Boštjan Turk Čitajmo akademika Pešordu! ‘Sloboda, mir među nama’

Objavio dr. Boštjan Marko Turk, profesor na Sveučilištu u Ljubljani, član Hazuda –

  1. ožujka 2019.

7dnevno

Akademik Pešorda je čovjek koji može govoriti o najvećoj tragediji – ratu u Bosni i o ratu u Hrvatskoj. Ali, ako pažljivo slušamo njegove fraze iz uvoda njegove antologijske knjige, otkrivamo i više. Akademik Pešorda govori esencijalni jezik bitnih stvari, jezik koji se danas rijetko čuje. Pešordin horizont misli je središnja Europa, otvorena prema Jadranu i staro intelektualno i etičko iskustvo, posredovano poviješću

Osuda Radovana Karadžića na 40 godina zatvora – koja je preinačena u doživotnu kaznu – logična je posljedica Karadžićeva uhićenja. Od srpnja 2008. godine, kada je uhićen u Beogradu, prošlo je gotovo jedanaest godina. Više je vremena prošlo od raspisivanja tjeralice (1995.) do njegovog uhićenja (2008.) – trinaest. Ali, kao da se ništa nije dogodilo i kao da smo još na početku:

“Uhićenje zločinca i srpskog pisca Radovana Karadžića u Beogradu, u kojemu je, makar prerušen, držao javna predavanja i vozio se gradskim prijevozom, nije svršetak kriminalne političke priče, nego njezin početak, i to u smislu odmotavanja onoga klupka zla što se zamotavati počelo s postankom Načertanija prije dvjesto godina, a nastavilo fašističkim sloganom u ‘Srbobranu’ godine 1902. o ‘istrazi našoj, ili vašoj’ i srbskim atentatom, s Latinske ćuprije, na princa Ferdinanda njegovu ženu Sofiju, na Vidovdan u Sarajevu 1914., okupacijom 1918., ubojstvom hrvatskih demokratskih predstavnika u beogradskom parlamentu 1928., monarho-fašističkom diktaturom.“

To je jedna od najlucidnijih misli objavljenih u knjizi „Sloboda, mir meju nami“, koju je u vrijeme Karadžićeve osude izdao akademik Mile Pešorda.

Svatko može reći stvari koje su savršene, to je istina današnjeg postmodernizma. Ali nisu svi akademik Mile Pešorda. Iako je rođen početkom ’50-ih, sudjelovao je u Hrvatskom proljeću i osjetio sva prokletstva komunističke rekonfiguracije ’70-ih. Skepticizam i distanca određuju intelektualca: ambivalentnost pojmova i pojava s kojim se u sferi mišljenja susreće, dovode do kontinuiranog pulsiranja njegove misli između prepoznavanja i poricanja.

Mile Pešorda, uz stalnu kritičku distancu prema jugoslavenskom totalitarizmu, formirao se u nezamijenjiv glas autentične Hrvatske, ako želite autentične Herceg Bosne. Predavao je na elitnim sveučilištima u inozemstvu (npr., na Sveučilištu u Rennesu, Francuska), pisao je pjesme koje su objavljene prevedene na gotovo dvadeset jezika. Mnoge njegove pjesme uključene su u nacionalne i globalne antologije poezije.

Tako je primjerice, pjesmom „Čujem svoj glas“, posvećenoj sjeni Ivana Gorana Kovačića, prisutan u antologiji svjetske poezije otpora, Poésie de résistances, objavljenoj u Parizu 1996. godine. Prvi hrvatski predsjednik, akademik Franjo Tuđman, dodijelio mu je iste godine najviše državno odlikovanje Republike Hrvatske za osobite zasluge u kulturi – Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Osim zagrebačkih i europskih metropola, Sarajevo je bilo glavno mjesto njegovog života i rada. Bio je novinar u kulturnim izdanjima Radio Sarajeva i dnevnog lista “Oslobođenje”. Bio je i ravnatelj Odjela za suvremenu književnost u izdavačkoj kući “Slobodan Masleša”. Sarajevo je postalo dio njegovog identiteta: istodobno je akademik Pešorda postao dio njega. Karadžićeva vojska je, prema unaprijed određenom planu, uništila njegov stan i njegovu knjižnicu, tijekom opsade Sarajeva.

Zato je akademik Pešorda čovjek koji može govoriti o najvećoj tragediji – ratu u Bosni i o ratu u Hrvatskoj. Ali, ako pažljivo slušamo njegove fraze iz uvoda njegove antologijske knjige, otkrivamo i više. Akademik Pešorda govori esencijalni jezik bitnih stvari, jezik koji se danas rijetko čuje. Pešordin horizont misli je središnja Europa, otvorena prema Jadranu i staro intelektualno i etičko iskustvo, posredovano poviješću.

Akademik Pešorda govori jezikom apsolutne europske normalnosti: njegovo se iskustvo oslanja na iskustvo najvećeg sveca 20. stoljeća, na iskustvo Ivana Pavla II. “Croatia caritas est”, „Hrvatska je ljubav“ i „Uvijek iznova Vukovar“ su poglavlja u knjizi „Sloboda, mir između nas“, koja horizont Ivana Pavla II. uspoređuju s hrvatskom stvarnošću…

U umu akademika Pešorde ima toliko meridijana, da znatiželjni čitatelj nikada nije u potpunosti zadovoljan. Ali dovoljno je za čovjeka koji želi živjeti u skladu s Bogom, svijetom i vlastitim razumom, kao što to znaju veliki mudraci. Upravo bi to trebao biti temeljni postulat Europe, u njezinoj postmodernoj.

Sloboda, mir među nama Europljanima, a iznad svega Hrvatska koja izražava uspomenu na sočnu životnu racionalnost.

Čitajmo akademika Pešordu!

7dnevno.hr

***

Naš kršćanski i civilizacijski znamen za budućnost

Knjiga Sloboda, mir meju nami ― Eurogledi Mile Pešorde, književnika, pjesnika, prevoditelja i nakladnika, djelo je vrhunskog umjetnika riječi i pera, među ostalim, i dopisnog člana Europske akademije znanosti i umjetnosti u Parizu. Knjiga je izašla u vlastitoj nakladi i nakladi Matice hrvatske Stolac, a sadrži kolumne objavljene u Hrvatskom slovu.

Knjiga “Sloboda, mir meju nami” Mile Pešorde ima pet cjelina s ukupno 242 teksta, objavljena u Hrvatskom slovu osim što je zadnji prilog objavljen na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. Uvodni tekst, “Svjetlost pamćenja”, objavljen je 9. lipnja 1995., a ostali (241) su objavljeni kao tjedne klumne od siječnja 2007. do prosinca 2012. Na kraju knjige nalazi se “Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku” od 28. I. 1971. Slika na naslovnici je preslik djela “Job i njegova žena” francuskog slikara Georges-a de La Tour (1593. – 1652.), naslikana 1630-tih godina.

Knjiga književnika Mile Pešorde jest zbirka od 242 kolumne. Mi, obični čitatelji, rijetko se sjetimo da za pisanje tjednih kolumna trebe čvrsta volja, ustrajnost, disciplina, dar pisanja; treba pratiti sve što se u njegovoj ili njezinoj sredini i u svijetu događa; treba biti u tijeku svih kulturnih, političkih, gospodarski, društvenih i inih zbivanja. K tomu, kolumnisti moraju na vrijeme dovršiti određeni broj kartica i predati uredništvu. Svojom umjetnošću oni trebaju čitateljstvo privući i zadržati da budu i ostanu njihovi vjerni “sljedbenici”.

Nadalje, kolumnisti govore ne samo u svoje ime, nego u ime svojih čitatelja. Njihove kolumne su odraz jednog vemena i prostora, jednog (višeg ili manjeg) dijela naroda. Kolumnisti su glas, poziv i upozorenje narodu. Oni obično vide što mnogi ne vide, čuju što drugi ne čuju. Oni imaju darove zapažanja, pisanja, izažaja, ljepote jezika… Oni ne smiju biti dosadni. Oni su umjetnici riječi i pera.

Naravno, imamo i kolumniste koji svojim perom siju i mržnju i prolijevaju otrov. Oslikani su u kolumni “Slavoserbistika” (HS, 17. rujna 2010), kao “omarxovljeni katastrofičari pera u dijelu naših masmedija, idejno oblikovani u okvirima balkanskoga ljevičarskoga jugonacionalizma, preveć zapleteni u političku paučinu strategije priča za malene o nekome boljem svijetu i pravednije uređenu družtvu od našega današnjega i nesuživljeni sa zbiljom samostojne hrvatske Republike…”. Dobro je imati na umu da među Hrvatima ima i takvih, i to ne mali broj!

Tijekom europskog srednjovjekovlja nije se pisalo povijest u današnjem smislu, nego su (uglavnom) redovnci pisali kronike i anale. (Tako imamo na primjer, “Hrvatsku kroniku” i “Ljetopis popa Dukljanina”.) Prvi nakon srednjeg vijeka koji je počeo sagledavati vrijeme “na šire”, ne na godine, nego na stoljeća bio je Hrvat Matija Vlačić Ilirik (1520.-1575.), poznati protestantski teolog. Mile Pešorda je moderni kroničar koji pravi veliku uslugu ne samo nama danas nego i budućim povjesničarima. Njegove kolumne donose pregled ovodobnih političkih, kulturnih i inih događanja za one koji nemaju vremena ili interese pratiti danomice sve što se zbiva oko njih ili u svijetu. Kolumnisti prave sažetke i daju tumačenja. Ali važno je napomenuti da će Pešordina knjiga i u budućnosti poslužiti kao povijesni izvor koji će svjedočiti što se zbivalo u naša vremena.

Kako nisam pjesnik, književnik ili jezikoslovac, moj pristup ovoj zbirki kloumna u knjizi Mile Pešorde je slijedeći: zamislio sam da sam postdiplomski student povijesti negdje u budućnosti, recimo 50 ili 100 godina od danas. Istražujem povijest Hrvata krajem 20. i početkom 21. stoljeća i “naletio” sam na knjigu Mile Pešorde. Zanima me što bi iz nje mogao saznati. Kakva su to bila vremena za Hrvate i među Hrvatima.

Da bih to mogao saznati, moram iz knjige sagledati što je g. Pešordu “mučilo”, “kopkalo”, tako reći “progonilo”, dok je pisao ove tekstove; protiv čega on “protestira”, što ga “živcira”, kakve ga “more taru”. Ako knjigu pomnije pročitam, vidjet ću da je ova knjiga odličan pokazatelj i svjedok jednog za Hrvate, a i šire, burnog vremena. Kao istražitelj povijesti, moći ću osjetiti dušu autora, njegove ideale kao i njegove muke. Pešorda ništa ne krije, otvoreno jasno i glasno govori. Ne boji se jer zna da govori ne iz mržnje nego iz ljubavi; ne govori radi sebe, nego radi istine. Hrabar je bio i ostao, sve tamo od prije i poslije Sarajevske deklaracije od 28. I. 1971. godine. On je definiran. On nije “upakiran” u nekakav postmodernistički celofan, gdje je vanjština važna a bit bljutava. Njegove vrednote su jasne: ljubav za hrvatsku domovina, slobodu svog naroda i svakog pojedinca i svakog naroda.

Evo nekoliko pokazatelja, pa mogli bismo reći dokaza, njegove velike ljubavi, kao i bunta, briga i tegoba koje budući student hrvatske povijesti može naći u ovoj knjizi:

Počnimo od jezika, hrvatskog jezika! Pešorda izgara od ljubavi za hrvatski jezik i viteškim ga perom brani. To se vidi iz činjenice da on u ovoj knjizi govori o jeziku 107 puta (barem koliko sam ja mogao nabrojiti). Sudbina hrvatskog naroda i sudbina hrvatskog jezika za njega su nerazdvojive, a s time i sudbina pojedinaca, čuvara hrvatskog jezičnog nasljeđa. On piše: “Sve do jučer je u našim zemljama proganjan hrvatski jezik, njegovo ime pribijano na stup srama, a neprijateljima naroda i države proglašavani svi koji su ostajali vjerni jeziku hrvatskoga kralja Zvonimira”. Zbog ljubavi za hrvatsku riječ, Pešordi osobno je javno poručeno da je “nagazio na minsko političko polje s kojega se ne vraća živ i zdrav”. (HS, 16. veljače 2007.)

Autor citira francuskog marksista koji veli “da oni koji vladaju jezikom vladaju vlašću”. (HS , 20. travnja 2007.) To je očito bilo u slučaju Hrvata i hrvatskog jezika. Ali nije to prestalo nakon oslobođenja, nakon uspostave hrvatske samostalne države. I dalje “poznati zli meštri raztakanja jezika i duha hrvatskoga opet su prionuli na svoj t(r)ajni posao, prilagođen novim globalnim trendovima”. (HS, 8. svibnja 2007.) Napadi na hrvatski jezik ne dolaze samo izvana, nego i od samih (nazovi) Hrvata ili kako ih Pešorda zgodno nazva “karadžićara”. (HS, 16. ožujka 2007.)

Mile Pešorda se ne ustručava nazvati pravim imenom ono što se njemu i nama pred očima događa pa tako on u knjizi spominje jezikocid, genocid, postgenocid, c(k)roatocid 157 puta. Svi ovi “cidi” su rezultat ideologija velikosrpstva, jugoslavenstva i komunizma. Nisu to samo ideološke tlapnje nego su te ideologije pokazale i dokazale svoju krvavu croatocidnost i genecidnost na djelu zadnjih sto godina. Nažalost one i danas žive. Trule jesu, ali još životare u post-jugo-srpskoj Hrvatskoj. Za one koji još “smrde” na te ideološke truleži Pešorda ima prikledne atribute, “jugoljubci”, “omarxovljenici” i ponajčešće “jugoovisnici” (26 puta). Od navedenih ideologija najčešće se spominje velikosrpska koju su provodili i danas nastoje provesti raznovrsni svetosavci. Velikosrbi, velikosrbizam i četništvo se u knjizi spominje 215 puta što pokazuje kakvo i koliko je zlo zateklo hrvatski narod, sve srpske susjede pa i srpski narod zadnjih sto i više godina radi nekoliko pokušaja provedbe u djelo svetosavskog velikosrpskog mita. Potreba da Pešorda toliko puta na to ukazuje govori da, i nakon zadnjeg rata, nakon Vukovara, Ovčare, Škarbnje, Dubrovnika…, nekima među Hrvatima nije jasno kakve im “darove” susjedi i danas nose. Oni su i dalje u mentalnom sklopu “jugosfere” pa zločine nad Hrvatima umanjuju ili o njima šute.

Već poznata hrvatska šutnja autora muči do boli. Zato on ne šuti i ne taktizira, nego zove na uzbunu. Njegove tri kolumne su posvećene šutnji: “Šutnja o jugodržavnome zločinu”, “Croatocid i ‘zakon šutnje'” i “Urotnička šutnja o kroatocidu”. A u knjizi on govori, bolje reći, prosvjeduje 120 puta protiv hrvatske šutnje što će zasigurno budućim pokoljenjima jasno svjedočiti o hrvatskoj ravnodušnosti nakon u krvi stečene slobode i državne samostalnosti. Šutnju u stopu prati zaborav pa autor naslovljava kolumne “Organizatori zaborava”, “Politika svezaborava”, “Strašno lice zaborava”, a u tekstovima se o samozaboravu, pamćenju i memoriji govori 187 puta. Prvi tekst u knjizi je naslovljen “Svjetlost pamćenja” a u kolumni u kojoj govori o Pupovcu i njegovoj stranci, kojima je omogućeno “suodlučivati o samoj državnoj politici RH” autor s pravom ocjenjuje “pokazateljem…ignoriranja naroda i poraza pamćenja, pamćenja koje je naciju izvelo iz porobljenosti i ‘plemenstva’ u osloboditeljsku Oluju i – Mir. Na europutu u Bruxelles, politika zaborava podarila nam je – ‘balvan'”. (HS, 11. siječnja 2008.)

Mili Pešordi, kao i svim mislećim Hrvatima, posebice smeta prešućivanje i nijekanje strašnih zločina i progona koji su počinjeni nad hrvatskim narodom zadnjih stotinu godina i da su zločinici prošli i prolaze, što bi u Dalmaciji rekli, “lišo”. U ovoj knjizi on govori o lustraciji 17 puta. Kolumna od 15. lipnja 2007. je naslovljena “Lustracijski zakon!” i u njoj autor među ostalim kaže: “Za početak istinski europskoga mirovnoga puta, predlažem da Hrvatski sabor, po žurnome postupku, dakle prije izbora, donese lustracijski zakon, nimalo blaži od onoga koji primjenjuje prijateljska nam Poljska. Ali, kako i znamo: “Državne vlasti ne daju odgovore i ne donose odluke glede zahtjevâ za lustracijskim zakonom i učinkovitim sudskim procesuiranjem zločinâ komunizma i srbske agresije…” (HS, 13. srpnja 2007.) Pešorda se pita, a i mi s njime: “Znači li to da je preveć udbinih sinova u sadašnjim stranačkim i državnim vrhovima i paradržavnim središtima moći?” (HS , 9. studenoga 2007.) Odgovor nam je svima dobro poznat: lustracije nema na vidiku, a udbini sinovi i unuci se snalaze “k’o cipli od porta”.

Knjiga pjesnika Pešorde vrvi raznolikim temama koje njega i nas s njime “muče”. Većina njih je iz naše svakidašnjice ili bliže i dalje teške prošlosti, ali tema koja prožima cijelu knjigu, koja se najčešće pojavljuje, je ljubav. Pisac se dotiče te svete teme 203 puta. Ali za razliku od tema koje ga “kopkaju” i “progone”, ljubav ga nadahnjuje. U toj temi on se “nalazi doma”.

Slijedeće kolumne su usko vezane sa temom ljubavi: “Hrvatsko slovo od Ljubavi” I, “Hrvatsko slovo od Ljubavi” II, “Čiste ljubavi nam žar”, “Zakon ljubavi”, “Ljubav bez granica”, “Puntarski glas ljubavi”, “Pozvani na ljubav” i “Veleljubav fra Bonaventure Dude”.

Ljubav je za Pešordu sveobuhvatna i cjelovita ― za hrvatski jezik, za istinu, za slobodu, za mir, za čovjeka pojedinca, za svoj narod i čovječanstvo… Ona je naš kršćanski i civilizacijski znamen. Ona je sebedarje; dio njega, dio hrvatskog naroda kao što je on i mi dio veličanstvene Ljubavi.

Spoznajući tu istinu, Pešora ne zagovara odmazdu i mržnju “već utemeljenjem u onom djelu ufanja i žrtvovanja za mir i dobro, kojim je objavljena civilizacija Ljubavi i Pisma, činu s kojim smo toliko srođeni da je to, uz jezik nam hrvatski, ključnim znakom naše duhovne suverenosti i prepoznatljivosti među narodima svijeta. HS, 12. siječnja 2007.) Dakle, na jednoj strani, autor glasno i jasno ukazuje na tegobe, patnje, žrtve i nepravde koje je podnio i podnosi hrvatski narod, a na drugoj poziva da jobovski sve prihvatimo s vjerom i ljubavlju jer “…u istini Riječi, i Ljubav prema neprijatelju, a ne osveta, naš je izabrani put. (HS, 11. svibnja 2007.)

Moj mogući mladi povijesničar negdje iz 2118. godine bit će zahvalan što mu je Pešorda osvijetlio današnja društvena, kulturna, politička, duhovna i ina zbivanja među Hrvatima, a i mi smo mu zahvalni za sav rad na hrvatskoj njivi, a ponajviše za žar i ljubav s kojom to radi.

Ante Čuvalo / Hrvatsko slovo/HrSvijet.net

 

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.