Vesna Ujević: Volim svoju raspetu Imotu, volim pa volim…

Volim svoju raspetu Imotu, volim pa volim…

Danas sam planirala turbo radni dan, ali ništa od plana. Zadnji sam put bila u mačkarama prije tridesetak godina, ne pratim baš takove svečanosti pa nemam pojma koga ili što pale. Bilo bi tako i ove godine da nisam povirila na face, a u facu mi se nacerili vrišteći naslovi novinskih portala.

Živcati, zapalili ideju gey udomiteljstva i dite. Dite! Nemoguće! Ali svi pišu dite. Kad tamo dite s jednom nogon u grobu, doduše samo po godinama, jer te komunjare žive barem duplo duže od nas ognjištara. Prošlo je više od 24 sata od nemilog udara na baka, a ja još ne mogu virovati da se od lokalne sprdnje gradića Imotskoga razvila svehrvatska drama.

Jesmo moćni, dramaturgija nam u malome prstu.

Kažu da nas nema. Kako smo onda tako produktivni? Pokrivamo 56 594 km2 kazališne scene. Mjesecima. Nama uspijeva skoro bez kune, a Rijeci cijeli proračun ministarstva kulture ne može doteć.

Moj se turbo radni dan pretvorio u turbo čitanje komentara. Kažu da mi mrzimo. Što li su sve isiktali na nas, na crkvu, na osobe imenom i prezimenom… u usporedbi s njima mi smo sušta ljubav. Koji festival ljevičarske demonkracije, plaču što nas uopće ima.

Ali nešto boli. Naši. Palo mi je na um par poučnih priča o djeci koja su se stidjela roditelja iako su ti roditelji crnčili da bi toj istoj djeci omogućili bolji život. Roditelji se u taj novi, izvještačeni svijet nisu uklaapali. Stide se Imotskog. Ja, naprotiv, svoj raspeti grad i Krajinu upravo sada volim iz petnih žila, svim svojim bićem, upravo sada najviše.

Raspametili se političari tko će nas žešće osuditi, vrh piramide, na kraju jedini Stazić ispa pametan, kupio čovik mast protiv opekotina i svršila mara zavit.

Šalu na stranu, ima jedan Čovik kojemu je od sinoć puno teže nego svima nama i potrebna mu je podrška cijele zajednice, pa ne zaboravite na njega. Mili, drži se, ne kloni duhom.

Mordor će pasti.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo