Damir Pešorda: HRVATINE
Vrijeme:3 min, 50 sec
Ranih devedesetih Đuka je Čaić pjevao: ”Rane sve ne bole nas, jer se diže roda glas/Bjež’te brzo zvijeri zle, jer dolaze Hrvatine.” Danas se više ne pjevaju takve pjesme, ali je izraz ‘Hrvatine’ i te kako prisutan, doduše u pejorativnom smislu.
Đuku Čaića zamijenila je Lepa Brena. Što ćeš, napredak, urbanitet i te stvari. Umjesto Hrvatina Jugoslovenka: Oči su mi more jadransko/ kose su mi klasje panonsko/ setna mi je duša slovenska/ja sam Jugoslovenka.
Ipak, trendovima neprilagođen kakav jesam, pokušao sam na pragu trećeg desetljeća trećeg tisućljeća identificirati suvremene ako ne Hrvatine, ono barem normalne političke Hrvate koji jasno i artikulirano govore o hrvatskim prednostima i hrvatskim interesima.
Takvih gotovo da i nema. Mislim, Hrvata okrenutih usko hrvatskim probitcima. Sve neki altruisti, život bi – doduše, ne baš vlastiti – dali za mir u svijetu, šume amazonske, vraga tasmanijskog,nasukane kitove, bikove u Pamploni, a posebice za EU i Region.
Država Hrvatska postala je simbolična vreća za nabijanje. Na kojoj se iskaljuju nakupljene frustracije građana. Kad u crnoj kronici čitatelji pročitaju vijest o nekom zločinu, navale se natjecati u tome tko će maštovitije optužiti državu zato što je stanoviti Štef iz Pušće Mutne zatukao svoju nevjernu Baru. Uostalom, teško je očekivati da obični građani poštuju državu kada visoki časnik, doduše u mirovini, za još uvijek aktualnu predsjednicu kaže: ”Kolinda besramno laže”. Kolinda, ne predsjednica, ne gospođa Grabar Kitarović, ne, nego Kolinda! Kao da je s njim školicu igrala.
U takvom ozračju logično je da ljudi u mladiću koji je iz još nerazjašnjenih razloga, premda se nagađa da je riječ o reakciji na maltretiranje njegove obitelji od strane dilera kojima je njegov brat ostao dužan, prepoznaju autentičnog junaka suvremene Hrvatske. U Hrvatskoj se državi kao takvoj a ni njezinim institucijama ne vjeruje, one su tu da se ima na koga svaljivati krivnja. Osobito je smiješno onda slušati učene sociologe, filozofe, psihologe i slične stručnjake kako tumače da je sve otišlo k vragu i da država puca po šavovima. Ona ista koja financira ta njihova beskorisna nadosiranja. I da uistinu kako-tako ne funkcionira oni bi to vrlo bolno osjetili jer na tržištu ništa korisno ne mogu ponuditi.
No, objektivno nije neobično to što se dio građana poistovjetio s mladim ubojicom dilera iz Splita. Osobito stoga što je motiv, kako se nagađa, zaštita obitelji od nasilnika kojima policija ni sudstvo ne uspijevaju efikasno stati na kraj. Takav kontekst nedvojbeno stvara romantičnu auru oko počiniteljeva lika, čemu sigurno doprinosi i činjenica da je riječ o vrlo mladom čovjeku prijatna izgleda i uz to još pomorcu. 1984. je Bernhard Goetz u njujorškoj podzemnoj željeznici ustrijelio četvoricu mladih crnaca ili, kako bi se to danas reklo, Afroamerikanaca koji su od njega tražili novac. Sud je Goetza oslobodio jer je djelovao u samoobrani, osuđen je tek za neovlašteno posjedovanje oružja.
Kasnije je bilo još jedno suđenje, na kojemu je jedan od nastrijeljenih dobio visoku odštetu. Oko tog slučaja američka se javnost podijelila. Znatan dio javnosti držao je Goetza svojevrsnim junakom koji se suprotstavio bandama koje su terorizirale mirne građane. To je vjerojatno u velikoj mjeri pridonijelo oslobađajućoj presudi. Nikome međutim nije padalo na um da zbog toga slučaja dovodi u pitanje SAD kao državu niti njezine institucije.
Ali Hrvati iz nekog razloga za sve svoje neuspjehe i frustracije vole optuživati državu. Ipak, nađu se tu i tamo ljudi koji tom općem trendu oponiraju. Prošlog petka u emisiji Peti dan –koju sam bio prestao gledati, ali sam ovih dana u potrazi za postizbornim analizama naletio na nju – ugodno me iznenadio Petar Mitrikeski. Kada je neobična teologinja Bobić napala Mitrikeskog kako Katarinu Peović naziva ”lenjinisticom”, a ne vidi kako na desnici ima ”ljudi koji podržavaju NDH i ratne zločince”. Na što joj je Mitrikeski staloženo odgovorio da mu navede bilo koga s hrvatske političke desnice tko se javno zalaže za obnovu NDH, rasne zakone i te stvari, dok je postalo sasvim normalno i s odobravanjem popraćeno da se veliča zločinac Broz i totalitarni sustavi, pa se tako na jednom ljevičarskom okupljanju mogla vidjeti i zastava SSSR-a, a o jugoslavenskim komunističkim insignijama da i ne govorimo. Bobićka, naravno, nije mogla navesti nijedan zatraženi primjer jer takvoga nema. Da je na Petrovu mjestu bio neki ovdašnji Hrvat, on bi se skrušeno počeo ispričavati zbog pojava kojih nema.
Kada bih u suvremenoj Hrvatskoj trebao izabrati Hrvatinu, to jest normalnog političkog Hrvata – onda bi mi prvo na um pao netko kao Petar Mitrikeski. Ili Zlatko Hasanbegović. Ili Peđa Mišić. Ili Igor Vukić. Po svemu različiti ljudi, osim po odnosu prema Hrvatskoj. Koju, kranjčevićevski rečeno, boljim pojmom grle Hrvatsku od etničkih Hrvata i katolika.
Hrvatsko nebo
