J. Jović: Po čemu je Škoro desničar, i to ekstremni

Tko je, zapravo, esktreman?

Od početka najave svoje kampanje Miroslav Škoro je izvrgnut silnim napadima, što je cijena koja se u političkoj utakmici mora platiti. Izvlači se sve što je do sada izjavljivao i pjevao, analiziraju se njegovi poslovi s ministarstvima, zavirkuje se i u obiteljske odnose i suprugino podrijetlo, a najčešće ga prati etiketa desničara, i to ekstremnog. Pa da vidimo po čemu je Škoro ekstremni desničar, a to se pitanje ne odnosi samo na njega (on je samo aktualan primjer) već i na brojne ljude kojima se prišivaju takve etikete.

U nizu izjava i intervjua Škoro je najavio promjene nadležnosti predsjednika Republike u smjeru veće ravnoteže između predsjednika i šefa vladajuće stranke koji je redovito i predsjednik Vlade. Izborni je zakon, drži on, nepravedan jer zapostavlja dijasporu i ne osigurava da na svakog zastupnika ide podjednak broj glasova

Zabranio bi stranke koje djeluju protuustavno. Za sebe će kazati kako je vjernik i domoljub. U školi je potreban i vjeronauk i građanski odgoj. Otići će i u Jasenovac i na Bleiburg jer svi zločini traže osudu, a sve žrtve poklon. NDH je prošlost, a pozdrav pod kojim su se borili branitelji zaslužuje poštovanje. Nije, reći će, čovjek podjela, ali mu smeta kad sudionici vlasti prisustvuju četničkim dernecima. Poželjno je da svako dijete ima oca i majku, a ne dva oca ili dvije majke. Protivi se pobačaju, iako ga ne bi zabranio, jer je pravo na život iznad svih prava. Itd.

Kritike na račun ovih i ovakvih stavova dolaze od onih koji sebe predstavljaju civiliziranima, građanskima, liberalnima i umjereno lijevima. U jednoj slobodnoj interpretaciji taj političko-duhovni sklop mogli bismo sažeti na sljedeći način: Sva vlast pripada Vladi, odnosno premijeru, a predsjednik treba ostati demokratski ukras bez bitnih ovlasti. Izborni zakon treba slijediti princip pozitivne diskriminacije po kojemu razne manjine imaju veća prava od ostalih, dijasporu valja držati što dalje od kuće, sloboda političkih djelovanja ne smije biti ograničena čak ni ustavom.

Domoljublje vodi u pogubni nacionalizam, vjeronauku nije mjesto u školama, vjerska nas učenja vode u srednji vijek. Masovno je ubijanje ljudi na koncu i nakon Drugog svjetskog rata pravedna kazna, a poubijani ne zaslužuju nikakav pijetet, ZDS valja svim silama progoniti, četnički ustanci su također dio antifašizma, istospolni su brakovi ravnopravni s raznospolnima, pobačaj je apsolutno pravo žene koje se ničim ne smije ograničiti…

I sad, usporedimo jedan i drugi ideološki sklop i sami odlučimo što je tu zapravo ekstremno, radikalno, izopačeno i nehumano, a što normalno, pošteno, prirodno, zdravorazumsko i ljudsko?

Josip Jović/Slobodna Dalmacija/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo