Petar Mladinić prof.: Što će se dogoditi s reformom školstva?

Kako dalje – ministrica optužuje NCVVO

Iz medija saznajemo tek ovih dana da se prije skoro godinu dana savjetnik predsjednika Vlade povukao iz „upravljanja“ i nadziranja reformskih procesa u školstvu. I taj proces ostavio je na „milost ili nemilost“ nomenklaturi koja je više ili manje nekompetentna (u stručnom i znanstvenom znanju) i koja uopće ne mari za javne argumente koji im ne odgovaraju. Dakle, javnost tu činjenicu ne zna godinu dana jer očito nije bilo važno objaviti ju. No, tu činjenicu ne zna ni ministrica. Bilo bi smiješno da nije – tragično!

Razmotrimo samo neke činjenice i procese na primjeru matematike, koje također ilustriraju stanje u hrvatskome školstvu.

Podatci ili činjenice

Podatci o broju sati nastave Matematike u RH ukazuju, u usporedbi s europskim, ali i s mnogim zemljama u svijetu, da je taj broj među najmanjima kao što je i nastavna godina među najkraćima. O tome se možete uvjeriti, primjerice, u dva diplomska rada objavljena na mreži (M. Nekić: Matematičko obrazovanje u Finskoj i A. Ergović: Matematičko obrazovanje u Europi).  

U NN 7/2019: Odluka o donošenju kurikuluma za nastavni predmet Matematike za osnovne škole i gimnazije u RH možete se uvjeriti da ministrica ne uvažava (čak ni ne odgovara) na primjedbe jezikoslovaca o terminu „kurikulum“, a također ne poštuje hrvatski pravopis, hrvatsku normu (pa ni europsku) niti hrvatski zakon, koji propisuju da je u RH decimalni znak decimalni zarez, a ne decimalna točka. Ne poštuje to čak ni kao matematičarka. „Hrvatsko matematičko  nazivlje“ godine 2015. objavio je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (v. str. 23). Svi to u Hrvatskoj poštuju osim nje i, slijedom njezine odluke, ni izdavači školskih udžbenika. U spomenutoj Odluci na str. 22. (MAT OŠ A.5.5.) u Preporuci za ostvarivanje odgojno-obrazovnog ishoda propisuje se:  „(…) Istaknuti da decimalna točka u matematici odgovara decimalnom zarezu u nekim područjima (…)“. [istaknuo P. M.] Ova preporuka dovoljno jasno ocrtava znanje i stručnost kreatora te poštivanje zakona i normi u RH kao i njihove skrivene namjere.

Loši rezultati naših učenika na međunarodnim testiranjima (Vidi diplomski rad: M. Ćapko: Međunarodno istraživanje trendova u znanju matematike i prirodoslovlja (TIMSS) i posljednje službeno izvješće o rezultatima PISA testiranja.) također ukazuju da se do sada nimalo nije poboljšalo stanje usprkos svim pokušajima reformskih promjena. Posebice na ovakvo stanje ukazuju rezultati na maturi 2018./2019. godine. U ljetnome roku od 30561 pristupnika palo ih je na ispitu 8748 (ili 29 %), a u jesenskome roku na višoj razini ispita od 1036 pristupnika palo ih je 464 (ili 45 %), a na nižoj od 3893 pristupnika palo je 1228 (ili 32 %). Zanimljivo je da nitko u Hrvatskoj ne pokušava objektivno/znanstveno/pedagoški istražiti stanje i uzroke i ukazati na moguća rješenja. Bez dijagnoze „bolesti“ provodi se „liječenje“. 

Udruga HUNI (http://www.huni.hr ) prošle je godine započela istraživanje o znanju učenika 8. razreda OŠ te 1., 2. i 3. razreda gimnazija i srednjih škola o temeljnom matematičkom pojmu– funkcijama. Test o poznavanju linearne, kvadratne i eksponencijalne funkcije u petnaest hrvatskih škola (5 OŠ, 10 SŠ) u devet gradova rješavalo je 1336 učenika. Testovi su bili usklađeni s van Hieleovim modelom koji ima pet razina znanja. Taj model, sukladno uzrastu, elaborira da bi ukupna populacija trebala biti barem na 3. razini znanja (a pojedinci i na višim razinama). Testiranje je ukazalo da su naši učenici tek na prvoj ili sporadično na drugoj razini. (Testove i rezultate po školama i razredima kao i druge činjenice možete vidjeti na web stranici udruge.)

Kriteriji ocjenjivanja znanja

U našemu školstvu učitelj/nastavnik odlučuje o ukupnoj ocjeni učenika temeljem aritmetičke sredine svih ocjena u jednome predmetu. Taj kriterij nikada nije ni stručno ni pedagoški elaboriran niti javno deklariran. Niti je korektan u bilo kojemu smislu. Zašto taj ‘činovnički’ pristup učeniku onih koji se zaklinju da im je učenik u „središtu svijeta“? Po tome kriteriju, primjerice, učenik iz istoga dijela gradiva ima jedinicu, a nakon ispravka dobije peticu. Prosjek mu je trica, tj. ocjena dobar (3). Svašta! Pa nikada nije znao za dobar!

Za maturalni ispit propisuje se sve i svašta, ali nikada se unaprijed ne propisuju bodovni pragi koji pristupnik treba imati za pojedinu ocjenu. Bodovni pragovi prolaznosti i ocjene donose se nakon uvida u bodovne rezultate populacije. Kakvo je to „mjerenje“ rezultata s naknadnim baždarenjem instrumenata? I onda smiješno zvuči da je 10 000 polaznika palo na ispitu. Mogli su tako ili svi pasti ili svi proći.

Bloomova taksonomija je psihološki model i kao svaki model ima svoje dobre i loše strane. Za matematiku je taj model, kao i svaki općeniti model, ograničavajući. U matematici postoji nekoliko modela koji nisu „bezgrješni“, ali su sigurno bolji od Bloomovog. Jedan takav model je i van Hieleov model. O modelima koje treba primijeniti također nikada nije bilo javne, stručne ili znanstvene rasprave. Bloomov model nametnut je bez rasprave!

Istraživanja u RH

U RH se periodično provode međunarodna istraživanja TIMSS i PISA. Domaćih istraživanja nema! U vrijeme HNOS-a bilo se započelo s nacionalnim ispitima koji su počeli ukazivati na stanje, probleme i kontrolu promjena. No, naprasno su prekinuti kao što je prekinut i napušten HNOS. U zamjenu za te promjene počela je (s promjenom vlasti!) priča i rad na novoj reformi koja je sada okljaštreno svedena na Školu za život i „nasilno“ djelomično uvođenje Informatike svima.

Prijedlozi reformskih promjena nisu utemeljeni ni na teoretskome modelu ni na rezultatima objektivnih istraživanja. Oni su „odokativni“ modeli i „odokativni“ prijedlozi te su unaprijed osuđeni na neuspjeh. Podsjećaju na ponašanje liječnika koji liječi pacijenta bez dijagnoze i koji „uspješno“ sređuje neki očiti simptom bolesti, primjerice smanji mu visoku temperaturu. I to se onda naziva uspješnim liječenjem! Takvoga su tipa odluke o debljini i težini udžbenika, o uporabi digitalnih/e-materijala, o uporabi tehničkih pomagala (tableta, micro-bitova) itd. 

Dakle, ni MZO, ni AZOO, ni NCVVO, ni katedre na nastavničkim fakultetima nisu pokrenuli, a kamoli proveli, sveobuhvatna istraživanja i temeljem njih predložili mjere i aktivnosti reformskih procesa. Pojedinci (ugledni, ali javnosti nepoznati) i skupine koje ukazuju na ove probleme efikasno se politički eliminiraju iz javnosti bez ikakvih korektnih argumenata.

Promjene kurikula i metoda u nastavi

Tko i zašto ne poštuje znanstvene kriterije i pravne procedure promjena? Tko i zašto ne uvažava argumente nego ih bahato ignorira? Tko i zašto ne želi konsenzus u elaboriranju i u realizaciji reforme? Odgovor je svima poznat i nesporan! 

Mogu li se promjene efikasno realizirati uporabom digitalnih alata? Zašto se ignoriraju vrlo velika upozorenja o lošim posljedicama takve uporabe? Zašto se zanemaruju i bez obrazloženja odbacuju prakse mnogih zemalja koje te alate ne dopuštaju u svojemu školstvu? Svakako treba pročitati knjigu M. Spitzera Digitalna demencija – Kako mi i naša djeca silazimo s uma?, a 2018. godine prijevod je objavila naklada Ljevak. Ništa iz te knjige nije doprlo do „mozga“ kreatorima sadašnjih poteza u školstvu kao ni političarima koji bi trebali skrbiti o javnom dobru, tj. o školstvu. Godine 2000. objavljena je knjiga Standardi za nastavu matematike, godine 2003. Matematičko otkriće i Povijest matematike za školu, a 2004. Tako poučavamo matematiku. U ovim su knjigama naznačene činjenice i argumenti za svaki iole ozbiljniji matematički kurikul i metode u nastavi.

Bilo bi zanimljivo utvrditi koliko škola ima ove knjige u svojoj knjižnici, koliko učitelja/nastavnika zna da one postoje (a kamoli da su ih pročitali ili ih rabe u svojemu poučavanju) i koliko se naših reformatora u svojim prijedlozima inspiriralo idejama i činjenicama iz njih. Mogao bih se okladiti da više od 90 % njih niti ne zna da te knjige postoje. Ali isto tako mogao bih se okladiti da reformatori ne mogu javno objaviti izvore iz kojih crpe svoje prijedloge.

Diplomski i poslijediplomski studij matematike

Akademik Sibe Mardešić davno je predlagao da se nastavnički studiji preurede sukladno cilju – nastavnicima i potrebama njihovoga budućeg posla. Smatrao je da njihov studij ne treba biti samo malo različit od studija inženjera matematike. Također je predlagao da se na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu utemelji poslijediplomski/doktorski studij matematičke edukacije. Ništa od toga nije niti pokušano! A sve zemlje na svijetu to imaju i u njima školuju svoje nastavnike. Mađari imaju čak posljednju studijsku godinu u kojoj budući nastavnici rade u školi pripremajući se za diplomiranje. A u nas? Naši studenti imaju tijekom studiranja manje sati prakse u razredu nego polaznici u autoškoli.

Zahtjev da se budući nastavnici moraju poučavati na način na koji će oni poučavati ukazuje na temeljni problem našeg školstva. O (ne)pripremljenosti nastavnika za posao za koji su se školovali mogao bih napisati romane za povjerenstva za polaganje stručnih ispita! Nažalost! I to je jedan od čimbenika školskoga neuspjeha učenika uz neodgovarajući sadržaj i metode poučavanja. Naš kurikul u velikome dijelu ne poštuje spomenute Standarde za nastavu Matematike kao ni smjernice poznate kao Matematika za digitalno doba.

Napad ministrice Divjak na NCVVO

Zašto je ministrica Divjak na nedavnoj konferenciji za medije napala NCVVO? Razloga su dva, a povod su katastrofalni rezultati pristupnika na maturi u prošloj godini. Jedan je razlog da nezavisni segment školstva želi podrediti sebi i svojim ambicijama. Već je to nedopustivo zadiranje u autonomiju NCVVO-a (bez obzira na neke dobre argumente prigovora NCVVO-u). Drugi je razlog „bacanje pijeska u oči“ javnosti u stilu političara oko nje i skretanje pozornosti javnosti s njezine odgovornosti za katastrofalan rezultat na prošlogodišnjoj maturi! Ako u „proizvodnji“ ima 30 % „škarta“, onda je to žuran razlog za smjenu odgovornih u „proizvodnji“. A ona je na vrhu te „proizvodne“ piramide i trebala bi dati ostavku, zar ne? U Japanu ministar prometa daje ostavku (a nekada bi učinio i harakiri) ako se dogodi velika željeznička nesreća iako nije konkretan krivac za nju! A kod nas? Ministrica – umjesto ostavke – napada NCVVO. Sapienti sat!

Sva djeca (Skoro svi su odlični u osnovnoj školi i skoro svi uspješno završavaju srednjoškolsko obrazovanje.) uspješna su 12 godina, a onda matura pokazuje da trećina učenika nije sposobna (i to nakon naknadno određenih bodovnih pragova prolaznosti) položiti niti B razinu mature. I nitko nije kriv?! 

A procvat biznisa kojim se djeca pripremaju za maturu (Iz takvoga miljea dolazi i pomoćnica ministrice Divjak – i još se hvali da ona pripada toj sredini i u koju će se vratiti nakon karijere u Ministarstvu.) i privatnih instrukcija karcinomski su simptomi sustava. A to što oni rade nema veze s matematikom i poučavanjem niti učenjem matematike. I ništa se ne poduzima kako bi školstvo profunkcioniralo. Ministrica pokušava „čistiti ribu od repa“ (iako NCVVO nije rep jer nema nikakvoga utjecaja na reformu), a „riba smrdi od glave“. Htjela ona to priznati ili ne!

Usporedbe ocjena

Usporedbe nastavničkih ocjena/procjena (koliko god one bile ‘problematične’) i ocjena na maturi u Matematici (i ostalim predmetima osim Engleskoga jezika) miješanje su krušaka i jabuka, tj. neusporedive su i ne mogu poslužiti u ozbiljne svrhe. Služe samo za, ponavljam, bacanje pijeska u oči javnosti i stigmatiziranje nastavničkoga kadra.

Usporedba rezultata u školi i na maturi učenika u Engleskom jeziku do kosti ogoljava sve argumente i floskule kojima se komentiraju rezultati u ostalim predmetima. Engleski jezik u školama poučava se sukladno svjetskim standardima i standardima jezika. I takvi se standardi ocjenjuju/procjenjuju i u školi i na maturi istim „mjernim“ instrumentima. I zato su učenici u tom predmetu uspješni!

Zaključno

Reforma i zahvati u školstvu trebaju valjda biti sveobuhvatni, a ne segmentirani. I ne mogu ga voditi osobe koje su došle s uličnih prosvjeda ili iz anonimnosti te bez stručnog i znanstvenog autoriteta u promišljanju, odnosno bez imalo znanja i iskustva u teoriji i praksi procesa kojim žele upravljati držeći se promišljanja jednoga bivšeg političara koji je izjavio: „Izabrali ste me pa me sada morate slušati!“ Nažalost, nitko ih nije ni izabrao na izborima da bi mogli tako nešto reći školnicima i javnosti. 

Skoro svi dosadašnji ministri bili su iz znanstvene zajednice s neznanstvenom metodologijom prijedloga rješenja očiglednih problema. Svi su nezadovoljni stanjem i neuspješnim (a u segmentima i nasilnim) rješavanjem: učenici, roditelji, učitelji/nastavnici i ostala javnost. Promjene stanja na bolje na dosadašnji način nema niti će ga biti! Postavljam pitanje svima: što će se dogoditi uskoro s reformom kada ova nomenklatura izgubi moć? Odgovor prepuštam čitateljima! (A ja znam odgovor!)

Petar Mladinić, prof., Zagreb/Hrvatsko nebo