G. Borić: Jugoslavija je bila kažnjivi vic, a Bleiburg velika tragedija

0

Kad Vlado Vurušić tumači povijest

 

Njemačka izreka Humor ist wenn, man trotzdem lacht, ili u slobodnome hrvatskom prijevodu JugoslavijaHumor je ako se smijemo unatoč nedaćama života, odlično pristaje uz praćenje raznih hrvatskih nadnevaka tijekom svibnja, a najsmješnije se to doživljava u povodu lažnoga rođendana Josip Broza Tita 25. svibnja, (rođen je zapravo 7. 5.) jer se taj nadnevak odnosi na dan kad se u zadnji čas spasio da ga u Drvaru ne zarobe njemački padobranci pa je to, navodno, bio njegov drugi rođendan. Nedavno smo čitali u Slobodnoj Dalmaciji kako je Ante Pavelić kukavički pobjegao iz Zagreba ne dočekavši srpske partizane koji su prvi ušli u naš glavni grad (svjedočenje generala Ivana Šibla) što i ne začuđuje jer su oni prijeteći pjevali: Paveliću, ti si treći, tebe ćemo živa peći pa kome bi bio drag takav završetak života. Poglavnik se s pravom prestrašio partizana isto kao i maršal u Drvaru koji je, prema knjizi Pere Simića Tito – fenomen stoljeća, bio spreman predati se Nijemcima odjenuvši svoju najljepšu odoru, ali ga je u tomu spriječio jedan njegov tjelohranitelj prijetećim riječima da će ga prije ubiti nego prepustiti SS-ovskim padobrancima, pa se Broz, iako zahvaćen paničnim strahom, ipak spustio konopcem iz špilje i sovjetskim zrakoplovom bio prebačen s Kupreškoga polja u talijanski Bari. Stoga lažni Titov rođendan i danas slave razni jugonostalgičari i titomani u Kumrovcu s jugoslavenskim zastavama s crvenom zvijezdom petokrakom, maršalovim slikama, partizanskim pjesmama i orijentalnim kolima iz davnih i navodno slavnih vremena kao da se u međuvremenu ništa nije promijenilo.

U svibnju se dogodio i Bleiburg, austrijsko mjestu u kojemu su Englezi izručili Titovim koljačima hrvatske ratne zarobljenike i civile. Hrvati u emigraciji i kasnije kao slobodni građani svoje zemlje ondje jednom godišnje tuguju nad Titosudbinom svojih ubijenih sunarodnjaka, njih više stotina tisuća. S druge, pak, strane, pobjednici osporavaju te događaje, isti oni koji su svoju državu zasnovali na krvi nevinih žrtava i do kraja ju upropastili dvadeset godina nakon Titove smrti pa se o njoj može govoriti izvan ozbiljnih znanstvenih radova, samo u vicevima Evo ih nekoliko:

Pitanje: Što znači SFRJ? Odgovor: kratica za „sedam filozofira, radi jedan.“

Kako se zove veslačka disciplina u kojoj Jugoslavija postiže uspjehe? Odgovor: u osmercu bez kormilara. Pozadina: Jugoslavija se sastojala od 6 republika i 2 autonomne pokrajine, dakle 8 federativnih jedinica, dok su se na čelu države smjenjivali dužnosnici iz njih bez bilo kakvih vodstvenih sposobnosti.

Vrhunski jugofunkcioneri u pijanome stanju pričaju gdje će se skrasiti ako dođe do prevrata i izgube vlast. Odgovor: Ružni Moša Pijade odlazi među majmune u zoološki vrt i tamo se uspješno skriva, Aleksandar Ranković vraća se svome krojačkome zanatu gdje ga nitko ne će prepoznati, a Josip Broz Tito otputovat će u Kumrovec gdje za njega i onako nitko ne zna – ni čiji je ni od koga je.

Nakon dugoga noćnog sastančenja skupina visokih partijskih dužnosnika, među kojima je bio i predsjednik sindikata Svetozar Vukmanović Tempo, vraća se u svoj beogradski hotel na nezasluženi počinak. Odjednom začuju se tužno muziciranje skupine Roma (tada su nazivani Ciganima) pa ih Tempo pita kako žive, a jedan odgovara:„Slabo, druže Tempo, velika besparica i jedva skucamo nešto malo dinara kruh i mlijeko.“ Tempo ih tješi: Nema problema, drugovi ŠpiljakCigani, mi smo upravo odobrili instrumente nove ekonomske politike pa će svima biti bolje, i vama Ciganima.“ Cigo zapaža:„Kad se kod nas Cigana slabo svira, mijenjamo svirače, a ne instrumente.“

Veliki državnik (prema povjesničaru Hrvoju Klasiću), postolar Mika Špiljak bio je na čelu jedne jugoslavenske delegacije u Italiji i Vatikanu pa je tadašnjega papu pozdravio riječima:„Sveti Oče, kako Vaša sveta stolica?“ Mislio je na njegove probavne poteškoće. A vrativši se iz Venecije u Beograd osnovao je Odbor za skupljanje novca za poplavljenu Veneciju.

Jedan Hrvat bio je osuđen na šest mjeseci zatvora zbog pričanja antidržavnih viceva. Odmah nakon izricanja presude prasnuo je u gromoglasni smijeh. Kad ga je sudac začuđeno zapitao zašto se tako smije odgovorio je:„Upravo sam se sjetio vica za koji se dobiva godina dana zatvora.“ Sudac je bio toliko zatečen da nije inzistirao da mu ispriča taj vic.

Pitanje: Koja je razlika između Tita i Staljina? Odgovor: Staljin ima brkove, a Tito… Dosta, to je konac vica.

Za navedene viceve išlo bi se ukupno oko dvije ili tri godine na robiju. No nije nam do viceva, nego do demaskiranja ogavnih laži u svezi s Bleiburgom koje širi novinar Jutarnjega lista Vlado Vurušić pod gromoglasnim naslovom Čitava se Europa iščuđava hrvatskom mazohističkom sentimentu prema režimu NDH i onda od te „Europe“ spominje samo VLado BVrusicnjemački krajnje ljevičarski listić „TAZ“ te Židovski svjetski kongres i Vijeće Europe, organizacije koje bivaju napumpavane izmišljotinama iz hrvatskih filokomunističkih krugova i od projugoslavenskih pojedinaca koji zastupaju sami sebe i ne žele razlikovati istinu od laži.

Vurušić uspoređuje Bleiburg sa srpskim Gazimestanom što je primitivno iskrivljavanje istine jer na Bleiburgu su hrvatski zarobljenici i civili bez borbe bili izručeni naoružanim partizanima, a na Gazimestanu su Srbi u krvavom okršaju pretrpjeli poraz od Turaka, da bi 600 godina kasnije ondje Milošević najavio mogućnost ratnih pohoda protiv nesrpskih naroda u Jugoslaviji. NDH sigurno nije bila uzorna država, baš obratno, ali nitko ne smije tvrditi da je vodstvo te krnje države bilo ono što tvrdi Vurušić, naime veleizdajničko jer su Pavelić i njegovi bili prisiljeni predati Talijanima veći dio jadranske Hrvatske, a alternativa tome je bila da bi Talijani zauzeli cijelu Dalmaciju i Bosnu, kako im je obećao Hitler, a to Vurušić prešućuje ili ne zna. Pavelić i njegovi pristaše bili su borci za Hrvatsku, premda NDH nikome ne može biti uzorom, dok su partizani bili borci za Jugoslaviju i komunističku revoluciju i time negacija svega što Hrvate čini kulturnim i civiliziranim narodom. Govoriti za Pavelića i ustaše da su Talijanima, osim pola Dalmacije predali Istru i Rijeku znak je posvemašnjeg nepoznavanja povijesti jednoga polupismenog novinarčića koji ne zna da su ta područja dobili Talijani mnogo prije osnivanja Ustaškoga pokreta.

Na Bleiburgu se odaje počast nevino palim hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima, a ne ustaško-domobranskoj vojsci i dužnosnicima totalitarnog Pavelićeva režima. Takve počasti odaju Nijemci, Francuzi i Amerikanci na golemim grobljima svojih palih vojnika ne tražeći među njima krivce za izbijanje Prvoga i Drugoga svjetskoga rata jer takvo Bleiburgselektiranje praktički nije moguće izvesti. Nijemac Helmut Kohl i Francuz Francois Mitterrand to su učinili na grobištima kod Verduna, a Kohl i američki predsjednik Ronald Reagan na njemačkom vojnom groblju Bittburg, na kojemu je pokopano i tridesetak SS-ovaca, što je bilo kritizirano, ali nije omelo dvojicu državnika da učine ono što su učinili. Političke osude totalitarnih režima, bilo nacionalističkih ili komunističkih, neovisne su od davanja počasti palima u njihovim ratovima jer su poginuli uglavnom bili prisilno mobilizirani ili zavedeni pogubnom retorikom tada vladajućih. Možemo čvrsto pretpostaviti da kako ustaše tako i partizani nisu znali što će njihovi nadređeni učiniti nakon završetka rata, bili su među njima i mnogi naivci i idealisti, odnosno mnogi su ratovali jer im drugo nije preostalo.

A što je iskazivanje pijeteta prema palim partizanima na Sutjesci i Neretvi? Odgovor je vrlo jednostavan: neka to čine njihovi istomišljenici, a ne predstavnici sadašnje službene Hrvatske jer ti su se partizani borili za Jugoslaviju i komunistički režim, a ne za Hrvatsku, ma kakva ona bila. Možda će jednoga dana nestati ovih razlika kod onih koji nisu doživjeli Drugi svjetski rat pa će predstavnici tih novih naraštaja jednako odavati počast svim palima u ratovima 20. stoljeća bez obzira na ideologiju i politiku. U nekim zemljama to već postoji pa se na njihovim grobljima i crkvama vide popisi poginulih u kolonijalnim i građanskim ratovima te u Prvom i Drugom svjetskom ratu bez obzira na njihove ideologije jer u smrti su svi ljudi jednaki. Hrvatska još nije zrela za takvo opraštanje, a to sazrijevanje otežavaju upravo oni koji propagiraju dvije vrste žrtava, naime na one pale na „pravoj“ i one na „krivoj strani“, a što je pravo, a što krivo – odlučuju samo oni.

 

Gojko Borić/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara