Družba Pante Srećkovića

Ali budimo ljudi, iako smo Srbi.

Radmilo Petrović: „Za Pantu i protiv njega“

Kad god sretnete Pantu, u srpskoj onomastici skraćenicu od Pantelija, obično se u Hrvatskoj zna tko je, ali nitko ne zna da je ovaj sin Slavkov. Otprilike onako kao što je Wolf Stefansohn, dakle Vuk sin Stefanov, nazivan i Stefanović, a poslije čak i Karadžić. Prezime Srećković Panti je valjda dodano, kad je imao nesreću postati „istoričarom“ u Kijevu. Važno je znati kako to prezime nema ništa s onim Srećkovićem Ephraima Kishona, ni u Crnkovićevu prijevodu, a ni s onim koga neupitno prati sreća. Panta, dakle, Srećković „istoriju“ je shvaćao kao jedinstvenu „životvornu nit narodne tradicije i legendarnog modelovanja prošlosti“. Pisao je mnogo, a napisao je i dvotomnu Istoriju srpskog naroda (prvi tom 1884., drugi 1888.). Godine 1887., još u XIX. stoljeću, „na Vaskrs 5. aprila“, imenovan je u Akademiju društvenih nauka Srpske kraljevske akademije, ali je već prije bio član Srpskog učenog društva. Prijeporima oko njegova „izbora“, tj. kraljevskoga imenovanja (ukaza) u Srpskoj je kraljevskoj akademiji otvoren politički, a kažu i stručni sukob, najviše zato što „Gospodar“ (tj. kralj) nije htio „da presuđuje sporove u srpskoj istoriji“. Neki autori danas u Srbiji misle kako je Srećković u Istoriji istresao zavidnu zbirku predrasuda, poluistina, promašenih koncepcija i svesrpskih naklapanja. Ali što ćemo kad je već on znao da „istorija, upravo reći, nije bila nauka“, ali da otad, budi Bog s nama, jest. Njezin je predmet „tok ljudskog napredovanja“, a „ljudstvo napreduje iz nevaljalih formi prošavšeg i sadanjeg u savršena društva.“ A bilo mu je i nekako drago mišljenje po kojemu je historiografija… „svojta pojeziji“ (Srećković : 4).

Vjerojatno se otad Dubrovnik, kako suvremeni srpski zakupnici „nacionalnoga duha“ pišu, nešto oko „1116. godine posrbio“, ali se već prije od vremena Bodinova (1082-1101.) u njemu „počelo govoriti srpski“ (Srećković: 398). Otud sluđeni Hrvati konačno mogu doznati da nije glavni krivac za veleučeni lingvistički obrazac „srpskog komonvelta“ po kojemu su „svi štokavci Srbi“, onaj Stefanova sina iz 18. stoljeća, nego Pantin. Srpski Dubrovnik je Pantin patent. Pantin patent su postali i Spljet i Zagreb. Pantologija je otad dobrim dijelom sinonim za srpsku historiografiju i „deset vekova srpske književne istorije“, a manjim dijelom i za hrvatsku, barem ondje gdje se „hrvatski posrbio“ u naukovanju (šegrtovanju) „mitološkog nasleđa“.

A negdje još prije, naravno, kako je „istorija napredovala od nevaljalih formi“, u vrijeme „cara Lava 888. g.“, postoji već Arnulfov savez „sa Hrvatima, sa sremskim i slavonskim Srbima“ i, naravno, „s Ugrima“ (Srećković : 81).

Za Hrvate će sigurno biti zanimljivo da je u isto to vrijeme ministar u Gospodarevoj vladi i Ilija Garašanin, svjetski poznat kao korektor Zachova predloška velesrpskog „Načertanija“, in continuo dominantnog „tajnog“ ideološkog unutrašnjeg i vanjskopolitičkog velikosrpskog obrasca. Obogotvorenje nacije i zakupništvo „nacionalnoga duha“ upravo je tih godina u „istoriografskim naklapanjima“ stjecalo „znanstveni legimitet“. 

Samo što se pojavio prvi tom Istorije, pa čak i prije, u rukopisu, „počeo je“, kažu ugledni srpski historiografi, „permanentni lov Ilariona Ruvarca na tačnost Srećkovićevih izvornika“. Toga Ilariona, za razliku od njegova brata Dimitrija, danas neki nazivaju „dežurnim cenzorom srpske istorije“. Istina, malo njih smatra ga zastupnikom već razvijene kritičke historiografije i u današnjoj Srbiji, ali, eto, i on je imao nesreću – studirao je u Beču.

A Bečlije kao Bečlije – promovirajući svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima austro-ugarsku neznanstvenu propagandu protiv „naroda najstarijega“ nepovratno su utjecali na Ilarionovu nepatriotsku zaluđenost antisrpskim legitimnim pretenzijama na legitimno svesrpstvo.

E, ali historiografija po svome grčkom korijenu znači i istraživati i pripovijedati, makar i predznanstveno kao Herodot. Otud se mnogi pripovjedači i u Srbiji i u Hrvatskoj smatraju „historiografima“, ako ne zastupnicima politike „narodne koncentracije“ na unitarno-federalističkoj osnovi Đure Šurmina i Ivana Lorkovića. Sigurno je ipak da se današnji „historiografi“ ni u Srbiji ni u Hrvatskoj ne smatraju pripovjedačima. Dobar dio njih su i postmoderni akademski građani, a neki i postmoderni akademici, upravo kao svojedobno „Pan-Srb“ i „beogradski kočoper“ Panta.

Dakle, taj Ilarion, arhimandrit, na nesreću bečki đak, nije „se umerio u načinu polemisanja“ pa se usudio razbucati dijelove mitologije „naroda najstarijega“ do te mjere da se onda odvažio razbucati i Pantu. Hrvati trebaju znati da je usput razbucao i Antu, poradi „iste“ ideološke matrice: „Panta je srpski Anta, a … Anta hrvatski okrnjeni Panta“, „a čeda i emanacije su istoga duha“, „obojica rade isti posao i traže ‘bilja od omraze’“.

Kako god okrenemo, ostaje „suština“ Ruvarčeva mišljenja „da je za Srbiju i Srpstvo velika sramota što je takva Istorija puštena u svet“. Tko o tome želi dokaze, mora se potruditi oko čitanja odnosne raspre (svađe, polemike), ali neizostavno i provjere izvornika I. i II. Istorije.

A kad je već „puštena u svet“ i u 21. stoljeću, red je da znamo i zašto. 

Srpska istoriografija vraća se svojim mitološkim „izvorima“. Zakupnici „nacionalnog duha“, starež, mladež i pseudoznastvena klatež, i dalje nastoji „vascelom svetu“ u manje-više digitalnom društvu pokazati kako je srpski jezični diskontinuitet u binarnom sustavu u dlaku jednak hrvatskom jezičnom kontinuitetu u istom sustavu.

Hrvati danas tu i tamo nešto malo znaju o Collegiumu Illyricumu u Loretu, ali Srbi sigurno nisu čuli da je i Illiryk srpski, sve do novijega vremena kad je i genetski postalo jasnim da su Iliri zapravo Srbi. Predznanstveno tumaranje Stefanova sina, zvanog Stefanović, ono prije Kopitara i nagovora Mušickog, bitno se srpski oznanstvenilo (u Beču) kad se konačno (preko Beča) domogao „šokačkih rječnika“. I Srećković i sin Stefanov ozbiljno su zadužili srpsku historiografiju i nepostojeći „kulturni obrazac“ znanjem latinskoga, ali i ne samo njim.

No „kontinuitet srpske istorije“, onaj jezični neprijeporno, počeo je kudikamo prije, upravo u spomenutom Loretu. Isusovac Bartol Kašić, naime, „nije napisao gramatiku hrvatskog jezika, već mešavinu dominantno srpskog sa priměsama hrvatskog jezika“. Naravno „dominantno hrvatskim jezikom“ proglašen je mnogo kasnije čakavski, Kašićev vernacular. Tako se na instrukciju Kongregacije za propagandu vjere dogodilo da je Bartol Kašić, preko dubrovačkih crkvenih veza, pokupio zasluge za već drugo „jezično posrbljivanje Hrvata“. Istitututionum linguae illyricae na latinskom gramatičkom modelu ideološkim je obrascem pretumačena u gramatiku ilirskog jezika na srpskim osnovama. „Općeni tip jezika“, lingua communis Bartola Kašića, od objavljivanja gramatike (1604.) i prijevoda Biblije (tisak zaustavljen odlukom pape Urbana VIII. 23. lipnja 1633. godine), do Rituala rimskog (1640.), naddijatektalni je model ilirskoga (slovinskoga, hrvatskoga, bosanskoga, kako ga u predgovoru Ritualu imenuje Kašić) jezika štokavsko-čakavske osnovice. Taj štokavski, naravno, nema nikakve veze sa srpskim, ako nije ireverzibilno Vuk sin Stefanov u 19. stoljeću preteča loretskih nosilaca Illyricuma (naravno, ne onoga antičkog) iz 17. stoljeća.

Mnogo kasnije, nulta točka diskontinuiteta srpskoga jezika, Srpski rječnik Vuka sina Stefanovog, kasnije poznatoga pod prezimenom Karadžić, s međuvremenim malim slavenoruskim srpskim izletom, proglašena je i dijakronijskom i sinkronijskom matricom, a Lupi Stefanijev Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, dakle pravoslavaca, muslimana i katolika, sveden na jednadžbu štokavski = srpski. Ako, dakle, što se Kašića tiče, danas nema spora da je radio na konstruktu ilirskoga jezičnog „općenog“ standarda na narudžbu Kongregacije, posve je izvjesno da je Lupi Stefani radio na „modelu lingvističkoga srpstva“. Tronarječnost (čakavski, kajkavski, štokavski) hrvatskoga jezičnog i kulturnog diskursa već je s lingua illyrica krenuo prema jedinstvenom književnom jezičnom standardu. Lingua illyrica zapravo je ranovjekovni isusovački konstrukt kojemu je legitimitet pokušao dati tek Hrvatski narodni preporod. Takav nadnacionalni dijakronijski kontinuitet prema standardizaciji Srbi nemaju. 

Grijesi „posrbljavanja sada već srpskoga jezika“ za hrvatsku državnopravnu ideologiju su neobranjivo veliki i drevni: posrbiti srpski, a onda ga lažno preko Loreta, uvesti kao ilirski, „da se Vlasi ne dosjete“, nije bio lak zadatak, što se vidi i po tome što su Institutiones lingue Illyricae (1604.) „prva srpska gramatika“ i „prvi srpski prijevod Biblije“ (Kašićev) izvanredno utjecali na kulturni, književni, znanstveni, politički i svaki drugi obrazac u Kneževini Srbiji, a onda u glavama pantologa i danas. 

Srpska pantologija, baš kao nekoć Šafařik, briše hrvatski iz povijesti jezika, a lingua illyrica je ionako „srpski“, Dubrovnik se, kako smo vidjeli, odavno „posrbio“, pa je pantolozima, čak i onom Pantinom deminutivu „raguziologu“, posve jasno kako je sve štokavsko toliko srpsko da se već dva stoljeća pantolozi upiru dokazati da je bugarska književnost, zato što je štokavska, naravno srpska, ali Bugare, pa ni Makedonce (iz Južne Srbije) još nisu stigli „posrbiti“, premda je bilo i takvih pantoloških pokušaja.

Bit će da zato i najmlađa pantologinja SANU i ugledni srpski pantolozi smatraju kako sve što je, dakako s izuzetcima, štokavsko-čakavsko spada u „deset vekova srpske književnosti“. Štoviše, glavni pantolog i kaže kako je u deset vekova zastupljena književnost pisana na srpskom jeziku na svim njegovim „oblicima” i narječjima! 

E, moj Dundo, eto što ti znači iz Dubrovnika trgovati sa zaleđem. Postaneš „desetvekovni“ začinjavac srpske književnosti u 21. stoljeću, a ako ne to, onda bar Srbin „od pre nekoliko vekova“.No to i ne bi bilo takvo zlo da se kontinuitet srpske pantologije nije usredotočio na model „lingvističkog srpstva i srpske države“ po kojemu svi štokavci, a to ovdje znači samo Hrvati štokavci, „imaju prirodno pravo da osnivanjem jedinstvene države svih ’lingvističkih Srba’ postanu nacija“. Srpski jezik, naime, nije „štokavski“, jer u jezičnom modelu nema korelaciju prema čakavskom i kajkavskom. Ili, on je isto tako „štokavski“ kao što su to bugarski, ruski itd. Utoliko, popunjavanje diskontinuiteta srpske književne istorije pantološkim kontinuitetom nije tek obična „blasfemija“.

Ipak, valja priznati: i hrvatska je ideologija takvoj pantologiji debelo kumovala.. I onda dok je bila austro-ugarska kolonija, ali i onda kad je bila srpska i „jugoslovenska“. Ovdje to nećemo posebno razlagati. Kolonizacija hrvatske kulture stari je pantološki proces, kojega danas otvoreno provode akteri „bilja od omraze“.

Srećko Pantelić/Hrvatsko nebo