Rudi Tomić: Krađa/otimačina hrvatske književne i kulturne baštine

Ovo je slamka koja je slomila leđa devi!

Kada se institucija oglasi priopćenjem o krađi/otimačini hrvatske baštine to ima veliku težinu, jer uz iznesene činjenice stoji ustanova – Matica hrvatska ”kao čuvarica  i skrbnica za sveukupnu hrvatsku kulturu dužna je reagirati na ovu bezočnu krađu/otimačinu”. Izjava Matice hrvatske ( 8. svibnja 2020.) o prisvajanju književne baštine u izdanjima Matice srpske, koja se ponavlja već dulje od  dva stoljeća, ” pa je stoga potrebno  tu pojavu promotriti  imajući u vidu tri razine.” Razine su:

1. Kulturološka razina prisvajanja hrvatske književnopovijesne baštine: ”Objavljena djela najznačajnijih hrvatskih pisaca koji su djelovali u 16. i 17. stoljeću u Dubrovniku pod zajedničkim nazivnikom ‘Deset vekova srpske književnosti’, trajni je pokušaj srpske kulturne elite da sanira (liječi) srpski književnopovijesni diskontinuitet što izaziva razumljivo nacionalnu frustraciju”;

2. Stručno-jezično prisvajanje hrvatske književne povijesne baštine: ”U najnovijoj aneksiji književnog korpusa primijenjen je , navodno, jezični kriterij – prema izjavi urednika biblioteke akademika Mira Vuksanovića (uz suglasnost urednice Zlate Bojović) – obuhvaćena su sva književna djela napisana na srpskome jeziku pri čemu, posluživši se Vuk Karadžićevom tezom o štokavskom dijalektu, navodi da se i u Dubrovniku govori srpski jezik.(…) uz sporadičnu nazočnost ikavizama, kojima se služe Hrvati. (…) prisvajaju pisma bosančice koja je  netočno imenovana srpskim pismom. Prisvajali su, međutim, neovisno o jeziku, i humanističke pjesnike koji su pisali samo na latinskom jeziku. Tako je i molitvenik pobožnih dubrovačkih trgovaca iz 1520. godine koji su poslovali u Novom Brdu i Janjevu, nastao na temelju čakavskih predložaka, kojima su se, kako sami pišu, branili od raških popova i njihova pravoslavlja, nazvan istom logikom ‘Dubrovački srpski molitvenik’…”

3. Politička razina prisvajanja hrvatske književnopovijesne baštine: ”Prisvajateljima nisu samo po sebi važni ni Gundulić ni Držić (čija su djela upravo otisnuta) ni ostali hrvatski književnici i njihova djela, važan im je hrvatski teritorij koji nikada nisu uspjeli posvojiti i osvojiti ni kulturom ni ratnim operacijama. Iza prividnog prvorazrednog interesa  za hrvatske pisce stoji isključivi interes za hrvatskim prostorom, a posebno za hrvatskim morem.”

Hrvatska matica nije samo – iseljenička

Ustaljeno je mišljenje da je Hrvatska matica iseljenika institucija, odnosno ustanova koja isključivo vodi brigu o iseljenicima i njihovim djelatnostima  diljem svijeta. Bilo je vremena, kada su Hrvatskom maticom (u nastavku- HM) upravljali ljudi iz režima, pa smo tako mi stariji politički emigranti bili ne samo zanemareni nego i optuživani u državama u kojima smo prebivali, kao ”ustaše – ostaci fašizma”, pa smo često imali problema s vlastima koje su nas pozivale na razgovore, jer smo  bili politički aktivni u rušenju Jugoslavije.

Hrvati u Americi i Kanadi  imaju jednu veliku i bogatu hrvatsku osiguravajuću organizaciju – Hrvatsku bratsku zajednicu, koja je također bila u uskoj suradnji s HM i predstavnicima jugoslavenskog režima, s kojima sam, u to doba, često bio u otvorenim sukobima, kao i ostali politički emigranti, koji su ostali vijerni hrvatskoj državotvornoj ideji i domovini svojih predaka.

Ali, nakon uspostave samostalne i demokratske Države (Republike) Hrvatske obe su naše iseljeničke ustanove  oživotvorile hrvatsku državotvornost, što je uvelike pomoglo svojim doprinosima za vrijeme obrambenog Domovinskog rata i dovelo do konačne pobjede nad  srpsko-crnogorskim, četničkim i JNA agresorima, ali nam je ostalo srpsko pravoslavlje (SPC) protiv kojega su se borili hrvatski dubrovački trgovci 1520. godine. Ostalo je još ne pobijeđena Peta kolona i domaći veleizdajnici, koji su se očito osnažili dolaskom na vlast Andreja Plenkovića u koalicija sa Miloradom Pupovcem i drugim antihrvatskim elementima, te dolaskom Zorana Milanovića za predsjednika RH – države koju nije nikada priznao ni državom ni hrvatskom!

Izbori su borba za slobodu

Dolaze nam uskoro zastupnički/parlamentarni izbori, u kojima će svaka ptica pokazati svoj rep, a već se vidi tko će s kime u bitku za dolazak u Banske dvore. Naime, okupljaju se istomišljenici (mahom -”domoljubi”) iz inih strančica kako bi u zajedinštvu dobili stolicu u Sabornici. U medijima ih se klasificira na ”ljevičare” i ”desničare”, a stvarno ”ljevičare” bi trebalo klasificirati, ili kategorizirati u jugo-komunističke nostalgičare, pravoslavno četništvo, ateiste, homoseksualce, veleizdajnike i maloumnike; ”desničare” također treba re-klasificirati u domoljube i vjernike, kojima ni  ljubav za domovinu ni vjera u Boga nije primarna ako oni (XY) nisu na čelu stranke ili koalicije.

Dakle: ”Čuvajte se  lažnih proroka koji dolaze vama u ovčjem ruhu, a iznutra su vuci grabežljivci.” (Matej 7, 15)

Takve spoznaje ostavljaju u hrvatskom narodu osjećaje nesigurnosti, što je uvjetovalo neodlučnost ili ravnodušnosti, koje su bile prisutne stoljećima u našem narodu, a koje su se tek promijenile s događajima 1941. i 1991. kada se je hrvatski narod oslobodio okupiranu i potlačenu Hrvatsku.

Hrvatska kulturna baština i Vukova krađa

Bartul Kašić, (Bartholomaeus Cassius,)  (Pag, 15. kolovoza 1575. – Rim, 28. prosinca 1650.), hrvatski pisac, jezikoslovac i isusovac. Njegovo najvažnije djelo je Prva hrvatska gramatika koju je napisao 1604, a Vuk Karadžić je otac i začetnik krađe hrvatske kulturne baštine. Prva žrtva je bila upravo Prva hrvatska gramatika Bartula Kašića koju je prekopirao i proglasio svojom. Prisvajanje Ruđera Boškovića velikog filozofa znanstvenika, a napose isusovca je živi apsurd. Njegovo putešestvije po hrvatskim zemljama za vrijeme Austro-Ugarske, nije bilo nikakvo skupljanje narodnog blaga, već krađa tako je srpska postala i Hasanaginica i brojne druge narodne pjesme. O krađi hrvatske kulturne baštine, i  na ukradenom stvaranje svog srpskog identiteta. Jedna doktorska dizertacija ne bi bila dovoljna da svu krađu obuhvate.

Zaključna misao

Svoju izjavu, svake hvale vrijednu, MH je zaključila ovim snažnim i uvjerljivim riječima: ”Sada imamo svoju državu koja štiti i naše granice i naše  materijalne i duhovne kulturne vrednote, I ova otimačina hrvatskih pisaca i njihovi djela, u izdanjima Matice srpske, apsurdna je pojava. Ovakav model krađe i prisvajanja tuđega (plagium) rasplinut će se jednog dana  kako  se sam ukinuo i netragom nestao srbokatolicizam 19. stoljeća u Dubrovniku upravo stoga što u Srbiji nikada nije bilo prihvaćeno srpstvo bez pravoslavnog ekskluzivizma.” Dakle, srpsko pravoslavlje (svetosavlje) je politička fašistička organizacija, koja nema vjerski duhovni univerzalni karakter nego spada u srpsku ortodoksnu sektu.

Dakle,  ”ljevici” nije vjerovati ma bilo kakva obećanje davali, jer su indoktrinirani antihrvatskim idejama, koji i nakon uvjerljivih dokaza o hrvatskom genocidu, pokolju koji se može najbolje vidjeti na Video  Sime Dubajića koji prikazuje ”Kako smo likvidirali, klali i ubijali” nakon svršetka II. svetskog rata, čija se 75. obljetnica slavi ovih dana. Uz sve dokaze o krvniku Titu, veleizdajnici i danas Lucifera Tita glorificiraju, ali mu i zamjeraju ”da je napravio šlampav posao.”  SDP-vac iz Vukovara ide još dalje i pozva ”na klanje i novi Bleiburg.” Da i ne nabrajamo koliko je  srušeno spomenika hrvatskim braniteljima, koliko je hrvatskih branitelja sebi oduzelo živote, jer nisu mogli podnijeti uvrede i banaliziranje njihovih žrtava u obrambenom Domovinskom ratu, kao nedavno što je učinio predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović u Okučanima na proslavi Bljeska.

Ako sve ovo što je gore navedeno, što i slijepci vide, dokle nas je dovela hrvatska nemarnost i razdvojenost, pa valjda ćemo ovog puta izići na izbore ujedinjeni za ideju hrvatske samostalnosti i opstojnosti, bez osobnog ega i profiterskih nakana. Dakle: Nije stvarni fizički napor važan za nečiji napredak, niti priroda zadatka, već duh vjere s kojim se poduzima. (Sv. Francis Xavier)

Rudi Tomić/Hrvatsko nebo