Nazor je spjevao ode Brozu i Paveliću, a Smoje je valjda posljednji Hrvat koji je polagao velike nade u Miloševića

Velika se prašina u nas, u susjedstvu i nešto šire digla u povodu dodjele Nobelove nagrade Handkeaustrijskom piscu Peteru Handkeu i to zbog njegove privrženosti Slobodanu Miloševiću i Radovanu Karadžiću te zbog negiranja genocida.

Nije on ni prvi ni posljednji poznati svjetski književnik koji je propagirao fašizam ili bliske nehumane ideologije (Ezra Pound, Louis-Ferdinad Celine…). Ali, zagledani u daljinu često ne vidimo ono ispred nosa. I mi, naime, imamo svoje „handkeje“, samo što to često, ovisno o političkim prilikama i potrebama nismo spremni priznati.

Nedavno je Večernji list donio seriju o hrvatsko-srpskom nobelovcu Ivi Andriću, ali bez nekih zanimljivih detalja iz njegova političkog života.

Dobro se zna kako je on u Berlinu kao ambasador Jugoslavije potpisao pristupanje Trojnom paktu, ali on svakako nije o tome odlučivao. No, iako Hrvat po rođenju bio je jugoslavenski nacionalist, član terorističke „Mlade Bosne“ te režimske Jugoslavenske radikalne zajednice.

Polažući ispit za diplomatsku službu uvrstio je Dubrovačku Republiku u stare srpske države, predlagao je etničko čišćenje Albanaca na Kosovu, žestoko je kod redakcije Jugoslavenske enciklopedije pod uredništvom Miroslava AndrićKrleže, kako ovaj sam bilježi, prosvjedovao što su mu napisali kako je hrvatskog podrijetla i čak da je uopće rođen u Travniku.

Vladimir Nazor je spjevao ode Josipu Brozu i Anti Paveliću, a Antun Augustinčić ih je obojicu, kao i kralja Aleksandra, ovjekovječio u bronci. Meša Selimović u svojoj biografiji, dodvoravajući se beogradskoj čaršiji u kojoj je živio, piše kako su ustaše vršili pokolje u istočnoj Bosni(?) dok etničke nigdje ne spominje.

Miljenko Smoje je valjda posljednji Hrvat koji je polagao velike nade u Miloševića. Krleži svaka čast za ukazivanje na pogubnost staljinizma još prije rata, čime je i život riskirao, i za potpis pod Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika, ali ostaje nejasno kako je jedan takav intelektualac mogao beskrajno obožavati jednog diktatora za čije je zločine morao znati.

Da, veliki književnici (i ostali umjetnici) znaju biti mali ili obični ljudi sa svojim strahovima, udobnostima i koristima. Detalji iz njihova političkog i privatnog života često su čitateljima trun u oku ili kamenčić u cipeli, koji odvraćaju od objektivnog pristupa njihovu djelu.

I dan danas djeluje plejada književnika (i farizeja) koji svoj književni talent utapaju u niskim strastima, dnevnopolitičkom aktivizmu i u propagandi jednog propalog režima. Miro Gavran je, kao rijedak izuzetak, izvan i iznad toga i zato i jest općepriznat i prihvaćen.

Josip Jović

 

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.