Franjo Tuđman: Svjetlo za kakvim Hrvatska, 20 godina nakon njegove smrti, i danas čezne

Dr. Franjo Tuđman (1922. – 1999.) bio je akademik, povjesničar i političar, ali dominantna asocijacija koja navire na spomen njegova imena jest da je on bio prvi predsjednik Republike Hrvatske. Ovih dana Tuđmannavršava se 20 godina od njegove smrti, a uz spomenutu dominantnu asocijaciju o prvome hrvatskome predsjedniku sve češće se u ‘definiciji’ njegova lika i pojave dodaje i imenica ‘državnik’, odnosno ‘jedini državnik kojega smo dosad imali’. Što više vrijeme odmiče, Tuđmanov državnički i predsjednički lik sve češće zasvijetli kao izgubljeno svjetlo za kojim hrvatska država danas luta u potrazi za vođom, liderom, istinskim državnikom koji bi ju vodio kroz izazove budućnosti, a pred kojima se već sada ne snalazi. Naime, nakon Tuđmanove smrti i brojnih pokušaja da se relativizira, ospori ili potpuno demonizira njegova politika od 1990. do 2000. godine, te kao kompenzacija ponudi nešto sasvim drugo, Hrvatska djeluje više kao obezglavljena nego kao solidna i postojana država te bi se moglo reći da stagnira ili nazaduje u mnogim segmentima.

Tuđmanovo je doba najsvjetlije razdoblje u hrvatskoj povijesti. Koliko god se mnogi dobronamjerni ili nedobronamjerni kritičari trudili pronaći boljih 10 godina u trinaeststoljetnoj hrvatskoj povijesti, ne uspijevaju u tomu zato što je od 1990. do 2000. ostvaren povijesni san nebrojenih hrvatskih naraštaja: stvorena je slobodna i samostalna te međunarodno priznata hrvatska država. Nakon mnogih brojnih stoljeća prolijevanja krvi, stupanja u različita savezništva, ratovanja u različitim vojskama, nakon svih tragedija i nesreća, hrvatski je narod 90-ih svoj san pretvorio u javu. Za to su zaslužne dvije činjenice: međunarodne okolnosti i pojava istinskoga državnika dr. Franje Tuđmana koji je poveo svoj narod. Bez jednoga od tih dvaju čimbenika teško bi bio ostvaren taj san. Početkom 90-ih Hrvatska je raskinula s Jugoslavijom i sa zločinačkim komunističkim totalitarizmom koji su brojem svojih žrtava nadmašili nacizam i fašizam. Raspali su se savezi Ante Starčevićumjetno i nasilno stvoreni nakon Drugoga svjetskog rata, posebno pritom mislimo na Sovjetski Savez, a onda i Jugoslaviju te Čehoslovačku. Svjetska arhitektura zasnovana na bipolarnoj hladnoratovskoj podjeli nestala je i na tome valu slobodarskih povijesnih gibanja nastale su brojne samostalne države. U raspadu Jugoslavije Hrvati su dobili povijesnu prigodu za svoju slobodu i samostalnost, ali u tomu ne bi uspjeli da nije bilo istinskoga državnika koji se pojavio u liku dr. Franje Tuđmana i koji je u danim okolnostima znao artikulirati volju naroda.

Kao povjesničar i istinski intelektualac Tuđman je znao kako se do slobodne Hrvatske ne će moći bez prevladavanja podjela koje su u prošlosti pogubno polarizirale narod i blokirale sve hrvatske snove o slobodi, znao je kako to ne će bez mudrih taktiziranja i pridobivanja međunarodne zajednice. Ako je Ante Starčević, otac hrvatske državnosti, definirao ciljeve hrvatske politike idejom o samostalnosti, ako je Stjepan Radić, nakon njega, nastavio misiju dobivaju narod uza se, onda je upravo dr. Franjo Tuđman spojio te dvije komponente i pokrenuo povijesni pokret Hrvata za slobodu i za državu. Svojom pomirbom, povjerenjem koje je stekao u narodu, neprijepornom karizmom, diplomatsko-političkim vještinama, mukotrpnim stvaranjem insignija i sustava vlasti u samoproglašenoj državi, on je uspio i ostvario sve svoje ciljeve. Izdvojio je i osamostalio Hrvatsku iz čeličnoga zagrljaja velikosrpske Jugoslavije, a kako se suočio s brutalnom agresijom zločinačke jugoslavenske vojske i četničkih postrojba (jer je imperijalna Srbija htjela raspad Jugoslavije iskoristiti za stvaranje Velike Srbije i od većine hrvatskoga teritorija) morao je strpljivo graditi obrambene hrvatske snage i to u doba kada je trpio zločine velikosrpskoga agresora, razaranja i sve otrovne potkopavačke pokušaje da Bespućase spriječi samostalnost Hrvatske. U neopisivo teškome desetljetnome razdoblju, Tuđman je oslanjajući se na svoj hrvatski narod u zemlji i inozemstvu gradio hrvatsku državu, stvarao vojsku, policiju, gradio institucije, pridobivao međunarodnu zajednicu uza se, stekao priznanje Hrvatske kao međunarodne pravne i političke činjenice. U četiri godine stvorio je praktički na ledini vojsku i policiju koje su u trijumfalnim oslobodilačkim operacijama otjerale barbarske srpske agresore, oslobodio je dakle, Hrvatsku, u sljedećih nekoliko godina obnovio je sto tisuća kuća koje su srpski agresori razorili tijekom okupacije, skrbio za enormnih 600 tisuća izbjeglica i prognanika iz Hrvatske i BiH i za vrijeme njegove vlasti nitko nije ostao gladan, bez krova i na ulici. Bez materijalne pomoći međunarodne zajednice, Tuđman je u naslijeđe ostavio Hrvatsku proglašenu, obranjenu, oslobođenu i obnovljenu, s vanjskim dugom od oko 10 milijarda dolara, od čega su četiri milijarde bile naslijeđeni dio jugoslavenskoga duga. U tome je veličanstvenost Tuđmanove misije i herojstvo njegova doba. Svi njegovi protivnici mogli su ga prezirati, mrziti, osporavati , ali ove činjenice nikada nisu mogli zanijekati i one su uvjerljivo činile ništavnom njihovu svaku kritiku tuđmanizma. Jugonostalgičari i velikosrbi nikada nisu niti će oprostiti Tuđmanu rezultate njegove epohe.

Tuđman je u naslijeđe ostavio Hrvatsku koja je imala svojih manjkavosti. Te manjkavosti proizlazile su možda iz autoritativnoga tipa vladavine koju je on prakticirao u predsjedničkome tada važećem sustavu, iz kratkoće vremena u kojemu je vladao i u kojemu se jednostavno nije stigao baviti manje važnim stvarima u odnosu na prioritete, a dijelom iz okolnosti koje je nakon rata nametnula moćna međunarodna zajednica. Tuđmanovi nasljednici nisu, na žalost, rješavali te manjkavosti i otklanjali ih, nego su na njima gradili supstancijalnu, nihilističku kritiku Tuđmanove vlasti i njega osobno. Njegovi su nasljednici svodeći svoje dužnosti na destruktivno- nihilističku razinu, od ponosne i samopoštovane, poletne i prosperitetne Hrvatske u prvih Tuđman vojskadeset godina, u sljedećih 20-ak stvorili anarhičnu i letargičnu državu koja se guši u autodestrukcijama, ideološko-svjetonazorskome i moralnome kaosu , podjelama, u poremećenome sustavu vrijednosti, nihilizmu i inverzijama, podaništvu i korupciji.

Samo hrvatski neprijatelji mogu osporavati povijesnu veličinu i zasluge dr. Franje Tuđmana zato što je njegovo djelo samostalna i slobodna hrvatska država. Nije potrebno nimalo idealizirati lik i djelo prvoga hrvatskog predsjednika da se shvati, prepozna i slavi njegova veličina. Pa ipak, Tuđman je iz nekoliko već spomenutih razloga ostavio državu s nekoliko neuralgičnih točaka koje nije riješio i s kojima se danas Hrvatska mora nositi. Prvo, u Ustavu RH, u njegovoj preambuli, odnosno izvorišnim osnovama, među ostalima naveo je i Zavnoh kao nešto na čemu se temelji hrvatska državnost i time je nostalgičnim jugokomunistima omogućio da na razne načine rehabilitiraju okupacijski jugoslavenski i komunistički režim te time permanentno teroriziraju hrvatski narod, usput, dakako, amnestirajući sebe i svoje pretke od najgorih zločina nad hrvatskim narodom. Nadalje, Tuđman nije započeo ni proveo proces lustracije čime je omogućio infiltraciju elemenata bivše države u samostalnu hrvatsku državu protiv koje su se inače borili cijeli život. I napokon, kao možda jedna od većih bolnih točaka, ukidanje je hrvatske zajednice Herceg-Bosne u BiH, nakon čega je u susjednoj državi počelo obespravljivanje hrvatskoga naroda, s poraznim geopolitičkim implikacijama za samu Hrvatsku. Ste tri manjkavosti hrvatske države, koje nije stigao riješiti što zbog bolesti, što zbog sentimenata prema prošlosti, što zbog diktata međunarodne zajednice, Tuđman je svojim ionako nedostojnim i nedoraslim nasljednicima dao u ruke alate kojima će destabilizirati i slabjeti hrvatsku državu i to traje do danas. Umro je prerano i brzo da bi sam riješio te anomalije, ali je ostavio Hrvatima ono što ni jedan njihov političar u povijesti nije: slobodu i samostalnost, ostavio je mogućnost da uređujemo svoju državu po vlastitoj volji. Pokazalo se da bez njega ni to nismo u stanju. Zato Hrvatska očajnički treba novoga Tuđmana da nastavi ondje gdje je onaj stari stao, ali takvoga za sada nema na vidiku.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

 

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.