Sličnosti komunizma i liberalizma

Ove godine u Europi se raznim manifestacijama obilježava 30 godina od pada Berlinskog zida i komunizma.

Ono što mene muči u povodu ove obljetnice jest jedna heretička ideja: Jesmo li nakon pada komunizma slobodniji ili Šolase zapravo ništa nije supstancijalno dogodilo?

U pokušaju odgovora na to pitanje, na pitanje o slobodi mišljenja i govora u komunizmu i liberalnoj demokraciji, posegnuo sam za životnom i intelektualnom pričom poljskog filozofa Ryszarda Legutka. Legutko, kao ideolog poljske Solidarnosti u vrijeme komunizma, a danas istaknuti profesor i europarlamentarac, ima iskustva oba sustava, i onog komunističkog i liberal-demokratskog. Tako je u vrlo zanimljivoj knjizi “Demon u demokraciji” išao propitivati razlike i sličnosti između komunizma i liberalizma. Razlike su, nesumnjivo, ogromne. Ali, nažalost, i sličnosti.

Od verbalnog delikta do korektnosti

I komunizam i liberalizam imaju jedan te isti feler: oni sebe smatraju zadnjom referentnom točkom i normom svega što se događa u društvu, jer i liberalizam (Fukuyama) i komunizam sebe smatraju “krajem povijesti”.

Tako Legutko piše: “U komunizmu je sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral… Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Tko se ne uklapa u ovu totalitarnost, i jedan i drugi sustav nazivaju “nazadnim snagama”, ili “neprijateljima otvorenog Kraj Povijestidruštva”, kako bi rekao Popper.

Jednako tako, kao i komunizam, i liberalizam ima globalne ambicije, pa svoju ideologiju u ime demokracije i ljudskih prava bombama i raketama izvozi stvarajući kaos i razna arapska ili ukrajinska proljeća. I jedan i drugi sustav za sebe misle da nemaju alternative.

Ono pak što za sebe kaže da nema alternative je – isključivo. I nadmeno. A budući da se i jedan i drugi smatraju krajem evolucije političkog procesa, oni koji ga kritiziraju nisu tek kritičari, već – neprijatelji koje treba ušutkati ili fizički eliminirati kao u komunizmu.

Također, oba sustava su materijalistička i antimetafizička, reduciraju čovjeka samo na materijalnu dimenziju. Ono pak što je u komunizmu bio verbalni delikt, u liberalizmu je politička korektnost, odnosno, nije važno što je istinito ili lažno, već što je u skladu s liberalnim “mainstreamom”, odnosno partijom kao “avangardom radničke klase”.

I liberalizam i komunizam jednako žele preodgojiti čovjeka, redefinirati brak i obitelj (zaostale institucije), te vrše pritisak na školske i sveučilišne programe. Oba sustava se smatraju (pa onda i EU, kao SSSR) najvećim eksperimentom modernizacije u povijesti, koje jedni identificiraju s komunizmom, drugi s liberal-demokracijom. Oba sustava legitimitet nalaze u nadilaženju prošlosti koju gledaju kao na kontejner nepotrebnih, zaostalih, pa i opasnih stvari.

Stoga, jeste li se ikada zapitali kako su, od Hrvatske do Poljske, devedesetih godina komunisti s lakoćom postajali liberali, od korifeja zatvorenog društva postali korifeji otvorenog društva. Put od Tita do Sorosa trajao je treptaj oka.

Nakon izlaska ove knjige, Legutko je dobio poziv da održi predavanje na Middlebury Collegeu. Bilo je to u travnju ove godine. I, dok je već bio na putu, uprava mu je poslala poruku da mu ne može jamčiti fizičku(!) sigurnost jer su eussrtolerantni liberalni profesori i studenti bili protiv da jedan takav mračnjak i pripadnik nazadnih snaga kontaminira prostor njihova liberalnog učilišta. Legutko je ipak ušao na stražnja vrata, kao tat.

Sloboda – samo za istomišljenike

Ovaj događaj, u kojem liberali cenzuriraju filozofa i političara, samo je na brutalan način potvrdio teze njegove knjige o sličnosti liberalizma i komunizma kada su slobode u pitanju. Sloboda je samo za istomišljenike, za one koji su u skladu s vladajućom ideologijom. To što je proživljavao s komunistima u Poljskoj, isto je doživio s liberalima. Začepili mu gubicu i prijetili.

Prije njega na istom fakultetu liberali su brutalno izbacili profesora Murraya, dakle, Legutko je samo jedan od nepoželjnih intelektualaca posvuda po svijetu kojem liberali i “napredne snage” uskraćuju ljudske i akademske slobode. To više nisu incidenti, nego pravila.

Trideset godina od pada komunizma, Legutkova tragikomična životna i intelektualna priča nuka me na sljedeći zaključak kada je sloboda govora u pitanju: u komunizmu ljudi izvana nisu bili slobodni, ali iznutra jesu. Vi ste Solženjicina, Gotovca ili Havela mogli zatvoriti, no oni su iznutra ostali slobodni.

Danas, u liberalizmu, ljudi su izvana slobodni, ali iznutra nisu, i traže spas u liberalnom konformizmu ne usuđujući se propitivati njegove dogme, njegov “politbiro” poput Legutka i mnogih drugih.

Eto, komunizam je mrtav, živio komunizam! Pardon, liberalizam.

 

dr. sc. Ivica Šola
Slobodna Dalmacija

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.