D. Tolić: Iz Zagreba se stvarno ništa ne vidi

 Dayton se stalno mijenja na štetu Hrvata, a Komšić je najbolji dokaz za to

Nedugo nakon što je Zoran Milanović izabran za predsjednika, objavljeno je kako je imao duži telefonski razgovor s turskim diktatorom Recepom Tayyipom Erdoganom. Na stranu što je u sučeljavanju prije drugoga kruga izbora za Pantovčak turskoga predsjednika nazvao nedemokratskim liderom s kojim se odlazeća predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nije trebala susretati, procurilo je ipak kako su Milanović i Erdogan razgovarali o reviziji Daytonskoga mirovnog sporazuma. Nedugo nakon toga sam Milanović demantirao je objavljene medijske navode te poručio kako se Daytonski sporazum ne može mijenjati. A to se u biti događa posljednja dva i pol desetljeća otkako je sporazum potpisan i zaustavljena najkrvavija ratna epizoda raspada Jugoslavije i srpske agresije. Puzajuća revizija koja se odvija 25 godina, tamošnje Hrvate gura na političke i životne margine pretvarajući ih u manjinu bez ikakva reagiranja samih hrvatskih političkih predstavnika u toj zemlji, te još manje službenih predstavnika Zagreba.

Ne mijenja bošnjački dres

Eklatantni primjer na kojemu je najjednostavnije objasniti poziciju Hrvata u Bosni i Hercegovini je Željko Komšić. To bošnjačko političko nedonošče, kojemu se u Sarajevu tepalo s epitetima ‘zlatni ljiljan’ i ‘bosanski Tito’, nedavno je izdao i ‘građanske’ te ljevičarske bošnjačke stranke stavljajući se potpuno u službu vodeće bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA) te je dogovorio rušenje Vlade Sarajevske županije. Zamjerili su mu snažno bošnjački ljevičari kako je promijenio ideološki dres. No koliko god to bile apsurdno, Komšić nije promijenio dres jer ga u ideološkome smislu on nikada nije ni imao jer je unatoč očevim korijenima tek Hrvat na papiru, a u biti je politički Bošnjak koji se bori za jednake ideje koje zagovara i poglavar poprilično konzervativne Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović. Bitka za Sarajevo nije ideološka, nego isključivo financijski motivirana jer ta županija, primjerice, ima jednak proračun kao i državna razina vlasti.

Naime, da su sve navedene u biti bošnjačke stranke, jasno se pokazalo 2018. kada su bile spremne donijeti entitetski izborni zakon kojim bi posve Hrvate isključili iz vlasti ili pak na izborima te godine kada su sve bošnjačke stranke u Zeničko-dobojskoj županiji planirale izvesti puč i ugurati svoja dva instant Hrvata i tako osvojiti Dom naroda Federacije BiH. Taj Gornji dom Parlamenta Federacije BiH drži ključeve uspostave entitetske vlasti i u slučaju da Hrvati budu imali 12 od 17 izaslanika u tome domu, ne postoji način da bi Bošnjaci mogli izabrati novoga predsjednika ovoga entiteta i novu Vladu.

No 2018. reagirali su hrvatski i srpski članovi vodstva Doma naroda te je uložen veto i spriječeno je usvajanje zakona, kao i izbor izaslanika po formuli koja bi omogućila Bošnjacima da dođu do svojih šest izaslanika Hrvat, a time i formule po kojoj bi posve istisnuli Hrvate iz vlasti. O tomu bošnjačke stranke nisu imale ni trunke razlika. Ni Komšićev DF, ni SDA Bakira Izetbegovića ili pak SDP Nermina Nikšića. Upravo svjesne toga da bi popuštanje na ovome slučaju moglo Hrvate ugroziti gotovo jednako kao i najgore ratne godine sredine devedesetih, odlučile su se na blokadu uspostave vlasti u Federaciji BiH i uvjetovanja izmjena Izbornoga zakona BiH kojim bi se zajamčilo da se više ne ponavlja slučaj Željka Komšića ili pak Edima Fejzića, besprizornoga čelnika političke grupacije ‘Goraždanska priča’, koji je kupovao glasove na izborima 2018. godine, što mu je omogućilo ulazak u tamošnju županijsku skupštinu te kasniji izbor u klub Hrvata Doma naroda Parlamenta Federacije BiH zbog čega se u javnosti upozoravalo na zloporabu nacionalnoga izjašnjavanja.

Čović spreman za ustupke

Nedavno je objavljen videozapis u kojemu se vidi kako Fejzić u prostorijama stranke za 100 maraka (oko 50 eura) podmićuje jednoga muškarca koji je zauzvrat obećao kako će na općim izborima u BiH šest osoba glasovati za njegovu političku grupaciju. Fejzić, koji je već jednom 2014. bio izabran u hrvatski klub u Domu naroda, na izborima 2018. je za skupštinu Bosansko-podrinjske županije dobio 319 glasova, što je bilo dovoljno da postane zastupnik. Kao jedini Hrvat iz ove županije postao je i potpredsjednik Skupštine, a kasnije je izabran u klub Hrvata Doma naroda FBiH. Izbor Edima Fejzića, ali i Anela Šahinovića iz Unsko-sanske županije u klub Hrvata Doma naroda Federacije BiH, u toj su zemlji hrvatske stranke isticale kao primjer zloporabe nacionalnoga izjašnjavanja na štetu Hrvata. Posebno je simptomatično što u Bosansko-podrinjskoj županiji živi 24 Hrvata po rezultatima popisa provedenoga 2013. godine, i upravo je presudom Ustavnoga suda BiH u slučaju Bože Ljubića upozoreno kako ta županija bira jednoga izaslanika Hrvata u Dom naroda jednako kao i Posavska županija u kojoj ih živi 34.000, što stvara razliku u vrijednosti mandata od 1400 puta. Ni na Komšića, kao ni na Fejzića ili pak Šahinovića nijedna bošnjačka stranka nije imala primjedaba, što u biti pokazuje da im je agenda protuhrvatska.

U takvu ozračju gdje bošnjačkim strankama nakon osvajanja Predsjedništva BiH, što autori, ni potpisnici Daytonskoga mirovnog sporazuma nisu imali ni u primislima, započeli su nedavno pregovori upravo o doradi Izbornoga zakona kao važnoga segmenta ostvarenje jednakopravnosti Hrvata ili pak gubljenje konstitutivne pozicije ovoga naroda. Kako ekskluzivno doznajemo, nakon snažnih pritisaka američke administracije iz State Departmenta, čelnicima HDZ-a BiH i SDA Draganu Čoviću i Bakiru Izetbegoviću naloženo je da se dogovore izmjene Izbornoga zakona koji se tiče održavanja izbora u gradu Mostaru nakon punih 12 godina što su posljednji put građani birali lokalna tijela vlasti, a uz to Hrvati inzistiraju na dogovoru da Bošnjaci ne nameću Hrvatima političke predstavnike u državnom Predsjedništvu i Domu naroda.

Hrvatske stranke inzistiraju da se za Dom naroda primijeni tzv. dionička formula po kojoj se ne bi više moglo dogoditi da Fejzić bude izaslanik u Domu naroda. Naime, čak je nevažno je li se Fejzić, koji je etnički Bošnjak, lažno izjasnio kao Hrvat, važno je da se osigura legitimitet tako da Hrvati u tijela vlasti izaberu one predstavnike za koje smatraju da ih trebaju predstavljati – makar oni bili Rom Dervo Sejdić ili Židov Jakob Finci, a ne da o njihovoj političkoj volji odlučuju mnogobrojniji Bošnjaci birajući karikaturalne političke Hrvate. Doznaje se kako je Čović čak spreman na takve ustupke da se uloga Doma naroda Federacije BiH smanji i da nema jednaku ulogu kao i donji Zastupnički dom. Naime, Čović je, otkrivamo ponudio da se napravi popis vitalnih nacionalnih pitanja o kojima bi odlučivao Dom naroda, dok pak taj dom ne bi sudjelovao u donošenju svih zakona. To je pravi politički hazarderski potez, no pri tome Čović traži da se zajamči kako će Hrvati birati najmanje 15 od 17 izaslanika u Domu naroda i da u slučaju ako glasuju protiv neke odluke, takva odluka, zakon ili drugi dokument ne može proći ako smatraju da je štetna njihovih nacionalnim interesima.

Vodeća SDA međutim ne smatra kako treba popustiti Hrvatima, nego inaugurirati četvrti ‘politički narod’, kako je to nedavno rekao Izetbegović, a što su u stvari pričuvni Bošnjaci poput Komšića i onih s ljevice. Kada je pak u pitanju izbor članova Predsjedništva BiH, dvije stranke razgovaraju o mogućnosti da se iz Federacije BiH biraju hrvatski i bošnjački član Predsjedništva tako da jedan dobije potporu u većinskim hrvatskim, a drugi u većinskim bošnjačkim općinama.

Merkel i hrvatsko pitanje

Izmjena Izbornoga zakona kakav zagovaraju bošnjačke stranke najdrastičnija je promjena Daytonskoga mirovnog sporazuma i uređenja zemlje zamišljene kao zajednica triju konstitutivnih naroda i dvaju entiteta. Ne dogode li se promjene Izbornoga zakona tako da se onemogući nametanje političkih predstavnika, na općim izborima 2022. godine bošnjačke stranke i njihovo vodstvo posve sigurno će zaigrati na to da zavladaju Domom naroda, a zatim i potpunim osvajanjem Federacije BiH. Hrvatska politika u BiH na to do sada nije davala smisleni odgovor osim tek očekivanja kako se to ne će dogoditi odlažući rješavanje problema. Teško da se u zauzimanju stava može snažnije osloniti na Zagreb koji zapravo i ne razumije što se događa njihovim sunarodnjacima u susjednoj državi.

Koliko god bilo ironično, možda baš Hrvatima iz BiH najviše pomogne kancelarka Angela Merkel, ne zbog toga što je često u društvu hrvatskoga premijera i čelnika HDZ-a Andreja Plenkovića, nego zbog toga što im kronično nedostaju radnici, a od 1. ožujka Njemačka širom otvara vrata svim radnicima neovisno o tomu imaju li dokumente zemalja članica Europske unije. Posve sigurno uz bh. Hrvate čiji se broj iz godine u godinu drastično smanjuje, put Njemačke krenut će i veliki broj Bošnjaka i Srba iz Bosne i Hercegovine i tako pomoći ‘rješavanju’ hrvatskoga pitanja.

Domagoj Tolić

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo