Fragmenti hrvatske zbilje – D. Dijanović: Deset pitanja na koja bi predsjednički kandidati trebali odgovoriti

Krajem godine očekuju nas izbori za funkciju Predsjednika Republike. Opće je poznata činjenica da se ovlasti predsjednika svode uglavnom na vojsku, vanjsku politiku i sigurnosne službe, ali se u predizborno vrijeme obećavaju brda i doline na području gospodarstva. Međutim, unatoč ograničenim ustavnim ovlastima, funkcija Predsjednika Republike i dalje je vrlo utjecajna. Nije isto kad potpis za neki referendum dade tzv. običan građanin ili kad bi to pred svjetlima reflektora dao predsjednik/predsjednica države. Nije isto kad na rupe u zakonu ili društvene nepravde ukažu tzv. obični ljudi ili kad to učini predsjednik/predsjednica. Funkcija Predsjednika Republike mnogo je važnija nego što bi to naizgled proizlazilo iz ustavnih ovlasti, tim više što je riječ o političaru koji je neposredno izabran voljom naroda i utoliko ima jak demokratski legitimitet.

Ususret predsjedničkim izborima zato bi bilo važno da od svakoga kandidata doznamo što misli o krucijalnim političkim i društvenim problemima koji more hrvatsku državu i hrvatsko društvo. Za sve nas birače bilo bi važno da znamo imamo li kandidata koji jamči status quo ili kandidata koji jamči promjene i rezove. Ukupna društveno-politička situacija ukazuje nam da je sadašnji model vladanja Hrvatskom potrošen i poguban te da su potrebne korjenite promjene.

Krenimo redom.

1.) Stogodišnja geopolitička i kulturološka orijentacija na Balkan unazadila je Hrvatsku na demografskom, kulturnom, gospodarskom, pravnom, moralno-etičkom i svim dr. planovima. Hoće li kandidat poduprijeti nastavak balkanske orijentacije ili će Hrvatsku pozicionirati u srednjoj Europi? Hoće li svoje sugovornike pronalaziti u državama Višegradske skupine (suverenistička struja) ili u federalističkoj osovini Berlin-Pariz koja želi stvaranje europske superdržave?

2.) Što kandidat misli o masovnim i nekontroliranim migracijama u Europu? Jesu li one ugroza po europsku budućnost, sigurnost i identitet? Što kandidat misli o supstituciji stanovništva? Je li Hrvatskoj u interesu masovni dolazak afroazijskog stanovništva drugoga civilizacijskog ustroja ili popravljanje vlastite demografske slike?

3.) Što kandidat misli o abortusu i kulturi smrti? Mnogi kažu da su protiv abortusa, ali da nisu za zabranu. Ako, međutim, smatramo da život počinje začećem (oni koji to ne smatraju logično je da su protiv zabrane abortusa i tu na logičkoj razini nema ništa sporno) nije li licemjerno i maloumno ne biti za zabranu? Ako dijete u majčinoj utrobi smatramo životom kako je moguće biti protiv zabrane njegova ubojstva? Ako je zabranjeno ubiti čovjeka izvan majčine utrobe (kao živo biće) po kojoj to logici ne bi trebalo biti zabranjeno ubiti čovjeka u majčinoj utrobi (kao također živo biće)? Ako zaista smatramo da život počinje začećem.

Argument da će se abortus i dalje činiti unatoč zabrani je prilično neuvjerljiv jer se, primjerice, i ubija i krade unatoč tome što je zabranjeno ubiti i ukrasti. Argumenti o podrumima u kojima će se abortusi svejedno potajno činiti ili o tome da će žene raditi abortuse u susjednim državama spadaju u istu kategoriju pseudoargumentacije. Kad bi se nerođeni život štitio visokim kaznama kao i svako ubojstvo razmislilo bi se o tome hoće li se potajno činiti takve gnjusne činove. Dakako, javno se zauzeti za zabranu abortusa znači doći na streljanu kojekakvih ljevičarskih i pseudoliberalnih falangi, no onaj tko se s njima nije u stanju suočiti neka se sakrije pod suknju i ne bavi politikom. Ili neka barem ne laže da je desničar odnosno konzervativac. Isto vrijedi i za one licemjere koji su tobože za život, ali i za pravo majke, što je atak na logiku i zdrav razum. Drvena peć još nije izmišljena.

Tamo gdje se ne štiti osnovno pravo svakoga ljudskog bića na život baš ništa drugo ne može funkcionirati. Tamo gdje nema života nastupa smrt. Pitanje abortusa nije irelevantno, nego najvažnije pitanje za svako društvo. Katolička crkva, koja je u bitnome povijesno oblikovala hrvatski identitet, jasno je protiv abortusa, a katoličanstvo nije automat iz kojega se može uzimati samo ono što nekome odgovara.

4.) Što kandidat misli napraviti glede zalaganja za demografsku obnovu društva? Hoće li se njegovo djelovanje na ovome planu svoditi na floskule o većim porodiljnim naknadama i dječjim doplatcima ili će se zalagati za to da ukupni ekonomski i vrijedni sustav države bude u funkciji demografskog oporavka?

5.) Hoće li se kandidat založiti za punu zaštitu obitelji kao zajednice žene i muškarca pred naletima ideologija kulture smrti?

6.) Hoće li se kandidat založiti za to da školstvo, obrazovanje, kultura i znanost budu temelj hrvatskoga napretka, tj. temelj za izgradnju visoko odgovornih pojedinaca koji će biti spremni integrirati se u tržište rada?

7.) Podupire li kandidat radikalno smanjivanje poreza, rezanje racionalne i glomazne birokracije i demontiranje klijentelističkog sustava koji uništava Hrvatsku? Demontaža današnjeg klijentelističkog sustava u prvome će mahu dovesti do otkaza, no rezanjem poreza omogućit će privatnome sektoru da dođe do zraka i prodiše punim plućima. S vremenom će i oni koji bi ostali bez posla u javnoj upravi pronaći zaposlenje u realnome sektoru. Razlog zašto se do danas nije napravio ovaj potez je jasan: ljudi zaposleni u javnome sektoru ucjenjiva su i za kontrolu velikih partija najpodatnija skupina. Ljudi zaposleni u privatnome sektoru nemaju taj problem.

Svaki kandidat koji Hrvatskoj želi dobro trebao bi stoga imati motto: manje poreza, manje poreza i još manje poreza. Jedino rezanje poreza i smanjivanje hranidbenog lanca velikih partija može ukloniti klijentelistički sustav u kojemu živimo. Oni koji se najviše zalažu za očuvanje „obiteljskog srebra“ i državno vlasništvo nad poduzećima nisu najveći „domoljubi“, nego u pravilu najveći kriminalci kojima proračun služi za zadovoljavanje vlastitih kriminalnih poriva kao i poriva njihovih adlatusa.

8.) Smatra li kandidat da je pravosuđe rak raka hrvatske države? Hoće li se založiti za reformu pravosuđa? Hoće li reagirati na nepravde koje se događaju u pravosuđu? Hoće li zagrmjeti da bez neovisnog i samostalnog pravosuđa u državi ništa ne može funkcionirati, pa tako ni gospodarstvo s obzirom na to da je pravna sigurnost osnovna pretpostavke gospodarske djelatnosti?

9.) Hoće li kandidat jasno i nedvosmisleno, bez fige u džepu i kalkulacije, bez onoga „ali“, javno istupiti za stvaranje trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini?

10.) Hoće li se kandidati izdignuti iznad kaljuže hrvatske politike i založiti za to da se Domovinski rat konačno postavi kao nulta točka moderne hrvatske povijesti? Domovinski rat je ona točka koja ujedinjuje većinu hrvatskih građana, a teme iz Drugoga svjetskog rata su one koje dijele. Oni koji teme Drugoga svjetskoga rata nameću kao nešto najkrucijalnije za hrvatsku sadašnjost ne žele dobro Hrvatskoj ili služe kao njihove korisne budale. Hrvatska više nema vremena gubiti svoje potencijale na teme od pred osamdeset godina. Potrebno je osuditi sve zločine, pokopati mrtve i svakoj žrtvi dati pijetet. Oni koji bi bili protiv takvoga čina ljudskosti sami bi pokazali tko su i što su.

Većina navedenih područja, dakako, nije u ovlastima Predsjednika Republike. Međutim, birači imaju pravo znati što kandidati misle o ovim temama. A imaju pravo znati i to hoće li onaj kandidat koji će sutra biti izabran koristiti predsjedničku funkciju da ove krucijalne teme potencira u medijima i proziva sve one vladajuće strukture koje šute na društvene i političke nepravde.

Vrijeme kalkulanata prolazi i samo onaj kandidat koji će biti spreman javno i otvoreno, bez PR-ovskog umivanja i straha od zamjeranja strukturama statusa quo, zagrmiti i svaku stvar nazvati pravim imenom, bit će vrijedan glasa onih birača koji sebe smatraju patriotima.

Imamo li na obzoru takvoga kandidata/kandidaticu?

Davor Dijanović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo