta Einsteina i Bill Gatesa. Kao što vidimo neki od tipova daju prevagu ljudskim odnosima a drugi na rješavanje problema, a što je važna komponenta samoprocjene ali i profesionalnog života. Za razliku od prva dva tipa, “Zeleni i Plavi preuveličavaju svoje slabosti, a u nekim slučajevima ignoriraju svoje jače strane. Kad njima kažete da su nešto dobro učinili, nerijetko će djelovati imuno na pohvalu i odmah okrenuti temu na nešto što je ozbiljno pošlo po zlu, što je iznimno neproduktivno” (Erikson). Ove Eriksonove klasifikacije su važne za osobni razvoj te profesionalni izbor i usmjeravanje. Za skupnu dinamiku (na poslu), smatra Erikson da je najbolja kombinacija “jednak broj pripadnika svih boja. Žuti smišlja novu ideju, Crveni donosi odluku, Zeleni provodi to u djelo, a Plavi procjenjuje i jamči da su rezultati najbolje kvalitete”.

U našim prilikama smatram da Crveni tipovi su najdominantniji u politici, tj. obnašaju visoke političke funkcije. U svojoj kolumni za Zadarski list 12. listopada 1995. predvidio sam da će centralističko vladanje bilo koje stranke s autokratskim rukovođenjem pro futuro dovesti do njezina sloma, a njezine lidere odvesti u ropotarnicu (političke) povijesti. Ispostavilo se da nije došlo do sloma tih stranki, nego samo autoritarnih premijera.

Demokratski lideri

Poželjan lider jest onaj koji zna prepoznati problem, a potom definirati put njegova rješenja. To je osoba koja odabire tim kritičnih i kreativnih suradnika, otvorena za suradnju i kritike (s prijedlozima): što bi trebao prestati raditi, što nastaviti i s kojim projektima započeti kao najvažnijima. Mišljenje javnosti prihvaća kao korigiranje vlastitih iskaza, projekata ili postupaka. Alexandre Havard u knjizi Istinsko vodstvo smatra da takvi ljudi imaju osobine liderstva koje podrazumijevaju ove osobine: autoritativnost, pravednost, hrabrost, vladanje sobom, razboritost, dosljednost, služenje drugima – velikodušnost i poniznost – bezuvjetno služenje! Po njemu takve vođe šire povjerenje, dobro raspoloženje, poučavaju a ne zapovijedaju, milosrdni su – lako opraštaju, daju priznaje i uključuju sve članove organizacije. “Vođa iskazuje empatiju tako što sa svakim čovjekom postupa kao s jedinstvenim i neponovljivim pojedincem” (Havard). Međutim, u krivu je kada smatra da je liderstvo pitanje (samo) karaktera, a ne i temperamenta. Smatram da introventirani, kolerični ili flegmatični tipovi ne mogu biti vođe. Lidere određuju karakter, temperament te utjecaj odgoja i sredine. Po mom sudu, pravi lideri ne zaboravljaju prijatelje kada su na vlasti, ali ih ne traže. Znaju da će im se tada nuditi gomila lažnih prijatelja i da će imati obilje neistomišljenika. Ove će druge će respektirati i neće im se osvećivati. Kao javni djelatnici s vizijom i strategijom, postaju neprijatelji demagozima i poltronima.

Demokratski tipovi otvaraju dijalog, a različitost mišljenja tumače pitanjem u čemu smo suglasni? Potiču kritičko mišljenje. Motiviraju suradnike za rad, trude se da što više postignu i zasluge za uspjeh pripisuju i drugima i/ili zajedničkom radu. Demokratski tipovi uvažavaju mišljenje drugih, ne okrivljuju jednu stranu, u potrazi su za rješenjima, razvijaju dobru komunikaciju i stvaraju klimu povjerenja. Brojni autori, istraživanja i iskustva pokazala su da autoritativan stil pokazuje najbolje rezultate jer uključuje najvažnije osobine – emocionalnu potporu, dogovorena pravila ponašanja) te poticanje i razvoj samopouzdanja (David and Julia Jary, The Harper Collins Distrionary of Sociology).

Demokratskog lidera krasi “mudro, suosjećajno, opraštajuće, tolerantno, pravedno i hrabro ponašanje. “Nema demokratskog ponašanja bez hrabrosti” (P. Brajša). Samostalno donositi odluke znači ne biti pod utjecajem drugih, niti ignorirati mišljenje drugih. “Hrabrost je ono što nam treba da bismo ustali i progovorili, no hrabrost nam također treba da bismo slušali” (Winston Churchill). Ovaj liderski stil formira sukonstrukcijski model, gdje je vidljiv doprinos svakog pojedinca kod donošenja skupnih odluka. Osoba koja njeguje ovaj stil je tolerantna, uvažava i/ili respektira mišljenja drugih, u svakom trenutku spremna drugima pomoći, ali i prihvaća pomoć od drugih. U suradničkim odnosima nema gubitnika. Takve osobe su okrenute kritičnim i kreativnim suradnicima. Otvorene su za suradnju i kritike (s prijedlozima): što bi trebao prestati raditi, što nastaviti i s kojim projektima započeti kao najvažnijima. Mišljenje drugih prihvaćaju u korigiranju vlastitih iskaza, postupaka ili projekata. Probleme tretiraju kao izazove. I u najtežim trenucima života ne posustaju.

Papa Franjo primjer je služenja narodu. Svojim riječima i ponašanjem dao je opomenu svima koji su na položaju – kako se treba ponašati – a nadu obespravljenima, da skromnost, poniznost i javno dobro nisu izgubljene vrednote. Pohlepu i bogatstvo koje su političari i tajkuni godinama promicali, skromni je papa pokopao. Papa Franjo svojim riječima i djelom pokazuje da poniznost nije isto što i poniženje. Oprost dolazi od snage poniznosti. Dao je posljednje upozorenje političarima, rekavši kako je jedina funkcija vlasti “služenje puku”. Pere noge zatvorenicima, ljubi bolesnike, blagoslivlja siromahe, a raskoš rezolutno odbija.

Svojevremeno je novinarka Mladenka Šarić napravila usporedbu Pape i naših političara: “U Hrvatskoj političari govore o javnom dobru samo kad se bore za pobjedu na izborima. Kad pobijede, uslijedi podjela plijena. Političari poslije izborne pobjede postaju ono što papa Franjo ne želi postati. Sele se na prestižne lokacije, voze u luksuznim limuzinama i uživaju u raskoši. Papa Franjo osuđuje crkveni narcizam i time daje naputak crkvenom svijetu kako valja postupati i živjeti, ali političari nemaju snagu osuditi vlastito sebeljublje ni dokinuti vlastitu samoživost. Pozivaju se na narod, a okrenuti su sebi.”

Zaključno

Dan Reiland savjetuje (političarima): “Kako možete steći karizmu? Više brinite o tome da učinite da se drugi dobro osjećaju zbog sebe nego da se dobro osjećaju zbog vas”. S obzirom da je upravo u tijeku predizborna kampanja bilo bi interesantno analizirati u kojoj od navedenih tipologija sebe vide i kako se samoprocjenjuju naši kandidati za Sabor i ostale liderske pozicije i koliko njihova samoprocjena korelira s procjenom građana. Također bi bilo vrlo interesantno usporediti procjenu osobina političara od strane građana dok su u oporbi i kada dođu na vlast.

 prof. dr. sc. Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo