Ivica Ursić: Je li Hrvatska blizu križa

Nedjelja je.
Neka teška nebeska koprena visi ovih dana nad nama.
Nebo je nalik zimskoj posteljini koja nas noću guši iako je druga polovica svibnja. Kiše nema.
Bure pogotovo.
Sunce se je sakrilo.
Ali zato oluje bjesne. U nama. I oko nas.
.. ..
Hrvatsku nam opet razapinju. Šibaju.
Trnovom krunom je krune.
Nadaju se kako će nakon ovog, ne znam već po kojeg, križnog puta konačno izdahnuti raspeta od te silne mržnje i izdaje.
Svi su se ujedinili. Od onih kojima smo utočište i skrb dali dok smo i sami krvarili, pa sve do onih koji su naše krvi ali roda iškariotskoga.
.. ..
Sva je pozornost upravljena prema nadolazećim izborima u kojima bi samoproglašeni gospodari naše sudbine trebali kapitalizirati strah kojim su nas cijepili proteklih mjeseci. Kada, pokoreni i izvarani, još jednom žedni preko vode prevedeni, na izborima legaliziramo svoju novu višegodišnju patnju, ostaviti će nam rijetke oaze na društvenim mrežama gdje ćemo u strogo kontroliranim uvjetima lizati svoje krvave rane vapeći poput pravednoga Joba.

Job je izgubio sve što je imao.
Izgubio je svih svojih desetoro djece, svu svoju imovinu i posjede. I onda se teško razbolio. Obitelj i prijatelji su ga se odrekli. Onda kada su mu najviše trebali oni su ga napustili. Sluge ga više nisu poštovale i slušale. Vlastitoj ženi se gadio. Djeca su ga ismijavala i ogovarala. Pravedan čovjek doživio je tešku nepravdu i izgubio nadu.
Starozavjetni Job hrvatski je Job ovih dana.
.. ..
Mi ni jedne izbore, pa tako ni ove koji su pred nama, dobiti ne možemo ukoliko prije ne odemo na križ. Sva ta nadanja o hrvatskoj i katoličkoj rekonkvisti ostaju samo lijepe iluzije kojima se bavimo na svojim profilima čekajući Uskrs bez Križnog puta.
.. ..
Sve se više briše granica između teatra apsurda i našeg svakodnevnog života. Kao ukočeni kunići koje je hipnotizirala kobra čekamo samo taj konačni ugriz nadajući se da ćemo do tada barem dočekati zadnju sezonu serijala „Walking Dead“ i da ćemo nekako pronaći svoje utočište nakon što su komunistički zombiji preuzeli vlast u svakoj sferi našeg života.
.. ..
Prevareni i zavedeni riječima naših pastira kako je najbitnije voditi računa o koncentraciji ugljičnog dioksida u zraku i svakodnevnom unosu kalorija u ovo naše raspadljivo tijelo, gledamo do jučer nezamislive prizore u kojima, čovjek u bijelom, u srcu naše Crkve, predvodi procesiju s poganskim idolom i tjera nas moliti s poganima.
.. ..
I dok naš narod nestaje govore nam da ima važnijih stvari od Mise i Euharistije i da ćemo i onako, bez Križa, svi do nebeskih pašnjaka.
.. ..
Stvarno, što bismo se hvatali križa, što bismo se patili?
Nismo li mi uskršnji ljudi? Nije li najlakše usredotočiti se na „teologiju oslobođenja“ i na nadu u božanska nebeska prostranstva, bez pakla, bez Božjeg gnjeva, bez križa i bez muke?
.. ..
Da, mi uvijek imamo pravo ustrajavati na nadi. Ali možda ne tako refleksno, možda ne tako brzo. Jer postoje slučajevi kad je bolje dulje se zadržati na križu, još malo ostati upijajući bol prije nego što navijestimo uskrsnu radost.
.. ..
Vjera nije vjera ako nas povede ravno prema slavi bez da smo se i trenutak prepustili osjećajima tuge, boli pa i očaja. Ako opažamo samo osmrtnice, ali ne i smrtne slučajeve. Ako Isusa skinemo s križa i slavimo ga s neskrivenom žurbom. Naša pobožnost nikada nas ne smije odvajati od naše čovječnosti. Ako prebrzo kažemo, “Sve će biti u redu!” mi svoju vjeru činimo neuvjerljivom.
.. ..
Kršćani žive usred dvije stvarnosti – neumoljive boli i radosti koju niti jedna okolnost ne može promijeniti. Vjera nikada ne izbjegava tu bol kako bi navijestila tu radost.
.. ..
Isuse, drži nas blizu svojega križa, čak i dok najavljujemo u nadi da je smrt same smrti u tvom slavnom uskrsnuću.

Ivica Ursić/Hrvatsko nebo