Šutnja je zlo – Z. Miliša: Usamljenost je glavna bolest današnjice

Vrijeme:7 min, 7 sec

Usamljenost

Modernizam i tzv. suvremena civilizacija su sahranili ideju zajedništva i solidarnosti. Zajedništvo Zlatko Milisa2među ljudima ponajviše se budi u dramatičnim uvjetima ili u neimaštini. Ljudi se ujedinjuju u nevolji i/ili plemenitim djelima. To su poznate činjenice iz antropoloških i socioloških spoznaja. U ekonomski najrazvijenijim državama svijeta zabilježen je drastičan porast samaca. Ekonomski rast potencijalno vodi pojedince do (materijalnog) osamostaljenja, ali i dokazanog osamljivanja. Danas u Europi više od 53% ljudi žive kao samci, izbjegavajući bračnu zajednicu. Podatci japanskog Nacionalnog instituta za populaciju i socijalnu sigurnost, otkrivaju da u 2016. godini 69 posto muškaraca i 59 posto žena žive kao samci. Italija ima devet milijuna samaca, a samo je u Stockholmu 60% samačkih kućanstava. Podatci Zavoda za statistiku rada u SAD-u iz listopada 2014. pokazuju da je od tada više samaca negoli oženjenih. U Hrvatskoj je danas među odraslima polovica neudanih i neoženjenih, za razliku od 1976., kada ih je bilo 37,4%. U Njemačkoj je 2015 godine bilo 41. milijun kućanstava, a od toga je čak 17 milijuna samačkih. To je, između ostalog, posljedica urbanizacije, o čemu piše međunarodno poznati njemački psihijatar Manferd Spitzer u knjizi Usamljenost – nepoznata bolest.

Spitzer iznosi podatke da su suvremeni oblici ovisnosti i duševnih bolesti u visokoj korelaciji s društvenom izolacijom. UsamljenostNa kraju osmog poglavlja knjige eksplicira svoju tezu da loše veze i usamljenost imaju čak i smrtonosne posljedice! Navodeći brojna istraživanja otkriva poveznice između spolova i obiteljskog statusa i doživljaja usamljenosti te zaključuje da su najusamljeniji neoženjeni muškarci, slijede neudate žene pa potom udane žene, a najmanje usamljenima se osjećaju oženjeni muškarci. Činjenica je da se sve više ljudi osjećaju usamljenima čak i kada su okruženi ljudima, osobito kada nema iskonskog zajedništva, povjerenja i povjeravanja. Spitzer poziva na uzbunu argumentima da je usamljenost poprimila sve simptome epidemije i da njom nisu pogođeni samo samci nego i samohrani roditelji i svi ljudi u lošim vezama. On smatra kako je u “zapadnim zemljama ona postala glavni uzrok smrti”! Ljudi u vezama (brakovima) su izabrali zajednički put, ali mnogi priznaju da se osjećaju beskrajno usamljeni.
Majka Terezija je jednom izjavila: “Usamljenost i osjećaj da nisi voljen najveće je siromaštvo”. Onaj tko je sam sa sobom nema straha od odbacivanja. Robert Wilson u romanu Slijepac iz Seville napisao je poučnu misao: “Najgore je kad se ostavljen tako što je druga osoba izabrala samoću”.

Pascal Mercier u romanu Noćni vlak za Lisabon provocira konstatacijom da sve što činimo, činimo iz straha zbog izopćenja i usamljenosti, a čija je cijena prešućivanje. “Je li to razlog zašto tako rijetko govorimo što mislimo? Zašto se inače držimo svih tih uništenih brakova, lažnih prijateljstava, dosadnih rođendanskih proslava?… U nedostatku nužnosti da se zaustavljena daha šuljamo minskim poljem bračnih laži i prijateljskih poluistina?” (Mercier). Nebrojeni ljudi priznaju da su usamljeni i kada su s drugima. Zato A. P. Čehov ironično komentira: “Ako se bojiš usamljenosti, ne ženi se”. Usamljenost je usud otuđene većine kada postanu dio usamljene gomile i kada im vlastiti ego i strahovi oduzimaju moć samopromatranja i želju za promjenom sebe i svijeta oko sebe.

Pronašao sam interesantan tekst na portalu tropolje.info od mladog autora Stefana Simića, pod nazivom Zašto si sam? Isti je više nego intrigantan, napisan u formi pitanja i odgovora. Evo njegova ključnog odgovora zašto je izabrao samoću: “Zato što volim ljubav!” …“Ali kako si sam kada voliš ljubav?”… Zato što ljubav ne trpi ropstvo, ograničenja, ljubomoru, bolje biti sam, u ljubavi, nego a drugim, bez ljubavi. “Ali to je sebično”… Nije, to je velikodušno, zato što nikome ništa ne ograničavam i dopuštam svakome da voli ono što voli. “I zauvijek ćeš biti tako sam?” … Nisam sam, ja sam u ljubavi. I u meni je mnogo više ljubavi nego kod većine parova. Ali ipak ti treba netko?”… I da i ne, ako se dogodi, dobro je, ako se ne, opet je dobro, imam ljubav! “Misliš da je ljubav prema sebi dovoljna?”… Nije samo ljubav prema sebi, nisi me razumio, to je ljubav, osjećanje otvorenosti, nešto šire, kada živiš ljubav ne zavisiš od ljubavi drugih. “Kako možeš živjeti ljubav ako nemaš konkretnu ljubav?”…Ne moram biti s nekim da bih volio, ljubav je Usamljenot2mnogo šira od toga… “Ne razumijem, kakva je to onda ljubav ako nemaš nikoga?”… Što to znači imati nekoga? Imati napismeno da posjeduješ nekoga … “Ti ne razumiješ ljubav. Valjda prvo treba biti s nekim da bi ga volio.”… Ne, prvo trebaš imati ljubav u sebi, da je prepoznaš a onda voljeti… “Pa koji je smisao ljubavi ako nije brak, obitelj?” … Smisao ljubavi je ljubav, ona je iznad svega a ovo ostalo ako se dogodi. “Sada razumijem zašto si sam!”… A ja razumijem zašto se ti plašiš da ostaneš sam, strah te osude društva, ispada da te nitko neće. Živi ljubav, samo tako ćeš privući ono što živi ljubav…, jer bolje jedan takav odnos u mašti, ili na tri dana ali potpuno, nego biti u promašenoj ljubavi čitavog života.”

Osobno imam drugačije stavove od gore ekspliciranih. Ako je ishodište u meni, (to) ne znači da je u meni cilj! Posljedice lažne društvenosti su često bili okidači za one koji su se odredili za samoću. Samoća i usamljenost nisu jednaki pojmovi. Usamljeni ljudi prave zidove, a oni koji žive u samoći prave granice. Zidovi dijele ljude, a granice su potrebne radi poštovanja integriteta druge osobe. Ljubav, društvenost i prijateljstvo su najbolje vrijednosti veličanja života. Jadna od najboljih misli o ljubavi je od E. Froma: Ona “pomaže čovjeku da prevlada osjećaj usamljenosti i dopusti da ostane svoj. U ljubavi se tako, zbiva paradoks – dva bića postaju jedno, a ipak ostaju dvoje”. Svestrani Umjetnost3umjetnik, Arsen Dedić je jednom zapisao: “Kada potpuno vjerujete osobi bez ikakve sumnje, dobit ćete jedan od dva rezultata: osobu života ili lekciju života”.

Istaknuti psihijatar i bračni savjetnik, Jürg Willi, višegodišnjim iskustvom otkriva da mnoge (bračne) parove ne povezuju zajedničke sklonosti nego odbojnosti prema drugima. Prema njegovim riječima, malo toga unosi stabilnost u vezu kao ogovaranje ljudi s kojima se družimo! “Ljudi su dorasli za obračune s drugima, ali ne i s problemima” (Tin Ujević). Tu sjajnu misao hrvatskog pjesnika argumentira René Egle, utemeljitelj Instituta za impulse uspjeha: “Zapanjujuće je kakvim se sve trikovima služimo samo da ne bismo morali uporabiti riječ ljubav… Očito, riječ ljubav u sebi ima nešto nedopadljivo − nasuprot riječi mržnja.”

Danas imamo hipnotiziranu zombi generaciju koja neselektivno bulji u ekrane. Takve nazivam umreženi usamljenici! Spitzer, navodeći brojna istraživanja u knjizi Usamljenost konstatira da s dužim (dnevnim) korištenjem digitalnih medija pada zainteresiranost za stvarne kontakte te empatičnost. Istraživanje u SAD-a iz 2017. godine objavljeno u časopisu American Journal of Preventive Medicine na uzorku od 1787 ispitanika od 19 do 32 godine pokazalo je značajnu povezanost između percepcije usamljenosti s količinom korištenja društvenih mreža. Naime, oni koji dnevno koriste internet do pola sata nemaju osjećaj usamljenosti. Spitzer, u ranije spomenutoj knjizi konstatira da neselektivno korištenje digitalnih medija utječe na usamljenost, nezainteresiranost za neposredne kontakte u stvarnosti, izostanak povjerenja te smanjenu empatičnost. “Društvenim internetskim medijima ljudi nisu, suprotno um4svim očekivanjima, bolje povezani jedni s drugima, nego su usamljeniji. Dokazano.” (Spitzer u zadnjoj rečenici petog poglavlja). Spitzer apelira: “Danas prosječna mlada osoba provodi pet do osam sati pred ekranima, a na ekranima se suosjećanje ne može naučiti”. Jedno od posljednjih istraživanja (2016.) u SAD-u otkriva da djeca dobivaju od roditelja “pametne telefone” s deset godina, jedna trećina djece šalje poruke ukućanima i kad su svi u kući!

Usamljenost osobito pogađa one koji su u lošim vezama. Voditelj longitudinalnog istraživanja u SAD-a, psihijatar Robert Waldinger otkriva iznimno važne rezultate na temu zadovoljstva životom i sreće. Waldinger na javnom predavanju, dostupnog na internetu, iznosi podatke Harvardskog istraživanja. Navodim samo najvažnije dijelove.: “Najjasnija poruka koju smo izvukli iz ovog 75-ogodišnjeg istraživanja jest: Dobri odnosi čine nas sretnijima i zdravijima… dok usamljenost ubija. Ljudi koji su društveno povezaniji s obitelji, prijateljima i zajednicom sretniji su, fizički zdraviji i duže žive od ljudi koju su manje dobro povezani… Znamo da možemo biti usamljeni i u gomili ljudi, a možemo biti usamljeni i u braku odnosno vezi. Stoga je druga velika stvar koju smo naučili ta da… je bitna kvaliteta tih bliskih odnosa. Život u središtu konflikta loš je po zdravlje. Npr. visokokonfliktni brakovi jako su loši po zdravlje, možda čak i gori od razvoda… Dobar život satkan je od dobrih veza.”

Vidimo kako se ideja privrženosti i/ili zajedništva sustavno potire. Svi oni koji se hvale da imaju gomile ljudi oko sebe, trebali bi se upitati žive li u prividu društvenosti te da (li) su (zapravo) usamljeni!?

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

 

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo