Vinko Vukadin: Deseti travnja – dan koji je zabranjeno i pomisliti?

0

 

Bilo je to godine 1977. za Uskrs. U velikoj školskoj zgradurini na zagrebačkoj Šalati je ostalo nas nekoliko koji smo bili izdaleka pa nam je odlazak doma za Uskrs pričinjavao što materijalni, što vremenski problem.

Na ogromnim hodnicima austrougarske škole je vladao neobičan mir, tišina koja je parala uši i tjerala pitanja u kosti kad bi se mrak spustio, a mjesec bacao čudnovate sjene na zidove. S jedne strane uskršnji ugođaj u crkvi, a s druge strane napuštenost školskih hodnika i previše vremena na raspolaganju.

Te godine je Uskrs padao na deseti travnja. Bilo je to vrijeme socijalističkog režima. Dan deseti travnja je bila zabranjena kombinacija riječi u javnom prostoru. Već u osnovnoj školi sam naučio što znači kad javno pred svjedocima izgovoriš tu smrtonosnu, ogavnu, neprijateljsku kombinaciju riječi: „deseti travnja“. Bez ikakvog okolišanja ti je se moglo dogoditi da te učitelj priupita što ti pod tim podrazumjevaš jer si isto tako mogao reći deseti četvrtog ili deseti aprila. Sve te kombinacije su bile prihvatljive, al kombinacija „desetog travnja“ je bila ozbiljan pokazatelj da si ili glup ili izrazito politički neprilagođen.

Naš profesor filozofije, Grga Pejnović, je te nedjelje poslije podne ostao malo duže u razgovoru sa mnom i pozvao me je na jednu kraću šetnju iza vojne bolnice koju su partizani oduzeli Nadbiskupiji da bi u samom dvorištu imali svoju bazu.

„E moj Vinko“, počeo je profesor, kojeg smo obožavali zbog njegovih izravnih filozofskih zavrzlama i ličkog naglaska kad bi nam objašnjavao život i svijet. Grgu sam poštivao i cijenio kao izrazito skromnog i učenog profesora koji nam je pojašnjavao Heraklita, Platona ili Tomu Akvinskog dok bi vadio maramicu iz širokih hlača elegantnog mafijaša iz Hitschkokovog filma.

„Znaš li ti kako je to bilo tada? Znaš o čemu govorim?“

„Naravno, profesore“, potvrdio sam predosjećajući o čemu će profesor početi priču. Ipak je to bio dan koji se ne zaboravlja u svakodnevnici, dan koji se ne pojavljuje svako malo baš za Uskrs i dan koji se ne spominje pred svakim.

„Trg je bio prepun, sve je bilo kao svjetlom okupano, ozarena lica, ljudi su se pozdravljali kao da je nastupilo novo doba. Konačno smo dobili državu. Taj dan nikada ne ću zaboraviti. Bio je to dan kada smo konačno mogli reći da smo dobili ono što smo htjeli: hrvatsku državu. Nikada više u životu nisam osjetio toliku radost i toliku sreću. Zato se svake godine prošetam na taj dan da barem malo osjetim od onoga što se danas ne smije niti spomenuti.“

„Jedno mi nije jasno profesore“, nastavio sam s polupitanjem. „Zašto je taj datum toliko opasan za komuniste, zašto je dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske toliko ozloglašen? Pa nije jedan datum kriv za sva zlodjela nekog režima“.

„Da, dragi moj“, nastavio je profesor, „Zlodjela je bilo, pogotovu prema Židovima nakon što se glupi Pavelić udvarao Hitleru, strašno, puno toga se okrenulo po zlu, a ni ustaše nisu bili dorasli svojoj zadaći i odgovornosti. Pavelić je bio toliko zaluđen da nije ništa vidio. Tragedija. No njegova zlodjela nisu razlog zašto ovi danas toliko zabranjuju spomen dana proglašenja države. Oni su počinili i gore zločine, nije dakle problem u zločinima, problem je puno dublji. Problem je u samoj činjenici da smo proglasili svoju državu i zapamti, nikada mi ne ćemo ostvarit svoju državu ako ne privolimo neke od njih da budu za nju. Previše su oni ljudi poubijali, previše intelektualaca protjerali i zatvorili. Oni će sve učiniti da nikada više ne dobijemo svoju državu, al tako su mislili i Srbi 41. pa smo ipak doživjeli deseti travnja“.

Moj profesor i ja smo se toga popodneva dobro napričali, u sjećanju su mi ostale njegove riječi kao da ih danas slušam, a i dan danas se pitam: Je li deseti travnja dan koji je zabranjeno i misliti, a kamo li se njega sjećati kao dana kada je, nakon toliko stoljeća, proglašena hrvatska država?

Zašto je taj datum u Jugoslaviji, a i dan danas, toliko ozloglašen, toliko proskribiran, ovijen velom šutnje, zabrane ili neosnovanog ponosa i na ono na što ne možemo biti ponosni?

Mogu li Hrvati o desetom travnja raspravljati kao o danu kad je proglašena država koja je bila hrvatski san, a ne kao o danu na koji je tom hrvatskom državom počela upravljati vlast koja se nije pokazala dostojna da nosti taj povijseni teret? Je li moguće da Hrvati kad tad objektivno i na osnovu činjenica smiju govoriti, pisati i svađati se oko toga datuma, a ne na osnovu neviđene partizansko jugoslavenske objede i propagande? Postoji li ikakva nada da kad tad i Hrvatima bude dopušteno, bez prozivanja za fašizam, da o tom datumu misle, razmišljaju i pišu?

Kakva su vremena čni mi se da se malo pomalo otapa jugopartizanski vječni led koji je obavio svaku objektivnu raspravu. Promatrajući taj dan postavlja se pitanje zašto je taj dan proskribiran?

Zbog ljubavi prema humanosti onih koji ga smatraju nedostojnim i mišljenja, a kamo li neke proslave i sjećanja? Je li razlog njihova ljubav prema žrtvama ustaške valsti ili je jednsotavno taj datum nespojiv s njihovim visokim etičkim načelima? Ili je razlog daleko banalniji pa je deseti travanj kao pojam, simbol i datum proskribiran jer on neodvojivo podsjeća na proglašenje hrvatske države nakon nekoliko stoljeća? Je li on zabranjen jer je izravno i neumoljivo povezan s željom hrvatskog naroda da iziđe iz Jugoslavije?

Da se radi o humanističkim razlozima zabrane mišljenja nekih datuma onda bi humanisti zabranili svaki datum koji ima veze s nekim zločinom, u daljnjem ili bližem obliku. Tako bismo mogli zabraniti promišljanje i raspravu o svakom datumu i stvarnju bilo koje države jer svaki datum je moguće povezati s nekim zlom, svaku državu s nekim progonom i tako u nedogled.

Da bismo razumjeli ogromnu količinu energije koju je jugoslavenska fašistoidna partija ulagala u blaćenje, laganje, prokazivanje, zabrane i progon u svezi s desetim travnja i svime što s tim datumom ima veze moramo najprije biti svjesni jedne jednostavne, ali ključne istine u brobi hrvatskih i jugoslavenskih komunista. Jugoslavenski komunisti, a velikom većinom nažalost i hrvatski, se nisu primarno borili niti protiv ustaša niti protiv fašista, oni su se primarno borili protiv hrvatske države i za komunistički sustav. Prvotni entuzijazam hrvatskih partizana u borbi protiv Talijana je komunistički diktator Tito vješto iskoristio pa su se naši partizani i nakon talijanskog povlačenja borili protiv države NDH, a ne samo protiv ustaške vlasti.

To je jedan od rjeđih primjera u povijesti antifašističke borbe u Europi. Talijanski komunisti, mađarski ili austrijski su se borili za Italiju bez fašista ili Mađarsku bez fašista, al ne za nestanak samostalne Italije ili Mađarske. Samo su se hrvatski komunisti borili za ukidanje vlastite države i njezino cijepanje u korist komunističkih saveznika iz Srbije i Crne Gore. Da su se borili protiv fašizma iz humanističkih razloga onda oni sami nebi počinili tolika zlodjela, a da im je cilj bila hrvatska država onda nebi svoje velike snage uložili u borbu za stvaranje nove Jugoslavije nego bi jednostavno smijenili ustašku valst i uveli komunističku, kao što je to odrađeno u drugim europskim državama koje su imale sličnu vlast kao i Hrvati. Da im nije smetala hrvatska država, nego ustaški režim i njegova zlodjela, onda bi ostavili državu, a ukinuli ustašku vlast i nebi sami činili zlodjela. Onda bi sve generacije poznavale dan kad je otvoren Jasenovački logor, a ne dan kad je proglašena NDH. Priča nekih jugofilnih komunista danas po modelu: „da ti je ostala NDH živili bi u Italiji“ je u svakoj svojoj točci debilna i nategnuta, al ona i dan danas prolazi kod naroda kojemu su zabranili da razmišlja i svađa se na osnovu činjenica, a ne na osnovu ideološke indoktrinacije koju su provodili komunisti. Da je Tito želio Hrvatsku onda bi svrgnuo Pavelića, a nebi cijepao postojeću državu. No ovakvi argumenti naravno za komunsitičke agitpropovce nemaju nikakav značaj jer oni umjesto argumenata i rasprave rađe koriste ideološke toljage koje su skoro kopirali od Goebbelsa.

Osnovni problem desetog travnja nije dakle njegova veza s ustaškim režimom ili fašizmom nego njegova veza s hrvatskom državom kao samostalnim subjektom. Deseti travnja nije nikada za hrvatski narod, a ni za komuniste Jugoslavene u toj mjeri simbolizirao ustašku vlast koliko samo stvaranje države, a to je za sve generacije jugoslavenskih komunista bilo daleko opasnije i odbojnije od bilo kakvog zlodjela koje su počinili ustaški vladari.

Priča o nerazdvojivosti NDH i ustaša je priča za malu djecu jer je ustaški režim bio samo režim, kao što u mnogim državama vladaju ovakvi ili onakvi režimi. Čak i priča o prodaji Istre i Dalmacije ne pije vodu, ako i površno usporedimo podatke i datume. Dalamciju i Istru je ustaški režim, nakon kapitualcije Italije, prije Tita, proglasio hrvatskim teritorijem i formalno ga pripojio državi NDH.

Sva ideološko politička prepiranja oko zločina i teritorija su duda varalica za naivne i marketinški trikovi iz jeftinog laboratorija jugokomunista. Uostalom zašto govoriti o prodaji teritorija u odnosu na Istru, iako je prvi put u povijesti baš Ante Pavelić Istru proglasio hrvatskim teritorijem i to mjesec dana prije Tita, a ne govorimo o prodaji teritorija kad Tito daleko više i povijesnog i narodnog daruje Srbima i Crnogorcima, odnosno stvara BiH?

Očito je da u kontekstu destog travnja režim, humanost, hrvatski teritorijalni interes itd. nisu igrali za komuniste nikakvu ulogu.

Glavni problem zabranjenog dana je bila činjenica da je na taj dan proglašena država, a ne da je onaj tko taj dan proglasi nepoželjnim ima visoke moralne, etičke i nacionalne kriterije.

Jugoslavenski komunisti su se primarno borili protiv spomena stvaranja države, a ustaški zločini, oni stvarni i oni dodani, su bili dobar paravan za proskribiranje svake nacionalne ideje o samostalnoj hrvatskoj državi.

I dan danas, u samostalnoj i slobodnoj republici Hrvatskoj je dan deseti travnja izrazito napucan predrasudama, objedama, zabranama i izbjegavanju. Ni dan danas Hrvati ne smiju slobodno i na osnovu činjenica raspravljati o tom datumu, a da ih se odmah ne proglasi fašistima. Kao da se i dan danas Hrvati boje da ih ne zatvore, a potomci ili čimbenici jugoideje se još uvijek boje te neviđene simbolike koja je usječena u kolektivno sjećanje. Koliko se oni toga boje pokazuje energija kojom prokazuju ili čak i progone bilo kakav spomen u javnosti koji bi ih mogao podsjetiti na prošla vremena. Kao što reče moj stric Stipe:

Mi nismo tribali ni zapivat, oni bi se već usrali

Strah od države, a ne briga za humanost i etiku je komuniste i Jugoslavene tjerala da zabrane i mišljenje desetog travnja, a kamo li raspravu o njemu. Vještim povezivanjem države i ustaškog režima komunisti su pronašli idealnu ispriku i oružje da spriječe svaki zametak hrvatske državotvorne ideje. Mislili su da je pobjeda konačna i da niakda više Hrvati ne će imati državu, kao što reče njihov Fuehrer Tito. Da Srbi nisu bili pretjerali sa svojim megalomanskim apetitima možda bi se riječi mojeg profesora ostvarile.

Nažalost hrvatska javna rasprava još uvijek nije otvorena za objektivno promatranje fenomena desetog travnja jer nam se još uvijek pokušava u javnosti nametnuti teza o genocidnom karakteru same države koja je toga dana proglašena. Da se ovdje ne radi o humanim razlozima pokazuju banalne činjenice kao što je recimo nepovrat židovske imovine koju su konfiscirale ustaške vlasti.

Istina nikada nije samo na jednoj strani, ona skoro nikada nije ni na sredini, ona je ponekada tamo, ponekada vamo, al društvo koje nije u stanju podnijeti činjenične rasprave iz straha je društvo osuđeno na propast jer svaka kreacija i svaki argument nestaju pred ideološkom toljagom i agitpropovskim kreiranjem istine.

Za pomak kojemu moramo težiti deseti travnja ne može biti datum koji ne smijemo niti misliti nego mora postati povijesni datum kojega se u hrvatskoj političkoj povijesti dogodilo nešto značajno.

Neki će o njemu misliti s negativnim osjećajima, a neki s pozitivnim, kao moj profesor Grga i ja.

Vinko Vukadin/Kamenjar/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara