Milorad Pupovac i njegovo baršunasto velikosrpstvo 2/2

Na spomenutom sastanku srpskih predstavnika održanom u Lipiku 13. srpnja 1991., uz zalaganje za očuvanje Jugoslavije, raspravljalo se i o novim odnosima unutar te države. Bilo je jasno da se stari Milorad Pupovacmodel urušava i da treba osmisliti nova politička rješenja, a sa strane hrvatskih Srba sve se svodilo na težnju k uspostavi srpske autonomije u Hrvatskoj. Pupovac je poslije sastanka izjavio da će od hrvatskih vlasti tražiti “teritorijalnu i političku autonomiju za Srbe u Hrvatskoj“ te da Srbi trebaju biti „subjekt u raspravi oko uređenja Hrvatske i oko odnosa Hrvatske prema ostalim dijelovima Jugoslavije“. Pripomenuo je i kako će sadržaj i opseg najavljene autonomije ovisiti o tomu „u kojoj će mjeri sadašnji predstavnici vlasti u Hrvatskoj distancirati hrvatsku kulturu od kulture ostalih naroda u Jugoslaviji, posebno srpskoga.“ (Kozlica, Tako je govorio Pupovac…1. dio) Prema tomu “umjereni” Pupovac je doslovce razdirao Hrvatsku i tražio autonomiju ne samo u slučaju hrvatskog napuštanja Jugoslavije, nego i u slučaju opstanka nekog vida zajedničke države. Njezin je opseg ucjenjivački određivao obrnuto proporcionalno intenzitetu očuvanih veza s Beogradom, odnosno po principu: što jače veze sa Srbijom to manje autonomije i obrnuto, čime je nadmašio teze iz vremena Jugoslavije po kojima je  Hrvatska ipak mogla sačuvati svoju cjelovitost pod uvjetom da  ostane u toj državi. Agresivno bahati dojam ovog nastupa prisnažio je već spomenutom izjavom da „Hrvatska ne može iz Jugoslavije bez suglasnosti Srba u Hrvatskoj“ (Kozlica, isto).

Rujna 1991. kad su srpskim pokoljima granice Krajine bile već dobrano iscrtane, Pupovac je u Karlovcu, nakon što je SAo Krajinazbog ratnih okolnosti propao spomenuti sastanak srpskih političara iz Hrvatske koji je trebao biti održan u tom gradu, izjavio  „Nesporno je da imamo posla s Republikom Hrvatskom i sa srpskim krajinama, i svatko tko to negira, čini loše i za sebe i za druge.” (Kozlica, isto)

Da je unatoč današnjoj povijesnoj amneziji oko Pupovca, mnogima u to vrijeme bio jasan karakter njegova djelovanja, svjedoče riječi Dražena Budiše kojima je komentirao izjave srpskog prvaka izrečene tijekom jeseni 1991. Tadašnji prvi HSLS-ovac je rekao da “…nam dr. Pupovac kao povijesni kompromis nudi Miloševićev program i to na temelju do sada na ratištu ostvarenih ciljeva imperijalne politike Srbije.” (Marijan, isto, 279)

I u narednim godinama, koje je većina u Hrvatskoj doživljavala kao stanje (privremeno) “zaleđene” srpske okupacije nekih hrvatskih prostora, Pupovac je dosljedno nastavio zagovarati Krajinu.

U trenutku njezina već četverogodišnjeg postojanja 1994. godine, tražio je “normalizaciju” (još jedno lijepo ime za priznanje okupacije) odnosa koja podrazumijeva otvaranje komunikacija i gospodarskih veza, te rad na političkom sporazumu za koji kaže: “Ono što je danas sa hrvatske pozicije nemoguće, a to je da se Krajina prizna kao nekakva realnost, izgledat će sutra moguće. Ono što sa krajinske strane danas u ovakvoj situaciji izgleda nemoguće, a to je da se postojanje Hrvatske prizna kao nekakva realnosti, sutra bi također moglo biti promijenjeno”. Vukan  Simonović, Polako ali napred, intervju s M. Pupovcem, Srpska reč,14.3.1994

“Krajina” se tada Pupovcu činila jako blizu, pa je imajući u vidu vojno stanje na terenu kvazipacifistički tvrdio “da Hrvati i Srbi ne mogu a da se ne sporazumiju”, naravno pod uvjetima koje su odredila srpska osvajanja. Zatim je Pupovacobrazložio da se prije sporazuma u Hrvatskoj moraju urediti odnosi između naroda u Bosni i Hercegovini, što ne iznenađuje, jer se samo formaliziranjem srpskih osvajanja u BiH moglo stvoriti pretpostavke za teritorijalnu povezanost Krajine sa Srbijom. Potom se posebno osvrnuo na Krajišnike: “Mi očekujemo da će se to (sporazum u BiH, op. E.K.) dogoditi, a onda će, kada su u pitanju Srbi i Hrvati, ostati još neka druga pitanja, prije svega pitanje Krajine koje će trebati rješavati sa nešto više strpljenja. I naravno sa nešto više interesa za senzibilitet i interese Krajišnika. Tu nikako ne bi smjelo doći do toga da se rješenje za njih nalazi mimo njihove volje. Naprotiv njihova volja se mora uvažiti, kao što im se mora skrenuti pažnja i na realne mogućnosti koje se u ovom trenutku mogu ostvariti.” (Vukan  Simonović, isto)

Ovim je riječima Pupovac ocrtao svoj “kompromisni” okvir rješenja hrvatsko srpskog spora. Od planova najgorih srpskih ekstremista njegovo se viđenje razlikovalo samo po tomu što je u danom trenutku bio spreman pristati na formalno zadržavanje “Krajine” u granicama Hrvatske. To je “sporazum” hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj koji je, lažno glumeći mirotvorca, Pupovac spominjao od početka rata, preko polemike s Jajčinovićem pa nadalje.

No u navedenom intervjuu kojim se obraća srpskoj javnosti, Pupovac je riječima da je konstituiranje “Krajine” unutar Hrvatske najviše što se “u ovom trenutku može ostvariti”, ostavio mogućnost i za daljnje labavljenje “krajiških” veza s Hrvatskom i time dodatno relativiziranje, pa i moguće redefiniranje hrvatskih granica, ako se kasnije za to stvore uvjeti. Iako je još u jesen 1991. izjavio da ‘proglašene krajine u Hrvatskoj mogu biti samo regionalne granice u državi Hrvatskoj“ (Kozlica, Tako je govorio Pupovac…1. dio) što bi se moglo shvatiti kao njegova vizija idealnog rješenja srpskog pitanja u Hrvatskoj (jer bi Krajišnici sačuvali i autonomiju ali i veze s ostalim Srbima na prostoru koji je bio pod hrvatskom vlašću), očito je bio otvoren i za još ekstremnija rješenja. Npr. za ono koje bi nastalo odcjepljenjem okupiranih prostora od Hrvatske, pri čemu bi ostatak Hrvatske bio toliko slab i nefunkcionalan da bi ga se u suradnji sa “zdravim hrvatskim snagama” lako moglo prikloniti Beogradu i tako opet dobiti jedinstvo cjelokupnog srpskog etničkog prostora, uključujući i Srbe koji su ostali s druge strane tadašnje crte razgraničenja u Hrvatskoj. Sve to bez utega većine kompromisa karakterističnih za neka jugoslavenska rješenja.

Gledajući Pupovčevo djelovanje u ratnim prilikama, nemoguće je ne uvidjeti da je  nastupao poput predstavnika civilnog krila JNA, s tim da je nekada bio i daleko oštriji te djelovao poput agenta KOS-a.

Pupovčevo nepriznavanje agresije na Hrvatsku i prikazivanje rata samo kao tragedije srpskog naroda

Nategnutim ili potpuno sumanutim tezama Pupovac se najviše služio u objašnjenjima uzroka i početka rata u Jugoslaviji. Najčešće je, predstavljajući se objektivnim promatračem jednako kritičnim prema svim akterima, po pravilima “jugoslavenske škole” a u velikosrpskom interesu, izjednačavao krivnju zaraćenih strana. No u inozemnim Pupovacje nastupima ili intervjuima stranim medijima išao i puno dalje. Pariškom Le Nouvel Obsevateuru je 1991. na jasno traženje da se ogradi od velikosrpskih nasilja, izdeklamirao optužbu protiv “hrvatske agresije” i opravdao srpsku pobunu: „U uvjetima dosta naglašenih pogrešaka koje je učinila nova vlast u Hrvatskoj prema srpskom narodu nakon izbora, dogodilo se da je znatan dio srpskog naroda na tom području izgubio jasnu sliku o mogućnosti njegovih veza s hrvatskim narodom i njegove pozicije unutar Republike Hrvatske. […](Kozlica, Tako je govorio Pupovac…1. dio). U istom intervjuu nije propustio naglasiti i to da “rezultati svih ratnih aktivnosti i realni položaj srpskog naroda na tim područjima pokazuju u kojoj je to mjeri tragedija po njega“, kao da su jedine žrtve rata Srbi. (Kozlica, isto)

Pokoji put je pod pritiskom javnosti izazvanim odvratnošću i brojnošću srpskih zločina počinjenih tijekom ljeta i jeseni 1991., morao i popustiti, pa je jednom prigodom preko usta uspio prevaliti da osuđuje “ekspanzionističko rješenje srpskog pitanja” (Kozlica, Tako je govorio Pupovac…1. dio). No to je značilo da se protivi samo nasiljima u njegovoj provedbi. Sam cilj, a to je srpska Krajina kao dio velikosrpskog koncepta nikada mu nije bila sporna. Dapače i u ovom je intervjuu zagovarao “sporazum” Hrvata i hrvatskih Srba i prihvaćanje “srpske konstitucijske uloge” u Hrvatskoj, što je vidjeli smo, za Pupovca podrazumijevalo formiranje Krajine.

U spomenutoj polemici s Milanom Jajčinovićem, a pod dojmom pada Vukovara i pokolja koji su uslijedili, Pupovac se također morao dotaknuti pitanja o ratu, napadačima i žrtvama. U takvom je ozračju na svoj nedorečeni način ipak priznao pogubnost velikosrpstva: „Ovaj rat za hrvatski je narod obrambeni rat. Rat u kojem JNA i vodeća srpska politika (kao da je postojala neka druga, op. E.K.) osvajaju dijelove hrvatskog teritorija i u kojem onemogućavaju iznalaženje sporazuma između hrvatskog i srpskog naroda, a za koji je većina i jednog i drugog naroda“. (Milorad Pupovac, Zar vi mislite…VL., 28.11.91.)  Unatoč ovom hvale vrijednom pokušaju Pupovac je i dalje ostao u kontradikciji. S jedne se strane ograđivao od nasilja, čak i (koliko mi je poznato prvi i zadnji put) pojam agresije, makar uvijeno i nemušto ipak povezao s politikom vođenom iz Beograda. Međutim, s druge strane i dalje je davao potporu “sporazumu Hrvata i hrvatskih Srba” pod čim je, vidljivo je iz svih izjava navedenih u ovom tekstu, dosljedno i bez prikrivanja mislio samo jedno: uspostavu srpske autonomije. A upravo uspostava “krajina” diljem Hrvatske i BiH je uz podršku beogradskih mentora proizvodila nasilje.

Srbi ugroženi i u 21. stoljeću

Nakon poraza u Oluji srpsku je politiku u Hrvatskoj trebalo prilagoditi novim okolnostima. Umjesto da napokon krenu putem suradnje s većinskim narodom i tako doprinesu boljitku vlastite zajednice u Hrvatskoj, srpska je većina opet izabrala put sukoba. U savezu sa svojim novim-starim suradnicima okupljenima u stranke proizašle iz jugoslavenskog režima ili bliske njegovim vrijednostima kao i sa skupinama općenito anacionalne orijentacije, uporno traže točke konflikta s hrvatskom većinom. Idealan povod za takve čarke daju razni događaji iz neprevladane prošlosti Pupovac stanimirovićdruge Jugoslavije, proslavom kojih pripadnici srpske zajednice zajedno s njihovim hrvatskim projugoslavenskim istomišljenicima, veličaju razdoblje jugoslavenske represije i prikrivene srpske prevlasti nad Hrvatskom kao vrijeme međuetničkog sklada, tolerancije, humanosti.

Srpske političke predstavnike to naravno nužno dovodi u sukob sa znatnim dijelom hrvatskog društva kojemu to vrijeme nije ostalo u najljepšem sjećanju, ali to je izgleda pozicija u kojoj baš žele biti. Sukob s “hrvatskim ekstremizmom” je nešto čemu milicijski mentalni sklop koji baštine iz vremena Jugoslavije, jednostavno ne može odoljeti. Ovakvim političkim pozicioniranjem predstavnici hrvatskih Srba iznova dobivaju priliku maltretirati hrvatstvo i nadređivati mu se moralno, kad više ne mogu politički, čime si iznova osiguravaju iznadprosječan utjecaj u društvu.

Stoga su “manjinska ugroženost” i povišene tenzije koje iz forsiranja tog položaja proizlaze, idealno stanje za  Pupovca i društvo. To je razlog zbog kojeg povremeno svjedočimo pravim tiradama o srpskoj ugroženosti. Incidenti koji služe u svrhu njezina dokazivanja predstavljeni su javnosti na način na koji je Pupovac to radio u ratno vrijeme. Sve se svodi na to da se određeni događaj javnosti prikaže samo u dimenziji u kojoj su Srbi žrtve. Ukoliko je i sa srpske strane bilo nepriličnog ponašanja (pogotovo ako je ono uzrok izbijanju sukoba) to se šutne pod tepih, pa za javnu uporabu ostane samo ugroženo srpstvo. Zabilježeno je čak i nekoliko potpuno konstruiranih slučajeva u kojima su sukobi koji nisu imali nacionalnu pozadinu proglašeni napadom na Srbe.

Nakon toga slijedi medijska histerija u kojoj se traži odricanje od sotone, tj. “sveprisutnog” hrvatskog ekstremizma, u koju se uključuju razni progonitelji, od ljudskopravaša, preko naprednih novinara, pa do stranih veleposlanika. Onoga tko se usudi drukčije interpretirati incident koji je u pitanju “razapne” se kao fašista, što je razlog zbog kojeg su dominantni obrasci hrvatskog ponašanja u ovim prigodama uglavnom šutnja i posipanje pepelom. Čast izuzetcima ali malo je ljudi koji bi se danas, poput Jajčinovića devedesetih, suprotstavili medijskim zasjedama jugoslavenstva i njegova sijamskog blizanca velikosrpstva, te upustili u polemiku s Pupovcem.

Danas ima puno više onih koji unatoč svemu što se o njemu zna, dotičnomu pišu panegirike, pa je tako prije malo više od godinu dana Jurica Pavičić objavio potpuno nadrealan tekst naslova “Mislim da je ono što je tijekom ovih nekoliko desetljeća činio Pupovac, čin pravog, zrelog patriotizma” (Jutarnji list, 11.08.2018.), a unutar članka ustvrdio da Pupovac “Nije destruktivan, nije eksplozivan, ne niječe državni okvir u kojem živi”. (Isto) Nakon ovakvog Pavičićeva podcjenjivanja zdravog razuma, čovjek se, citirajući pokojnog sportskog komentatora Mladena Delića, može samo upitati: “Ljudi moji, je li ( i kako je, op. E.K) to moguće?”

Bavi se Pupovac “zrelim patriotizmom” i u novije vrijeme, nasrćući pri tomu npr. na ženska prava na koja su ljudi poput Pavičića izrazito osjetljivi kad ih ugrozi netko tko nije iz njihova političkog jata. Tako je u raspravi o kažnjavaju masovnih silovanja koja su tijekom rata u Hrvatskoj počinili pripadnici srpskih postrojbi mačistički izjavio da se nada kako se za silovanje neće prijavljivati “… po sistemu dva svjedoka, kao što je to nekada znalo završavati, da to bude osnova za kaznenu prijavu (Po vama muškarci, Srbi, silovani u Lori nisu žrtve, Jutarnji list, 20.05.2015.). U saborskoj se pak raspravi usudio degutantno izraziti o žrtvi srpskog logora Bučje Dr. Šreteru, iako je u taj slučaj, kroz plan razmjene zarobljenika koji je pakračkog liječnika trebao osloboditi, bio i osobno uključen. Usprkos tomu medijski djelatnici Pupovca i dalje neupitno smještaju među mirotvorce, umjerenjake, razumne političare, no to je već tema za jedan sasvim drugi tekst. Onaj o srozavanju hrvatskog novinarstva na razinu jeftinog političkog aktivizma sa, u najboljem slučaju srednjoškolskom razinom argumentacije.

Egon Kraljević

 

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.