Razgovor s G. Borićem: Moguća je i koalicija HDZ-a i Škorine platforme

Razgovor s Gojkom Borićem o aktualnim političkim temama

Završeni su predsjednički izbori, novi predsjednik je Zoran Milanović. Jedna od bitnih ovlasti predsjednika Republike je vanjska politika. Milanović je u predizbornim najavama govorio o suradnji s Macronom, Orbana je nazvao “malim diktatorom”, Vučić mu nije po volji, izjasnio se protiv Incicijative triju mora, o Trumpu očito nema dobro mišljenje, a vrlo korektno izjasnio se glede Putina. Kakvu po Vama vanjsku politiku možemo očekivati od strane Milanovića?

Ponajprije valja ustvrditi da Predsjednik Republike sukreira vanjsku politiku, što znači da svoje viđenje te politike mora uskladiti sa zamislima predsjednika vlade Andreja Plenkovića koji je već najavio “tešku kohabitaciju”. Mala država kao što je Hrvatska mora paziti da očuva kontinuitet vanjske politike, to jest da čuva rezultate koji su dosad postignuti u toj sferi u koju spada Inicijativa triju mora. Osim toga nije na hrvatskoj politici da daje ocjene unutarnje politike bilo kojih, a pogotovo ne susjednih država. To se odnosi kako na Orbanovu Mađarsku tako i na Vučićevu Srbiju .

Predsjednik Republike Zoran Milanović morat će se još neko vrijeme “ugrijavati” prije nego što poduzme prve vanjskopolitičke korake, a ti moraju biti u skladu s odgovarajućom politikom Vlade. Teško je reći hoće li Milanoviću uspjeti uspostaviti slogu s Plenkovićem. Ako ne uspije to će biti na štetu i sramotu hrvatske vanjske politike. Budući da će najesen biti izbori za Hrvatski Sabor nadam se da se dva najvažnija političara u našoj Republici ne će posvađati oko bilo koje pa i vanjske politike jer žele da njihove stranke postignu što bolje rezultate, a glasači nisu skloni svađama na najvišem vrhu države.

Ove godine očekuju nas i izbori za Hrvatski sabor. Kako gledate na moguće najave o velikoj koaliciji? Je li ta opcija realna?

Mislim da dvije najveće stranke u Hrvatskoj, HDZ i SDP, još nisu zrele za veliku koaliciju koja iziskuje veliko strpljenje, postizavanje poštenih kompromisa i odanost postignutim dogovorima. Pretpostavljam da će na izborima socijaldemokrati dobiti najviše mandata i onda će po svaku cijenu tražiti koalicijske partnere da dobiju apsolutnu većinu u Saboru. S druge strane ako se to dogodi u HDZ-u će nastati veliki lom, po svoj prilici Plenković će biti uklonjen, a tko će doći na njegovo mjesto u stranci teško je predvidjeti jer kandidata za to nezahvalno mjesto, i to u oporbi, ima nekoliko.

Mogao bi se ostvariti i drugi scenarij, primjerice da HDZ dobije manje mandata nego što ih ima sada, ali da ojača “treća opcija” pod vodstvom Miroslava Škore i onda dođe do koalicije HDZ-Škorina platforma. I to ne bi bila lagano rješenje, ali je moguće.

Trenutno se vode pregovori Miroslava Škore i suverenističke opcije. Smatrate li da je moguć izlazak pod jednim “kišobranom” i kako procjenjujete snagu ovu opcije? Može li ugroziti HDZ?

U ovom sam slučaju pesimist . Jedna od najtežih boljetica suverenista i nacionalista u Hrvatskoj je njihova strahovita posvađenost, narcisoidnost njihovih vođa i manjak uvida u hrvatsku stvarnost. Oni ne mogu ugroziti nikoga osim samih sebe. Šteta jer Hrvatskoj je potrebna jedna snažna desničarska stranka kao korektor vladajućim pučkim strankama HDZ-u i SDP-u.

Sebastijan Kurz u koaliciji sa zelenima ponovno je postao austrijski premijer. Kako gledate na održivost koalicije zelenih i narodnjaka i koja su najveća očekivanja od Kurza?

Sebastian Kurz je nešto najbolje što se dogodilo austrijskoj politici u posljednjem desetljeću. On je preuzeo Austrijsku pučku stranku, dao joj je kao zaštitni znak svoje ime jednog mladog i uspješnoga političara, pa čak i novu boju, namjesto crne tirkiznu. Zahvaljujući političkoj elastičnosti kancelara Kurza ostvarena je i tirkizno-zelena koalicija u Austriji koju su neki smatrali nemogućom.

Politika je “umijeće mogućega” i tu se pokazalo da konzervativci mogu surađivati kako s desničarskom “Slobodarskom strankom” tako i sa “Zelenima” što je veliki znak zrelosti austrijske demokracije. Kurz će i dalje voditi austrijsku politiku “srednjim putem” kako u vanjskoj tako i unutarnjoj politici, putem razuma i prilagođavanja domaćim i stranim prilikama. To je austrijska tradicija još iz vremena Habsburga koju, nažalost, Hrvatska nema jer se izgubila tijekom našega bolnog egzistiranja na rubu propasti u obje Jugoslavije i u tri rata, prvom i drugom i domovinskom. Mogu samo zaključiti: Hrvatska uči od Austrije.

Pred nekoliko mjeseci svjedočili smo nizu reakcija na dodjelu Nobelove nagrade Handkeu. Pojavili su se tada i tekstovi o snazi srpskoga lobija u Austriji. Kako gledate na ovu problematiku?

Dodjela Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu i pamfletistu Peteru Handkeu bio je politički skandal koji je, što je zanimljivo, brzo ishlapio. Nije zasluga srpskoga lobija u Austriji ili bilo gdje drugdje da je Handke dobio Nobela. Još ne znamo što se tu zbivalo iza kulisa, ali i to ćemo saznati jednoga dana. Važno je zabilježiti da Handke uopće nije profitirao glede prodaje svojih knjiga nakon Nobela, a to se dogodilo svim ostalim dobitnicima. Poznato je i to da se više nitko ne sjeća na oko 50 posto nobelovaca jer nisu bili zaslužni, a oni koji su tu nagradu zaslužili danas slove kao najveći književnici 19. i 20. stoljeća.

Inače, neki tvrde da je Beč četvrti po broju Srba u Europi, u Beču postoji Beogradska ulica i brojna srpska društva, a što se tiče nas Hrvata koji smo se stoljećima borili za Austro-Ugarsku, naših znamenja u gradu na Dunavu nema. Najveći naš događaj je jednom godišnje “Hrvatski ples” u organiziranju gradišćanskih Hrvata. Tome nemam što dodati.

Zadnjih godina dosta se govori o krizi EU-a i sukobu koji tinja između federalista i suverenista. Tu je i izlazak Velike Britanije iz Unije koji bi se trebao dogoditi u vremenu hrvatskog predsjedanja EU-om. Može li u toj dihotomiji federalisti-suverenisti prevladati neka srednja struja ili nas i u buduće očekuju nova trvenja?

Europska Unija je jedinstveno nesavršena zajednica država koja će stalno proživljavati krize nakon kojih će, nadam se ojačati, dakako i nakon izlaska Velike Britanije iz Unije kojoj srcem nikad nije pripadala. Federalisti i suverenisti u Uniji bit će u vječnom klinču, ali ni jedni ni drugi ne će izaći kao jedini pobjednici nego će tražiti neku srednju liniju koja se nikome ne će potpuno sviđati, ali će biti jedino praktično rješenje.

Hoće li EU “vječno trajati” ili će se “raspasti kao Jugoslavija” kako prorokuje ruski samodržac Vladimir Putin, napisano je u zvijezdama. Protivnici Unije nemaju ostvarive planove koji bi zadovoljili sve države članice, jednostavno rečeno Europska Unija nema alternative.

Posljednjih godina čini se da svjedočimo sve većem razlazu između politika Berlina i politika Washingtona, posebno glede plinskog biznisa. Kako gledate na tu geopolitičku promjenu?

Njemačka i Sjedinjene Američke Države nalaze se na suprotstavljenim pozicijama u nizu važnih međunarodnih pitanja, no tek nakon što je Donald Trump sjeo na predsjedničku stolicu u Washingtonu, ali on ne će vječno vladati. Možda ove nesuglasice i nisu posve štetne jer prisiljavaju EU da se što više emancipira od SAD-a. Nije samo u pitanju druga plinovodna cijev u Baltičkom moru između Rusije i Njemačke, postoje i brojne druge nesuglasice.

Riječ je o oprečnim shvaćanjima međunarodne politike uopće između Berlina i Washingtona, ali i nekih drugih država članica Unije. Ne preostaje ništa drugo nego stalni dijalog između odgovornih političara s obje strane Atlantika. Američki predsjednik pokazao je i sposobnost mijenjanja mišljenja. I Europska unija nije kompaktni blok nego se razlikuje od države do države u nekim pitanjima od zajedničke važnosti.

Vratimo se za kraj ponovno na domaće teme. Kako s iskustvom života u starijim demokracijama gledate na rasprostranjenost korupcije i kriminala u RH? Može li Hrvatska uopće dalje bez eliminacije klijentelističkog sustava koji je premrežio sve pore društva, a koji sve više kod ljudi izaziva gađenje i želju za emigriranjem? Dojma sam da kod konzervativne opcije u RH nije prepoznata važnost borbe protiv ovakvih pojava...

Ovo je pitanje koje zahtijeva veliki prostor za i najmanji odgovor. Korupcija, klijentelizam, nepotizam i kriminal karakteristični su za sva društva, pitanje je samo kako ih smanjiti na najmanju moguću mjeru . Kad bi hrvatsko društvo gospodarski ojačalo možda bi se smanjile neke od ovih boljetica. Trebalo bi uvesti i odgovarajuću edukaciju u sve škole da djeca uče što je prihvatljivo, a što nije u društvu.

Može se nešto naučiti i iz prakse zemalja koje su bile uspješne u borbi protiv navedenih negativnih pojava. Možda je u pitanju i smjena generacija, dvije ili tri generacije, a svaka traje oko 25 do 30 godina. Kao što vidite nitko, pa ni ja, nema univerzalan lijek protiv spomenutih društvenih devijacija, protiv kojih se treba neprekidno i transparentno boriti.

Davor Dijanović

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo