Uvijek nedjeljom Ivica Ursić: Mi trebamo dobrog pastira!

Dobri poznavatelji umjetnosti znaju za jednu čudnu navadu mnogih srednjovjekovnih slikara koji su tu navadu upražnjavali jedno duže vrijeme u Europi, a poglavito u Njemačkoj. Slikari kao što je Lukas Cranach i neki drugi za teme svojih slika su uzimali biblijske motive, ali su biblijske likove slikali u odjeći svojega vremena, a to je bio Srednji vijek. Tako na jednoj slici Lukasa Cranacha vide se Marija i Josip kako stoje brižno nagnuti nad svojim tek rođenim sinom Isusom u Betlehemskoj štalici. Na slici su i pastiri i ostali likovi, ali svaki od njih nalik je Europljaninu toga vremena. Muškarci nose hlače, svilene košulje s volanima na rukavima i velike šešire koji su bili uobičajeni u to doba. Sve u svemu zanimljiv način kako su se osuvremenjivale stare priče.

Ali to miksanje starog i novog, prošlosti i sadašnjosti, sigurno je izazivalo mnoga proturječja. Možete li zamisliti što bi danas veliki broj tradiciji odanih vjernika rekao kada bi neki umjetnik naslikao Josipa u Diesel trapericama, Mariju u Ralph Lauren bluzi, a Tri kralja u Armanijevim odijelima?

Vjerojatno bi se polemiziralo na svakom kantunu. Govorilo bi se kako ne treba unositi ono sveto iz Biblije u suvremeno okružje u kojem danas živimo. Tvrdilo bi se da to zbunjuje i da u svemu tome nedostaje poštovanja. I naravno, kako gubimo nešto od onog izvornog miješajući ga s pomodarstvom današnjeg trenutka.

Mogao bih se suglasiti s takvim stavovima, jer i sam sam tradicionalist, ali postavlja se logično pitanje: “Možemo li mi uopće izbjeći promatranje starog kroz prizmu modernog?” Uvjeren sam da je sve pitanje mjere i konteksta. Ukoliko se nešto “osuvremenjuje” tek kako bi se postigao nekakav kulturološki šok ili stvorila senzacija onda sam strogo protiv toga ali ako ljudima možemo približiti Krista, ne banalizirajući svoju vjeru, onda sam – za.

Ove se Nedjelje susrećemo s možda najpoznatijom metaforom u Svetom pismu. S metaforom o Dobrom pastiru.

Pa tko od nas nije barem jednom vidio, u nekoj crkvi, sliku koja prikazuje Isusa kao pastira ili neku čestitku, ilustraciju?

Čudna je stvar da i ako još uvijek u našoj relativnoj blizini (otoci, dalmatinska Zagora) postoje pastiri, iskustvo susreta s pastirom za mnoge je današnje ljude nepoznanica. Mi svi znamo da takvi ljudi postoje, ali mi nemamo s njima, poglavito ako živimo u gradovima, nikakvog kontakta, pa onda njihov posao i način života i nije za nas baš neka napeta tema. Puno više toga mi znamo o političarima, likovima sa estrade, športašima (virologe i epidemiologe ne ću ni spominjati) nego o pastirima.

Pa, i ako se slika pastira nama činila pomalo staromodnom, postavlja se jedno potpuno logično pitanje – je li čovječanstvo u ovom našem modernom svijetu uistinu nadišlo potrebu za nekim tko bi nas žarko i vječno ljubio i to na način na koji to samo Dobar pastir zna?

U našim tihim i tajnovitim trenucima mi čeznemo da netko snažan i mudar vodi računa o nama. Svi mi koji smo odrasli u sređenim domovima nosimo u sebi uspomene kako je to bilo lijepo kada bi nas roditelji navečer zašuškali u postelju i s nama se pomolili. Pamtimo mir i sigurnost s kojima smo zaspali u takvom domu. Djeca odlaze ne počinak i ne brinu se hoće li noćas oluja, hoće li roditelji sutra moći platiti račune i hoće li virus korone doći i u njihovu blizinu. Mi kao djeca uživamo u mekoći i toplini svoje postelje, jer znamo da netko drugi vodi računa o svemu.

I tako, mi odrasli, u sebi nosimo te uspomene, nosimo ih u svojoj podsvijesti i čeznemo za nečim sličnim i danas kada smo odrasli. Ali sada to želimo još jače, jer sada znamo što to znači živjeti u nesigurnosti. Sada znamo što to znači čekati nalaze s patologije. Sada znamo što to znači čekati dragu osobu u olujnoj noći da se vrati kući. Sada znamo što znači ostati bez roditelja, najdražih i najbližih. Sada znamo i što je to pandemija, što je to medijski teror, što je to nametnuti kolektivni strah u kojemu više svoji ni malo nismo.

Je li naša potreba za Dobrim pastirom uistinu izblijedjela samo zato što naša familijarnost s ovcama i pastirima nije tako stvarna kao što je to bila ljudima koji su po prvi put čuli riječi koje je Isus izgovorio?

Teško. Mi i dalje živimo u opasnom svijetu. Vučji čopori su oko nas. Okružili su nas. Nikada ne će svanuti dan u kojem ne ćemo trebati nekoga tko će o nama voditi računa bez obzira na sve.

Mi trebamo nekog tko će opaziti svakog vuka koji na nas vreba i mi trebamo nekog tko će radije izgubiti svoj život nego napustiti bilo koga od nas, za koje ovaj svijet kaže da smo ovce i da smo statistički beznačajan podatak. Mi trebamo nekoga s vizijom i s mudrošću tko će nas sigurno voditi  kroz minska polja ovoga života.

Ukoliko mi uistinu vjerujemo iluzijama i lažima, kojima nas uvjeravaju da je ovaj svijet za nas bezopasan i siguran, poglavito kada nam moderni gospodari pripremaju “cjepivo svih cjepiva”, onda nama uistinu, više nego ikada treba netko puno mudriji od nas samih. Jer mi smo se s pameću odavno pozdravili.

Ukoliko mi uistinu vjerujemo iluzijama i lažima, kojima nas uvjeravaju da je ovo pošten i pravedan svijet, onda nama uistinu, više nego ikada treba – Dobar pastir.

Pastir kojemu ćemo vjerovati, imati u njega potpuno povjerenje i koji će nas voditi u bolje dane kada će pravda uistinu biti – za sve.

Zato se ne zgražajmo, nego Isusa – DOBROG PASTIRA – obucimo u najmoderniju odjeću. Ali ma koliko se mi trudili osuvremeniti predodžbu, mi ne možemo poreći da danas kao i uvijek, svatko treba – Krista. Krista Dobrog Pastira.

Jer u bilo kojoj prigodi kada Isus koristi, za sebe, sliku pastira, poanta je skoro uvijek ista – kao dobar pastir svojih ovaca, on će riskirati svoj život i on će čak, privremeno napustiti svoje stado, ako je to potrebno, kako bi se spasila ona jedna izgubljena ovca. Kao istinski pastir koji voli svoje ovce on će radije i sebe samog žrtvovati nego da i jedna ovca bude ozlijeđena. Uvijek se naglašava važnost cijelog stada ali jednako tako i vrijednost svake pojedinačne ovce u stadu.

Ali danas mnogi uopće ne razmišljaju na takav način. Umjesto toga čujemo o velikim multi-nacionalnim korporacijama koje provode „cost-benefit“ analize za svoje proizvode. One kalkuliraju koliko je rizično ući u neki proces i koliko je moguće zaraditi što je više moguće, ali uz što manje troškove.

Zato mnoge kompanije, koje proizvode prehrambene artikle, puštaju u prodaju svoje proizvode iako su svjesne rizika da će određeni broj ljudi oboljeti, a neki čak i umrijeti. Ali ako je postotak ljudi koji su u rizičnoj skupini statistički malen onda te kompanije ulaze svjesno u rizik i idu dalje.

Ista je stvar i s tim nama obećanim “svemogućim” cjepivom. Spominju se mase, milijarde cijepljenih, neki spominju “imunitet krda”… a Čovjeka nigdje tu nema.

Političari žive na temelju anketa i onda temelje poprilično važne odluke na tim projekcijama. Iako će neki ljudi imati probleme radi toga, političari idu prema većini koja će za njih glasovati, pa makar neki to skupo platili.

Ovaj svijet se temelji na logici – koliko je tu za mene dobiti. Odnosno što je korisno za mene. Jedni znaju kako će, a ostali neka se snalaze.

Ali tako nije kod Isusa. Tako nije kod Dobrog pastira.

„Cost-benefit“ (“trošak-korist”) analiza nikada ne će natjerati pastira da ostavi 99 ovaca, niti na nekoliko minuta, kako bi se pronašla ona jedna izgubljena ovca. Kada bi pastir imao komisiju zaduženu za procjenu rizika, kada bi imao “krizni stožer”, onda ga ta komisija nikada ne bi savjetovala da dođe u situaciju da ga vuk prikolje nego bi mu savjetovala neka preživi, pa makar vuk pojeo nekoliko ovaca.

Drugim riječima, ovo je svijet i ovo je društvo kojeg vode „najamnici“, a među nama je jako malo pravih pastira. Mi danas premalo vodimo računa za jednu jedinu ovcu. Ali to je samo polovica naših modernih problema. U ovom svijetu tzv. „samostvorenih pojedinaca“ mnogi ne žele ni čuti da ih netko vodi.

Naprotiv, ovo je vrijeme u kojem mi računamo da nas drugi susretnu tamo gdje mi već jesmo. Mentalitet potrošačkog društva prevladao je u nama.

„Ja to želim kako ja to hoću i ja to hoću ovog istog trena.“

Otiđite u bilo koju knjižaru i pronaći ćete na desetke knjiga o vođenju i o vođama, ali ni jednu o sljedbeništvu. Danas svi žele biti lideri – vođe, a nitko ne želi biti vođen.

Zato slika pastira i ovaca, ovaca koje pastir vodi kako se ne bi razbježale u različitim individualnim pravcima, sve je to za nas nekakav eho prošlih, davnih vremena, nekog drugog svijeta.

Mi možda uistinu nikada nismo susreli pravog pastira i možda nam nikada ne će pasti na pamet zamisliti sebe kao ovcu koju netko treba voditi.

I to tako funkcionira do onog trenutka kada se sudare bezbrojne naše “istine”, “istine” ovog posrnulog svijeta s Božjom Istinom. A to upravo sada živimo. Te, nazovimo ih istine, ovoga svijeta položene su na „cost-benefit“ izračunu, na interesu, na sebičnosti i u srazu s Božjom Istinom jednostavno se ruše. A onda se ruši i ovaj svijet koji se je i uzdigao na njima kao svome temelju. Zaglavni kamen su graditelji, kod gradnje ovoga svijeta, odbacili i sada kada se sve ruši, sada osmišljavamo stožere koji bi nas trebali spašavati i sve svoje nade polažemo u lažne proroke koji nam obećavaju bolji svijet i rješenje svih naših problema – samo ako se cjepimo.

Ali ma koliko se svijet promijenio od Isusovih dana neke su stvari ostale iste.

I dalje je ovaj svijet gladan.

I dalje ovaj svijet želi.

I dalje je ovaj svijet zbunjen i kreće se prema slijepoj ulici.

I dalje ovaj svijet napadaju „vučji čopori“ koji samo čekaju kako bi nas zaskočili u tami noći.

Mi i dalje trebamo sigurnog vodiča, vodiča koji ide pred nama kako bi se mi osjećali sigurniji.

Mi trebamo Dobrog Pastira.

Mi trebamo Isusa Krista.

Ivica Ursić/Hrvatsko nebo