Damir Pešorda: PROTUHRVATSKI KONTINUITET

Iskreno, nevoljko posežem za riječju ”protuhrvatski”. Izlizala se, zaudara na loš stil, hrvatsku političku anemiju i svakidašnju hrvatsku jadikovku. Ali što se tu može kad se radi o evidentnom protuhrvatstvu koje se više i ne skriva, čak ni nevješto. Kako drukčije nazvati to bjesomučno obrušavanje na svaku, ma i najmanju manifestaciju hrvatstva nego protuhrvatstvom!? U želji da ispadnu uljudbeno usklađeni s recentnim tijekovima, zabranama i modama preostali medijski i kulturni zastupnici hrvatske stvari ustraju tek na naivnom izražavanju čuđenja i zgražanja, ali i neke naivne vjere kako će se u budućnosti stvari same od sebe nekako srediti ili da će se u nekom od aktualnih provjerenih lopuža, neradnika i nesposobnjakovića probuditi državnik i vođa.

   Jedan od najvažnijih segmenata toga protuhrvatskoga kontinuiteta jest sustavni odstrjel ljudi koji svojim javnim djelovanjem narušavaju medijski stvoreni narativ o idiličnoj Jugoslaviji i kaotičnoj Hrvatskoj. Iako devedeset posto kaosa u suvremenoj Hrvatskoj stvaraju upravo oni, tvorci te falsificirane stvarnosti. Tako da se suvremena Hrvatska nalazi u paradoksalnoj situaciji: polugama državne i društvene moći raspolažu oni koji bi najsretniji bili da te iste države nema i da nije nikada ni nastala, te tu moć koriste upravo kako bi onemogućili one koji nastoje da Hrvatska bude bolja, uspješnija zemlja. Svojedobno je tako medijskom sotonizacijom iz politike izbačen Ivić Pašalić koji, ma što tko njemu mislio, nije bio dio socijalističke udbaško-tehnomenadžerske klike. 

  Prije nekoliko godina na sličan je način iz igre maknut Tomislav Karamarko jer je predstavljao stanovitu prijetnju crvenom jugohrvatskom plemstvu. Ovih dana svjedočimo nesmiljenoj hajci na trojicu ljudi, po svemu različitih osim po neupitnom hrvatstvu i dinarskom podrijetlu. Jedan od njih je vrstan novinar, drugi jedan od najvećih hrvatskih filmskih redatelja, a treći poznati liječnik i političar. Riječ je o Marku Juriču, Tončiju Vrdoljaku i Milanu Kujundžiću. Znam da se, stajući u obranu ove posljednje dvojice, izlažem stanovitoj zlovolji i dijela nacionalno osviještenih Hrvata jer je dugotrajna hajka na njih i kod takvih Hrvata ostavila traga. Ali kako to da se baš nikada ne orkestrira hajka na  nekog javnika s druge strane političkog spektra!? Nekako ne vjerujem da baš svi bezgrješni, a njihova djela savršena.

   Obrazac postupanja koji se primjenjuje u eliminaciji Milana Kujundžića uhodan je i višekratno isproban. Prvo se zakotrlja priča o nekoj nekretnini odabrane mete, zatim se sustavno iz dana u dan bombardira javnost novim ”detaljima”, fotografijama sračunatim na izazivanje zavisti i antipatije javnosti, izjavama premijera i drugih aktera političkog života, novinarskim provokacijama s ciljem da se izazove neprimjerena reakcija odabrane mete ili nekoga iz njegove bliže i dalje okoline…  Na koncu se stvori takva atmosfera da više zapravo nitko ne zna od čega je sve počelo i što je sve dotični zgriješio, ali je većina konzumenata takvih medija uvjerena kako je kriv da krivlji ne može biti. U biti Kujundžić smeta upravljačima iz sjene zbog dviju stvari: davnog posjeta jednom grobu u Madridu, ne zbog samoga toga čina nego zbog simbolike koja se uza nj veže te zbog nekoliko važnih projekata koji bi i te kako unaprijedili hrvatsko zdravstvo. A nepisano je pravilo – ništa hrvatsko ne smije biti unaprijeđeno. 

  Uzalud je Kujundžiću nabrajati što je sve za njegova mandata učinjeno ili započeto, od opreme bolnica, preko Nacionalnog centra za robotsku kirurgiju ili dostupnosti skupih lijekova do projekta Sveučilišne bolnice u Blatu, jer se to vrlo teško probija do ušiju zaglušenih medijskom halabukom. Koja u bitnome slijedi onu prastaru šprancu sa starovjekovnih trgova: Kriv je! Svejedno, na njegovoj sam strani već i zbog toga kada vidim tko ga sve napada. Simpatična je i anakrona istodobno njegova imoćanska uznositost, hajdučki gard i uvjerenje da je za tri koplja bolji od onih koji ga napadaju i da mu je istina dostatna da im parira. Bojim se da u vremenu post-istine stvari ne stoje tako. Danas bolje prolaze plačljivi pokajnici. Ipak, imotsku okretnost i sposobnost preživljavanja nikada ne treba podcijeniti.

   Marko je Jurič Zagrepčanin, ali također južnjačkih korijena. Uz to što se okušao u raznim žanrovima novinarstva, jedan je od rijetkih naših novinara koji zna misliti i mišljeno uobličiti u tekst ili utkati u pitanja i voditeljske opservacije u televizijskim emisijama. Njega su ”istragaši” – znate ono ”do istrage naše ili vaše” – uzeli na zub još prije četiri godine kada se u emisiji Markov trg našalio račun pjevačkih sklonosti mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija. Porfirije je negdje u Kanadi bezazleno otvarao usta uz četničke  baš kao i Stipe Mesić svojedobno u Australiji uz ustaške pjesme, a zadrti ognjištari odmah graknuše: Četnik! Jurič se na tu temu neoprezno našalio i nagrabusio.

    Ovih je dana završena je dugogodišnja ”istraga” i DORH je protiv Juriča podignuo optužnicu u kojoj za njega traži godinu dana uvjetnog zatvora, s tri godine kušnje. U zatvor zbog šale, i to nimalo vulgarne, tek ironične i zajedljive! Hrvatska demokratura svakoga dana u svakome pogledu sve više napreduje! Strukovne udruge i mainstream mediji ne samo da ne protestiraju, nego i likuju. Jer, zaboga, neprijatelja treba tući svim raspoloživim sredstvima. Najopasnije su u Juričevom slučaju, ako sud prihvati DORH-ov prijedlog kazne, ove tri godine kušnje. One bi faktički onemogućile Juriču bavljenje novinarstvom u naredne tri godine budući da bi ga čak i neka  neka bezvezna tužba mogla otpremiti u zatvor, a čovjek od novinarstva živi. 

  I tako, umjesto da netko priupita Porfirija kakve on to pjesme pjeva – naše se pravosuđe obrušilo na Juriča jer je on prenio vijest o mitropolitovim pjevačkim sklonostima i usput se našalio. Kad bi, recimo, neki katolički biskup pjevao Sjajna zvijezdo iznad Metkovića… , izbio bi veliki skandal i Crkva bi ga, na ovaj ili onaj način, morala maknuti, sakriti od očiju javnosti. Ovako kad je riječ o Porfiruju, njegovo mu pjevanje priskrbljuje dodatno divljenje licemjerne hrvatske političke i medijske javnosti jer, Bože moj, četnici su u međuvremenu ppostali antifašisti pa je i pjevanje četničkih pjesama svojevrsni antifašizam. Dodatni plus mu je što ”ustašama” vadi mast.

   Na kraju još jedan Imoćanin, Antun Vrdoljak, jedan od najboljih hrvatskih redatelja. I dok su mu lijevi kerberi, a ustvari prikriveni jugoslavenski nacionalisti, Dugu mračnu noć još i mogli oprostiti jer je glavni junak ipak bio partizan, Generala mu oprostiti ne mogu nikako. Jer govori o pobjedi hrvatske vojske nad pobunjenim Srbima i Jugoslavenskom narodnom armijom. Napad predvode kritičari Pavičić i Polimac, a slijede ih internetski skakavci. Vojska tih anonimnih internetskih udarnika danima čereče seriju General koja se ovih dana prikazuju na HTV-u. Bizarno je s koliko strasti i nepatvorene mržnje ti učoporeni osporavatelji istoimenog filma i serije traže detalje poput, primjerice, bočice vode koja se nije proizvodila za vrijeme Domovinskog rata kako bi obezvrijedili seriju. Plahte teksta troše se na sitnice, s aspekta filmske naracije i ukupnog umjetničkog dojma potpuno nebitne.

   S druge strane mediji su zasuti pohvalama jednom drugom filmu. Riječ je o filmu Dnevnik Diane Budisavljević redateljice Dane Budisavljević. Što se tiče publike, ona je svoju ocjenu ovih dvaju filmova dala kupnjom karte i gledanjem filma. General je daleko najgledaniji hrvatski  film u 2019. i gotovo trostruko gledaniji od Dnevnika Diane Budisavljević, koji je pobrao sijaset nagrada u Puli i popraćen do sada neviđenom promidžbom u hrvatskom medijskom prostoru. No, to i nije najvažnia stvar u usporedbi ova dva filma, važnija su dvostruka njerila s kojima se njima prilazi. Dok se Generalu zamjere nevažni detalji, poput spomenute bočice, u slučaju Dnevnika Diane Budisavljević osnovna teza na kojoj se film temelji, a to je kako jedna hrabra žena usprkos krvoločnom ustaškom sustavu spašava tisuće srpske djece od sigurne smrti, sa stanovišta povijesne istinitosti ne drži vodu. Uostalom, oni koji zastupaju takvo nešto nehotice priznaju da NDH i nije bila tako totalitarna i zločinačka. A to im sigurno nije cilj, stoga bi – ako im je do istine –  morali priznati da je Diana Budisavljević humanitarno djelovala uz znanje i barem prešutno odobravanje države NDH.  

   No, pravi cilj ionako nije suvisla filmska kritika ni povijesna istina, nego je cilj pokopati film jednom za svagda kad već nisu uspjeli spriječiti njegovo snimanje. Ubiti film koji priča hrvatsku stranu priče kao što je ubijen i Četverored – to je pravi cilj. Dok god Hrvati ne shvate da je kultura važnija od ekonomije, a izgradnja autentične hrvatske elite, koju se sustavno na različite načine eliminira već stotinjak godina, nužna kao jedina obrana od parazitskog jugoslavenskog elementa koji se samougradio u sustav i institucije, što mu dugoročno omogućava ne samo opstanak nego i stabilnu reprodukciju nauštrb hrvatskih kadrova i interesa – dotle neće biti ni snažne i prosperitetne Hrvatske.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik