M. Prpa: Libreto za operu Gvozdansko

0

 

RH Gvozdansko

 Turska Gvozdansko
(Ratna zastava Osmanskog Carstva)

 

 

Ferhad paša utaborio vojsku pod gradom Gvozdansko sa sedam topova, deset tisuća vojnika, i prateće vlaške čete s Istoka i opsjeda utvrdu Gvozdansko. U utvrdi se nalazi posada od 50 branitelja i 250 rudara, kovača novca i seljaka s ženama i djecom, sveukupno 300 osoba. U obrani Gvozdanskog predvođeni sa četiri kapetana.

Ferhad paša podno grada Gvozdanskog ulogorio i postrojio svoju dušmansku vojsku i pred njom drži govor.

Čuj me, vojsko našeg velikog Sultana. Uz pomoć Allaha, osvojili smo, razorismo i spalili smo gradove Kladušu, Pećigrad, Podzvizd, Ostrožac, a posebno i Zrin, orlovsko gnijezdo – naših ljutih neprijatelja Zrinskih hrvatskih banova..

Osvojit ćemo i Gvozdansko, ovo zadnje gnijezdo bezbožnih kršćana, puno srebra i kovačnica novca, najljepših srebrnjaka. Spalit ćemo ga, i sve živo što u njemu nađemo, otsjeći ćemo im glave i baciti ih preko zidina nek se kotrljaju niz gvozdanski brijeg. U slavu našeg grada Istanbula i u njemu stolujućeg našeg Velikog Sultana i u slavu Allaha. Allahu Akbar. Bog je veći.

 

 

 

 

(Dana 10. siječnja 2010. g. na Prvom spomen-pohodu u Gvozdansko,autor je prvi put u ambijentu Tvrđe, na samom mjestu mučeničke smrti branitelja pročitao pjesmu „GVOZDANSKO„ na zadovoljstvo svih nazočnih hodočasnika. Pjesma je ušla u sastav knjige GVOZDANSKO Damira Borovčaka u prvo i drugo dopunjeno i prošireno izdanje)

Pet juriša na tvrđavu Gvozdansko

Ferhad paša mač iz toka uze – i uzvikuje Spremi te se Turci, janjičari, visoko dižiite sablje – juriš, juriš, juriš , na visoku Tvrđu, gazite kršćansku raju, sjecite im glave i bacajte ih sa zidina gvozdanske kule. Dignite visoko na Tvrđi Osmanski ratni barjak sa polumjesecom i ukrštenim sabljama, nek to bude znak da će i cijela Europa pasti pod Osmansko Carstvo, pod Carstvo, Carstvo našeg Sultana

Potpalimo i zadnje gnijezdo bezbožničko, neka plam se vidi do Istanbula grada, neka Sultan vidi kako gine kršćanska raja. Svoje ohrabruje janjičare – Juriš, juriš, juriš Allah, Allah je s nama.

Ali s tvrđe puške se ore, pada Ture do Tureta na svakom koraku. Ferhad paša bjesni. Ržu i vrište konji i ruše se niz kosinu. Bježi Ture na sve strane, uzvikujući pomozi nam, pomozi nam , Allahu!

S kula praskaju puške, ali i pjesma se ori

 

Ferhad pašo, – Nema predaje, nema predaje, nema predaje…!

Što bi na to rekli naši sinci i hrvatski rod. Kukavice bi bili i sramotu učinili rodu svom, rodu svom!

Smrt je hladna, srce vruće, za slobodu još nam tuče

Ruke mrznu, tijela grče, lice nam plavi.

I mi imamo svog Svevišnjega

Njega život u svemu slavi

molimo se samo njemu, mi u svemu.

In te Domine, In te Domine speravi!

Ferhad paša vatre loži, studen hladna svud se stere,

ta hladnoća i Turke bere.

Opet Paša bjesni na svojeTurke i janjičare. Sad topova ječi kanonada, ko gromovi grme i kule ruše, a u Tvrđi pomor,

ali još boj se bije za krst časni i slobodu zlatu.

Ferhad paša, za Božić kojeg slave u Tvrđi, pozdravlja ga kanonadom teških topova, a kad presta njihov prasak, šalje

poslanike i nudi posadi i, već prorijeđenim braniteljima, da se predaju. Nudi im slobodan izlazak i dovođenje do

slobodnog prostora Hrvatske. Posada pod vodstvom četiri kapetana odbija sve ponude.

Ferhad pašo. – Nema predaje, nema predaje, nema predaje…!

Što bi na to rekli naši sinci i hrvatski rod. Kukavice bi bili na sramotu rodu svom, rodu svom!

Noć se spušta, ljuti mraz sve steže, u srcu Paše strepnja, na kulama grada zgasle vatre, zar Hrvati noću u proboj kreću. Cijelu noć u logoru uzbuna zbog straha od proboja Hrvata.

Zora svikla svud tiho, ni dašak vjetra, ni uzdaha, ni sreće ni jauka od boli. U spokoju Božjem Tvrđa spava, sa mrtvim zamrzlim junacima.

Silentium Neba, Silentium Zemlje. Sad tišina s mrtvima pregovara.

I čuh glas muka, čuh glas tišine. Drhti Silentium, ta arija nebesa. Svud kamena muk – brda i doline. Tek kuca bilo mrtvih zamrznutih tjelesa.

Ne pušite vjetri juga, ni sjevera hladna, ne zborite zore rumenilom gorja. Silentium posvud – silentium gladnog. Svira se Requiem krvavog obzorja.

Ferhad paša, u jutarnji, peti po redu juriš, krenu prema kulama grada, ali se ne ču pucanj puške, niti glasa, nit jauka, samo snijeg pršti pod čizmama tisuća pašinih vojnika. Ferhad paša vojsku hrabri; Nebojte se, ne bojte se, zar nas nema dvjesto puta više neg branitelja u Tvrđi.

Turci probijaju vrata, a od otpora niti glasa. Svud smrznuta mrtva tjelesa na braniku u rukama još puške drže. Kakvi heroji, kakvi junaci, herojstvo kakvo još svijet ne vidje.

Silentium duše. Samo šutnja i Neba i Zemlje.

Slika što je vidje Paša i njegovi vojni zapovijednici – u savjest ih duboko ganu. Drhtavim glasom Ferhad paša progovara. – Takvih junaka nikad ne vidjeh, stoga naređujem da se svakog sahrani uz počasti i po pravilima Katoličke crkve i uz prisustvo njihovog svećenika.

Ferhad paša pokriva rukama lice i u sebi progovara, o Bože kršćana, Allahu, jedan isti Bože, oprosti mi što uradih zlo s tvojim pukom, to su heroji kakve nikad ne vidjeh, heroji koji su izabrali mučeničku smrt, radije nego život u ropstvu.

Njihove duše će vječno ostati u svom gradu Gvozdanskom i čuvat će svoj dom, svoj rod, svoj hrvatski narod i njegov porod. Smiluj mi se, Bože, kako se ja nisam smilovao tom hrabrom i jadnom puku.

 Requiem za poginule u Tvrđi

Zovi nas, Gospode, u nebeske dvore!
Zovi, o Gospode, u vrtove svoje!
Zovi nas iz ove zemaljske more
– mi pjevamo pjesme hvale i slave Tvoje.

Doći ćemo k Tebi na krilima nade.
Neka nam sviću rosne, božanske zore!
Otvaraj nam vrata, ti Vječni grade,
anđeoski ti, dočekaj nas zbore.

Vodile nas k Tebi naše patnje, žali,
pred prijestolje Tvoje dovele nas boli!
Blagoslovi Tvoji, oprost nam dali,
dovedi nas k sebi jer te grešni moli’!

Našem Bogu poveli nas anđeli!
Pjevat ćemo glasno hvalu putujući.
U Vječne dvore smjestite nas arhanđeli.
Boga slavimo, Tebe Boga žeđajući.

Ferhad paša u Istanbulu ispred Sultana!

»Slavni, čestiti, mogući i priuzvišeni Care,

Pokorio sam i spalio gradove u Hrvatskoj, osvojili smo, razorismo i spalili smo gradove Kladušu, Pećigrad, Podzvizd, Ostrožac, a posebno i Zrin, orlovsko gnijezdo – naših ljutih neprijatelja Zrinskih hrvatskih banova. Zadnjeg smo razorili Gvozdansko, tu smo naišli na tvrdi orah,

Grad je branilo pedeset članova posade, s još 250 rudara, kovača novca i seljaka s njihovim obiteljima. Sveukupno njih 300, a nas je bilo 12000 vojnika.

Odbijali su sve naše napade i naše ponude da se predaju, imali smo velike gubitke, a u grad smo ušli tek kad su svi poumirali od hladnoće i gladi. Našli smo ih zamrznute na svojim položajima i mrtvi su još držali puške u rukama.

Ni u cijelom Osmanskom Carstvu nismo naišli na tako čudesne heroje, kao što su Hrvati. Prema njihovim mrtvim braniteljima imali smo strahopoštovanje i samilosti, pa sam naredio za tako velike heroje da se svečano sahrane po kršćanskom obredu i uz nazočnost njihovog svećenika.

Sultan ga upita – Tko su ti koji su vodili obranu Gvozdanskog?

Ferhad paša reče –Moj slavni Care, to su bila četri kapetana: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić.

Sultan odgovori -Takve junake rađaju samo hrvatske majke!

***

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara