T. Sunić: Zajedno s hrvatskim rodoljubima

 Recenzija knjige: Christophe Dolbeau, Aux côtés de patriotes croates; souvenir d’un ami français (2019)

Hrvat se u načelu postaje slučajem rođenja, no ima bezbroj primjera odnarođenih hrvatskih protu-Hrvata, ili još gore, slučajnih Hrvata, koji otkrivaju svoje hrvatstvo tek kada shvate da su političke i povijesne prilike idealne da dobro unovče svoje novokomponirano hrvatstvo. No ima pojedinaca koji su rođeni stranci, ali koje je hrvatska sudbina i hrvatska povijest učinila da postanu Hrvati. Često je njihova hrvatska nacionalna svijest jača nego kod izvornih Hrvata. U tu kategoriju spada francuski pisac Christophe Dolbeau, koji u svojoj zadnjoj knjizi Aux côtés de patriotes croates; souvenir d’un ami français (Zajedno s hrvatskim rodoljubima; sjećanja jednog francuskog prijatelja) opisuje svoje susrete i doživljaje sa hrvatskom političkom emigracijom u Francuskoj. Dolbeau, je bez ikakve dvojbe, imao ključnu ulogu da francuske vlasti, francuska policija i francuski intelektualni krugovi, neposredno pred sam raspad Jugoslavije 1991. g. dobiju koliko toliko nešto objektivniju sliku o Hrvatima. Ova knjiga je objavljena u vrlo ograničenoj nakladi i namijenjena je pretežno za francuske krugove koji se bave analizama intelektualno-političkih kretanja na Balkanu.

Prvo pitanje koje čitatelj ove knjige može postaviti je koji su bili motivi da Dolbeau, kao mladić, ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća, uopće dođe na zamisao da se uključi u protujugoslavensku i prohrvatsku borbu, i to rame uz rame s hrvatskim emigrantima u Francuskoj? Rođen u uglednoj francuskoj obitelji višeg staleža, golističkih, liberalno-konzervativnih uvjerenja, ništa, ama baš ništa nije predodređivalo Dolbeaua da se angažira u promidžbi hrvatskog pitanja u Francuskoj. Tada, na cijelom Zapadu, a osobito u francuskim intelektualni mkrugovima, svako isticanje hrvatstva bilo je automatski poistovjećeno sa ustaštvom i fašizmom. No postoji nešto što se zove intelektualna znatiželja i karakter pojedinca. Nadrealističke priče o Hrvatima-ustašama, koje su kolale ne samo u komunističkoj poslijeratnoj Jugoslaviji već i na tzv. slobodnom Zapadu, naveli su Dolbeaua da se pomno pozabavi u svojim knjigama sa antifašističkim mitovima jugoslavenske državne demonologije.

Važnost ove knjige je ne samo stilske, već prvenstveno sadržajne naravi. To je ujedno je odlika svih dosadašnjih Dolebeauovih dijela. Dolbeau koristi u svojoj knjizi kombinaciju profinjenog francuskog literarnog jezika i policijskog žargona u opisu susreta s hrvatskim političkim emigrantima i kako su ti isti emigranti (Dane Šarac, Ivan Tuksor, Milan Rendulić, Mirko Vidović, i brojni ostali) bili stalna živa meta jugoslavenskih državno-terorističkih krugova i njihovih nalogodavaca iz bivše jugoslavenske diplomacije.

Autor navodi velik broj imena sitnih jugoslavenskih doušnika, jugoslavenskih „diplomata,“ francuskih istražitelja, kao i zakulisne igre francuske i jugoslavenske diplomacije, koje su oboje špijunirale hrvatske političke emigrante. Osobito su važne stranice gdje Dolbeau detaljno opisuje kako su francuski političari, uz rijetke, ali izuzetno važne izuzetke, od 1961. do 1991., slijepo podržavali Titovu Jugoslaviju, premda je ta ista Jugoslavija i njena diplomacija podržavala protu-francuske alžirske teroriste FLN-a od 1958 do1961. g., a kasnije, sedamdesetih godine prošloga stoljeća, njemačke prokomunističke RAF teroriste, i konačno, čija je diplomacija na samom francuskom tlu radila na podrivanju suvereniteta Francuske.

Također Dolbeau zorno opisuje i pokušaje likvidacije jugoslavenskih diplomata (slučaj jugoslavenskog „diplomata,“ udbaša i kockara Mladena Đogovića), čije ranjavanje su jugoslavenski i francuski mediji odmah pripisali „ustaškim emigrantima“, premda nigdje nije bilo nikakvih empirijskih niti forenzičnih nalaza da su hrvatski emigranti stvarno sudjelovali 1975. g. u atentatu na Mladena Đogovića. Zanimljiv je i slučaj francuskog veleposlanika Pierrea Sebilleaua, koji je 1976.g. smrtno stradao „u lovu“ u bivšoj Jugoslaviji, a da francuske vlasti nisu nikada pokušavale rasvijetliti tu „lovačku jugoslavensku smrt“ .

Ova knjiga je izuzetno važna jer autor znalački, uz vrlo čitljiv francuski jezik, uz dosta neizostavnog francuskog crnog humora, opisuje događaje koji su dva desetljeća kasnije pridonijeli raspadu Jugoslavije.

Malo poznat u širokim medijima Hrvatske, Dolbeau je ne samo vrsni stilist, nego i književnik koji vrhunski barata znanjem francuskih literarnih klasika, kao i detaljnim opisima literarne ostavštine antikomunističkih autora u Europi iz prve polovice dvadesetog stoljeća. Za svakog europskog, svakog hrvatskog političara, svakog jezikoslovca, a pogotovo za svakog hrvatskog domoljuba, ovo je obvezna knjiga — koje očekuje žurno svoj prijevod na hrvatski jezik.

Dolbeau je majstor u analizi karaktera likova u svojoj knjizi. On detaljno opisuje karakterne crte svojih hrvatskih kolega – i njihove najveće mane: naivnost. Dolbeau sjajno analizira i psihologiju francuskih birokrata, no on je najbolji u kratkom opisu francuske „božanstvene ljevice“ koja je doslovce, od 1945. do 1991., intelektualno legitimirala titoizam u Jugoslaviji, a koja je indirektno kriva za krvave događaje nastale nakon raspada Jugoslavije 1991.

dr. sc. Tomislav Sunić
Hrvatski tjednik

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo