N. Nekić: Gospođe i gospodo, govorancije nema

Gospođe i gospodo, govorancije nema

Nismo ni očekivali da će biti domoljubni govor, pa čak ni govorancija koja pristaje sada već zastrašujućem demonskom liku koji zatvara začarani krug trojstva na Brdu, kao sublimirani duboki kontrast onome Sv. Trojstvu u koje vjerujemo mi kršćani. Sve mi je lakše oprostiti dijaboliku jer mi smo ga sami dozvali i izabrali da nama pokaže kako se može vladati i da nas podsjeti kako je lako izokrenuti vrijednosti za koje smo doslovno iskrvavili ovu neizmjerno ljubljenu i izdanu zemlju. Predmnijevali smo da će nastojati poniziti i uništiti najprije našu povijesnu baštinu inkarniranu u nekoliko znamenitih portreta. Učinio je to. Potom je uslijedilo uništenje dostojanstva prisege, himne, vojne tradicije, pozdrava u kojem ječi njemu nepotrebna riječ domovina i sada počinje nova faza. Ovo je bilo samo vanjsko brisanje stakla za koje dijabolik misli da nema ništa u podlozi, da je sve samo privid i iracionalna utvara. Ne sluti kako je duboko korijenje ove naizgled mlade države koja je domovina hrvatskoga naroda čije ime nismo čuli, a pred našim je očima mitsko duboki panj u tisućljetnoj šumi iz čijega srcišta raste novo mlado stablo i već se zeleni i donosi listove, a možda će za našega života i procvjetati.

Savjetnici, od kojih neke poznamo još dok su bili đaci, nepristojni i ne baš istaknuti po znanju, šapću mu i podržavaju ovu prastaru igru koju Nečastivi igra s hrvatskim narodom. Onim narodom kojega je veliki Ivan Pavao II. nazvao “ljubljenim hrvatskim narodom“.

Ruše se vojska, vjera i tradicija

Poniziti cijeli hrvatski narod na staljinski način i onda otići na Mirogoj da se, tobože, oda počast mrtvima, savršena je farsa koja se uspješno igra ovih dana na pozornici: Staljin strijelja Kirova, a onda mu priredi veličanstveni sprovod i napadne neprijatelje naroda koji su ubili dragoga Kirova. Grabežljivim rukama pronalazi lažne krivce za ovu smrt pa i njih strijelja. I održi govoranciju počevši s građani i građanke. Nije rekao gospođe i gospodo, još nije bilo vrijeme. Danas njegovi sljedbenici to govore, a vraćaju se i na građani i građanke. Kao da ne postoje i drugi puno vrjedniji poput seljaka, ako već dijelimo po mjestu stanovanja i sam mozak, čestitost i mudrost cijeloga naroda. A sve zato da se ime toga naroda ne spominje.

Ali, sve su to manje stvari koje su sada na udaru: u prošlom pisanju govorih o tri bitne odrednice svakoga naroda koje se ruše: vojska, vjera i tradicija kulturnih blaga. Ne kanim ispisivati taksativne podatke, što čine za to određeni vrijedni istraživački novinari, nego ponizno podižem oči prema Nebu i vjerujem da ono ima posebne namjere s ovim „slučajnim“ narodom kako ga demoni i izrodi zovu, s ovom “slučajnom“ državom kojoj „ustaške guje imaju gnijezda usred srca“, s potomstvom krvoločnih ubojica koji poručuju da će „Srbi otići iz ovoga raja samo s onoliko zemlje koliko su donijeli na svojim opancima“, a onda i s narodom kojem se poručuje da treba „baciti“…nadgrobne ploče svojih najhrabrijih sinova.

Grijeh

Nemamo snage pogledati demonima u lice. Grijeh naš na nas same pada. Isus se nije igrao kad je istjerivao demone iz žrtava i utjerao ih u svinje koje su se sunovratile u provaliju. Varaju se oni koji misle da je to šarada, neka ishitrena sličica koja treba narodu da ga zaplaši. Vjera pozna koliko je onih koji su opsjednuti, pozna ih po zakrvavljenim očima, crvenilu zlokobne zvijezde, crnilu izopačenoga kukastoga križa, golemim nosnicama kojima stalno usrču zrak čim se pojave iz podzemlja na zemlji – Belzebub, Belijal, Asmodej, Azazel, pa onda i Knez tame. Iza njih kaskaju izbezumljenih lica od želje i pohlepe sljedbenici, poput onih goblina i arka što razigravaju maštu u „Gospodaru prstenova“ .

Kazat će neki: ovo je pretjerivanje! Može biti, kao što je i sva povijest pretjerivanje i neshvaćena zbrka, ako se ne počnu razmatrati sukobi Dobra i Zla i njihov zamršeni odnos. To potpuno odsustvo ovoga mističnoga, religioznoga i transcendentalnoga elementa u proučavanju povijesti čovječanstva dovodi do banalnosti, „banalnosti zla“ kako je rekla mudra Hana Arendt pa bila ispljuvana, jer ipak, unatoč posve materijalističkom pristupu ovim pitanjima, mnogi proučavatelji povijesti osjećaju da se mora dotaknuti i taj segment ne samo u okvirima „malih povijesti“, kako naučava francuska strukturalistička škola, nego postoji i nešto fluidno što iskusimo, teško definirano a opet tako nazočno. Kao što je djelo pape Ivana Pavla Poljaka koji je poljubio hrvatsku zemlju i vratio nadu, prije toga podigao svoj narod na noge, srušio Berlinski zid, preživio čudesnu putanju metka koji je ušao u njegovo tijelo i u cik-cak liniji izbjegavao vitalne organe itd… itd.

Huda jama

Svojevremeno poslije pada Vukovara, našega svetišta za žrtve, naših Lidica, Oradoura i Guernice, pisalo se i znalo za nepojmljivi zločin iz „banalnih“ razloga kako bi rekla Hana: usred razorenoga grada četiri službenika Lex Europe, stranca koji su se opijali sa Srbima po kasarnama, izišla su u noć i pošla na Kugino groblje usred Vukovara. Izvukli su netom pokopanoga, bolje reći tek spuštenoga u jamu, nesretnoga tko zna koga mladića i nabivši mu pravu čerčilovsku cigaru u usta modra od smrti, vukli po ruševinama grada. Kasnije je opet pokopan. Je li to banalno zlo ili nije? Bog jedini zna. Upravo tada saznali smo i za još jedno vađenje iz groba: u slavonskom mjestu Orahovica izvađeno je netom pokopano tijelo zaslužnoga heroja iz davnih drugosvjetskoratnih dana i izbačeno izvan groblja! Je li to banalno zlo?

Kada je otvorena Huda jama, izvađeni su posmrtni ostatci nevinih žrtava , svih rodova i uzrasta. Izvađene su i one neumrle pletenice naše djevojačke, Bog im dao duši pokoj i sjaj, i ostale prezrene od dijabolika koji šapetinama gaze po našim grobljima. I svašta se događa, poniremo sve dublje u tamu, gaze naše uspomene i davninu , ali ima jedna njima, dijabolicima, teška prepreka da svladaju ovaj zabludjeli narod: nikako da zaboravimo naše mrtve! Sve su učinili da ih zaboravimo, a mi nikako!!!

Vukovar

U jednoj mojoj pripovijetci posvećenoj Vukovaru iz knjige „Vukovarske elegije“ za koju me pogrdiše da je rano napisana, a čekala sam osam godina da se u meni slegne očaj, ima scena gdje se u nekom gradu Len Maagu (prepoznat ćete koji je to grad) sakupilo društvance domaćih i stranih dijabolika i imaju gadometar, spravu za mjerenje zlodjela po kojem gadometru imaju privilegije. U središtu je od velikih demona ovlašteni Malusteran (također mislim da ćete prepoznati tko je to), koji je upravo sletio u nesretno Sarajevo kako bi dokazao da ono nije gađano i ubijano, da je sve laž, da ne postoje Srbi na okolnim brdima koji 1000 dana gađaju grad. I dok se navode pohvale zlodjela dijabolika malih i velikih, na koncu pada pitanje – Malusteran pita: jeste li učinili da zaborave svoje mrtve? Onda nastaje tajac. On traje sve do Penave. Još traje.

I ja tada, 1999. prije smrti Predsjednika zapisah: “Tada neka nevidljiva ruka prekri mjesec i on posta kao krv. Sutrašnje sunce pocrni kao dlakava kostrijet. Negdje visoko pukne Peti pečat na Bijeloj knjizi i začu se glas duša zaklanih koje vape. Nebo iščeznu kao svijena knjiga. Zabruji strašan glas Pravednikov: „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine, jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda.“. Nestadoše dvorane u Len maagu, nestade svite Bafometove, uruši se u trenu cijelo tisućljetno zemaljsko kraljevstvo Kneza tame, razbježaše se demoni s prozora, pocrkaše svi lažni „beli orlovi“ na svijetu, a ja ostadoh sam samcat nad ruševinama moga grada.

Miris doma, kao vrbe u proljeće i mokre mahovine uz Dunav i Vuku, prožme me cijela.

Na vrhu brda domahuje mi Sveti Bono i silazi k meni.“ Napiši knjigu i progutaj! Zagorčat će ti utrobu, ali će ti u ustima biti slatka kao med!“

Učinih tako. Napisah knjigu i progutah je. I bijaše mi u ustima kao med slatka, ali kad je progutah, zagorči mi utrobu“.

Ali eto opet pišem i spremna sam za svu tu zagorčenu utrobu, mistiku i dijabolične okršaje. Spremna.

Nevenka Nekić

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo