N. Nekić: „Izbjeći“

Evo nam novih izbora. Jedina navada koje sam se bojala je ona da se Hrvati počupaju među sobom, a svoje prave protivnike koji rade o glavi narodu i državi Hrvatskoj, ostave takoreći u miru. Tako smo izgubili dva izbora o kojima se dosta pisalo pa i moja malenkost, koja nemam nikakav tajni izvor informacija, nego više opominjuće osjetilo stečeno kroz životno iskustvo. S obzirom na moj životni status senatorskog tipa.

Kakav je bio ovaj sastav Hrvatskoga državnoga sabora, bolje da ne govorimo.

Grlata oporba, lažni heroji o kojima sam pisala u onom tekstu o čapajevima (začudila sam se da ljudi ne znaju o imenu Čapajev – pitali me i mislili da je to značenje krasti, uzimati tuđe. Ne, Čapajev je sovjetski junak koji je doveden do apsurda komunističkom propagandom: rukama je kanda skidao njemačke avione i čupao ih poput jastuka od perja. Dobar je bio čovjek, vjerojatno i hrabar, ali uporabljen za lažne prikaze lobotomirane u laboratoriju za staljinističke potrebe u koje normalan čovjek ne vjeruje. Njegove zasluge uzeli su oni koji nisu bili na bojišnici, oni o kojima sam pisala u mnogim knjigama. A taj čapajevizam postao je u svjetskim razmjerima pojam veličanja laži.), dakle u Saboru su sjedili ljudi nahvao i nazbilj, izmiješani u svim strankama. Pa kada se digne neki čestiti čovjek i zavapi pravednički slome ga glasačkom većinom.

Za i protiv Hrvatske

Utrka se za vlast u Hrvatskoj sastoji od golemih jaova, hoću reći ja pa ja pa ja. Ja. U Saboru nitko nije izbjegao pogrde i nitko nije označen kao pravednik. Nitko. Silina koju daje ikakva vlast raste proporcijalno s velom vlašću. Složili bismo se da je podjela u tom demokratskom izumu uvijek, od vremena Starčevića, samo jedna: za Hrvatsku i protiv Hrvatske. Bilo da su globalisti, mađaroni, narodnjaci, unionisti, austrofili, komunisti, radićevci, jugofili, pravaši, četnici – nije važno. Jedni su za samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku, a drugi protiv. To je dobro shvatio i J. J. Strossmayer koji još 20. prosinca 1870. Piše Mrazoviću : “Što se nas tiče, najveća naša nesreća od nekoga vremena je bila i danas jest Srbija…“ Mi bismo dodali i njeni petokolonaši u Hrvatskoj do danas, 150 godina poslije. Srbija i jugoslavenstvo, oficirsko, žandarsko, Pere Živkovića, Ace Rankovića.

Pa ipak, ima savjesnih u objema stranama. Recimo zastupnik gospodin Bulj. Vidiš da ga boli njegova Hrvatska, nije važno kojoj strani pripada, ali boli ga. Možda nije vješt manipulaciji riječima kao protivnici hrvatskih interesa, ali nastupa časno i iz pozicije oporbe u kojoj sjedi hoćeš-nećeš. Vrijeđaju ga oni koji nisu u stanju boljetice jer želja za vlašću ne boli, nego otvara vrata pohlepnim hijenskim zalogajima i laži. Oni grizu ranjenu zemlju, jer domovina im ne treba dokle imaju kruha i igara. Stane tako pokraj Bulja bijedan liliputanac, izdanak truloga crvenoga kraljevstva, koji izgovori brutalne i gadljive riječi, stari Latini bi rekli: Imago animi sermo est- govor je slika duše, i ponižava ljudinu koja je mogla nositi i beztrzajni top. Oni koji pljuju na takve kao što je Bulj, nemaju potrebe za općim dobrom, jer imali su vlast i priliku da to opće dobro ostvare u cijeloj polovici dvadesetoga stoljeća, a tragovi toga rajskoga stanja se još ni danas nisu otkopali kako su duboko zatrpani i zacementirani.

Sigurno će se naći neki „istraživač“ koji ima o kolegi Bulju neke podatke kojima će ga blatiti a ja, eto, ne znam. Možda. Pa neka. Imala sam dojam da gospodin Miro govori i radi ne samo za onaj komadić krševite zelje iz koje je niknuo, nego i za cijelu Domovinu, jer ju voli i treba. Mi uglavnom ne znamo sve podatke, neki znaju kao što su sve o svemu znali i CKSKPb, ili OZNA, UDBA i tome slične drage udruge, nevladine udruge koje smireno traju i danas, znaju sve pa i ono što nije nikada postojalo. Inače, za sumnjičave, ne poznam gospodina Bulja, ni on mene. Sigurno nije ni čuo da postojim. Pišem pro bono, bez da čekam skupocjeni dar. Ništa gospodo ne trebam, ništa mi stoga ne možete ponuditi da promijenim svoj Put, Istinu i Život. Ne će on ni ovo pročitati, a i ne treba. Pišem za one koji tvrdoglavo držeći štangu vlasti i vrteći se oko nje kao lake plesačice u noćnim klubovima, moraju vidjeti kako dobro i zlo postoje paralelno u ustanovi koju zovemo Saborom.

Birati ljude koji imaju i racionalnu i emocionalnu inteligenciju

Onda će opet mudri reći – što uzima samo Bulja za primjer, ima toga još. Ima i boljih. Dovoljna je partikula da se prepozna djelo. Ne treba uzeti svu krv iz čovjeka da bi se ustanovila krvna grupa.

Ali, moj poticaj za ovo javljanje ima samo jednu namjeru: prepoznati i odabrati one koji na dugu stazu što čeka Hrvatsku mogu spasiti svu prošlost, sadašnjost i budućnost. Odabrati poimence osobe, snažne, čestite, iskusne, stručne, dostojanstvene, bez repova, repina na kojima piše nemam ništa (kao da je siromaštvo samo po sebi vrlina, ili bogatstvo još veća vrlina, a misle – pa ću sada „ušićariti“). Kao ni one koji klikću – vidi kako sam zaradio svoje milijune, sposoban sam! Birati treba one koji mogu stati za govornicu u Saboru i zajedno sa svojom savjesti izreći slobodnu misao pa ma kako usamljen bio.

Birati ljude koji imaju i racionalnu i emocionalnu inteligenciju, jer nedostatak jedne od njih, čini osobu nakazom. Nikako se ne dijelimo po spolu, temperamentu i nekim drugim zadanim identitetima, nego po karakteru koji se stvarao cijelim životnim putem. Karakter je moja osobna iskaznica, u njemu je moj habitus, moja čast, ponos i dostojanstvo.

Zašto sam navela riječ izbjeći kao temu. Gospodin kojega nazivaju najpogrdnijim prostačkim riječima, a Predsjednik je našega Hrvatskoga državnoga sabora, upravo ju je izrekao u nekoj rečenici na početku ove izborne kampanje. Kao u smislu da treba izbjeći savez sa SDP kod stvaranja saborske većine. Tako nekako. Kako li je opasna ova izjava čak i za običan puk koji nije sveznadar! Riječ izbjeći znači da se o tome promišljalo in camera caritas – u četiri oka, povjerljivo. Izbjeći znači da se znade za tu zamku, da je već negdje u sjenama spomenuta jer taj monstruozni spoj bio bi i tragičan kraj jedne Hrvatske koja je ostala zakopana od Bleiburga do Ovčare, a živi su smanjeni na brojku koja pokazuje opću poharu ljudi. Imat ćemo državu, ali bez ljudi.

Izbjeći znači opetovano kompanjirati s nakazama drugoga nazivlja, ali istih provenijencija, a isto tako daje slutnju vraćanja vlasti u ruke sablastima koje plešu kozaračko kolo, ako ne na ulicama, onda u glavi. Izbjeći znači da se „đilkoški“ (slavonski izraz za prostačke i nasilne tipove) dobrostojeći ološ useljen u Zagreb osilio i prijeti upravo tim savezom ili je ustvari protiv bilo kakve čiste hrvatske opcije. Oni kao pomahnitali urlaju i nude rješenja poslije ove tragedije koja nas je potresom dovela u tešku situaciju.

Francuska ima zadaću popraviti crkvu Notre Dame pa znaju da će trajati najmanje jedno desetljeće. A mi bismo trebali bez struke i reda riješiti robleme teško oštećenoga grada za mjesec dana. Izbjeći ima u sebi prijetnju koju ima i izjava da smo mogli izbjeći rat sa Srbijom. Ispada da nismo mogli, znamo da nismo mogli, znamo zašto nismo mogli. Sada bismo mogli izbjeći savez sa sotonističkim nekršćanskim strankama, samo da se nije pojavila ta kobna riječ. Ona je kao mračna slutnja kakva se pojavila u malim naznakama već kod prvih izgubljenih izbora – egoizam i oholost, razjedinjenost, budalaste nade u ujedinjenje tzv. suverenističke desnice koja bi, po prirodi stvari morala ići uz nekadašnji HDZ, a da je sreće i s Mostom.

Kome i koliko

Sramotni su egoizmi u obje stranke, a sada ćemo vidjeti koliko su nabujali u Škorinoj opciji. Kome i koliko, dvije ogavne riječi uoči izbora. Čestiti čovjek stavit će se na listu na posljednje mjesto i opet dobiti glasove, a u ovoj situaciji čini se da bi Njihova i apisovska koordinacija mogla podići zagrebački nanos plesača kozaračkih, kao uvijek s lažnim obećanjima da će sada, odmah i isti dan podijeliti rajske darove i izgraditi novi Zagreb u trenu po brzinskom zakonu. To me podsjeća na, čini mi se, Vučurevića koji je rekao da će srušeni Dubrovnik izgraditi „još lepši i stariji!“.

Eto se upravo javlja urbi et orbi da je gospodin Penava, gradonačelnik Vukovara, zajedno sa svojom ekipom istupio iz HDZ. To je znak da se zaista tresemo iz korijena i da su bile pogrješne odluke kad je trebalo podržati prosvjed u Vukovaru, a centrala stranke nije odobrila. Nije tamo bilo ni slavnih generala osim časnih iznimaka. Sjećam se s tugom i zagrcnuta do bola kako su se vihorile zastave 1990. u istome Vukovaru, nošene u rukama izvornih hadezeovaca, pa sve ono što je kasnije zgazilo taj otvoreni radosni poklik slobode. Samo Bog znade hoće li se moj otupjeli narod znati postaviti kako treba pred izbornom kutijom. Na onim izborima, prvima u mom djetinjstvu, nije smio! Bilo je glasanje kuglicama, a oznaši u kožnim kaputima stajali su uz kutiju. Dunavom su plovili još uvijek leševi „neprijatelja naroda“. Sada kožnatih nema, ali propaganda „haustora zagrebačkih“, takozvanih urbanih urbanista, domjenaka u hladovitim vilama i jahtama, kojekakvim čarli-bistroima odigrala je i igra svoje.

Nema isprike za rezultate na protekla dva izbora, krivi su i birači, ali i voditelji stranaka i opcija. Sada se žale na poniženja branitelja, naših hosovaca, kao da nije bilo i prije toga o čemu smo pisali. Da, Predsjednica je zvala vukove iz komšijske države, ali ne s mržnjom na Hrvatsku. Promašaji, krivi koraci, naivna očekivanja, procjene, da, ali mržnja ne. Mislite da je ovo sada bolja opcija?!

Ne treba graditi saveze na mržnji, treba sagledati duge i teške staze kojima nam je poći. Upravo je objavljena moja nova knjiga i u njoj pišem i ovo:“ Moji… već dugo počivaju na đakovačkom groblju, u paorskoj hrvatskoj zemlji koju su voljeli, na kojoj su se uzdigli uz pomoć marljivosti i Boga. Meni su darovali tu bolnu i dragu ravnicu, moju Slavoniju, u vječnost, kao komad kruha koji ti nikada ne dojadi. Jedeš i plačeš, uzdignut na njihovoj brazdi, a njih već odavno nema“.

Darovali su mi i moj Zagreb u kojem se moja baka vjenčala 1898. u crkvi Svetoga Marka. Još nije bila obeščašćena ta naša drevna i časna crkva. Čuvala nam je dostojanstvo i nadu, ljubav i vjeru.

Nevenka Nekić/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo